Bipolarni odnos EU i Njemačke prema Kini
 

Globalna geopolitička sučeljavanja SAD-a, Kine i Rusije koja zbog transatlanskog strateškog partnerstva ne može izbjeći ni Njemačka, niti ostale industrijski moćne države članice Europske unije, u sve većoj mjeri guše njemačko i europske gospodarstvo.

Europska unija i Njemačka pokušavaju u sjeni SAD-a i njegova rata s Pekingom održati ekonomsku suradnju s Kinom. Europska i njemačka politika s jedne strane prisiljena je aktivno podržavati američku politiku prema Kini, a s druge strane ima i vlastite ograde prema kineskoj politici i agresivnom prodoru kineskih ekonomskih i geopolitičkih interesima na europske prostore. No moguće kidanje ekonomskih veza s Kinom ima za njemačko i europsko industrijsko i izvozno  gospodarstvo previsoku cijenu. Pozicioniranje na ogromnom kineskom tržištu visoko je na listi prioriteta europske i njemačke politike i gospodarstava, poglavito u uvjetima neizvjesnog razvoja javnozdravstvene krize izazvane pandemijom Covida-19 i prateće gospodarske krize čiji se puni opseg i trajanje još ne mogu procijeniti. Jednaki značaj za kinesku ekonomiju i industriju ima europsko tržište.

Europska unija i Njemačka moraju, stoga, održavati potrebnu ravnotežu između sučeljavanja s Pekingom i plasmana svojih ekonomskih interesa prema Kini. Stoga se međusobni odnosi Kine i Europske unije iskazuju kao naizgled nelogični dualizam odnosa koje čine usporedno odbacivanje i sumnjičavost i međusobno neodoljivo interesno privlačenje, jer riječ je, ipak, bez obzira na političke razlike i geopolitičke pozicije, o industrijskim gospodarstvima koja trebaju velika izvozna tržišta – Europa kinesko, a Kina europsko.

U pokušaju održavanja i unapređenja međusobnih gospodarskih odnosa u doba američkog pritiska prema Kini i posredno prema europskim saveznicima od kojih zahtjeva pridruživanje svome gospodarskom i trgovinskom ratu protiv Kine, Europska unija i Kina pokušavaju sklopiti bilateralni investicijski sporazum (Comprehensive Investment Agreement- CAI).Za ugovor su direktno zainteresirane najveće njemačke tvrtke i prije svih industrijski divovi koji čine kostur njemačkog izvoza i gospodarstva.





Očiti cilj Europske unije je postići sporazum s Kinom do kraja ove godine, jer se realno može očekivati, bez obrzira tko pobjedio na američkim predsjedničkim izborima, daljnja eskalacija američkog rata s Kinom u koji je Bruxselles posredno umiješan. Dok  američka politika Kinu uopće više i ne naziva Kinom nego u javnim nastupima najviših čelnika, uključno i državnog tajnika Mike Pompea, koristi izraz Komunistička partija Kine, pokušavajući tako sukob prikazati kao primarno ideološki, Europska unija težište stavlja na ekonomiju i regulaciju međusobnih gospodarskih odnosa ne upuštajući se u ideološke ocjene kineskih vlasti. Dakako, europski čelnici potpuno otvoreno kineskim partnerima i konkurentima ukazuju na probleme „erozije temeljnih prava i sloboda u Hong Kongu“ i“ katastrofalnog  tretmana etničkih i vjerskih manjina u Kini“. Unatoč tome oni ne samo da ne namjeravaju sklopiti sveobuhvatni sporazum o ulaganjima prije kraja godine, već i nastavljaju razradu  „Strateške agende za suradnju 2025“  čiji je cilj gospodarska i ekonomska  kooperacija između EU i Kine na strateškoj razini. U tom cilju trebao je biti održan Summit EU-Kina, ali je zbog pandemije Covida-19 odgođen za slijedeću godinu.

Na planu sklapanja bilateralnog investicijskog sporazuma između Europske unije i Kine samo ove godine održano je šest krugova službenih pregovora. Posljednji u nizu je sredinom rujna održana multilateralna video-konferencija između dužnosnika Kine i Europske unije na najvišoj razini, u kojoj su sudjelovali njemačka kancelarka Angela Merkel, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i kineski predsjednik Xi Jinping. Jednako kao i Europskoj uniji i Kini je interes što hitnija uspostava sporazumnog regulatornog mehanizma međusobnih gospodarskih odnosa, kako bi se spriječilo geopolitički motivirano gušenje daljnje ekonomske suradnje.

Koliko je uistinu realna mogućnost sklapanja sporazuma EU i Kine o međusobnim investicijama do kraja godine ostaje za vidjeti, no činjenica je da postoji obustrani interes nastavka suradnje bez obzira na američke pritiske i usprkos njima. Kao što je cijeli međusobni odnos Europske unije i Kine bipolaran, takve su, najvjerojatnije, namjerno i unaprijed dogovorene izjave europskih čelnika. Dok povjerenik Europske unije za vanjske poslove Josep Borrell  poziva  na otpor „kineskom ekspanzionizmu“ i zahtjeva da Europska unija o tome zauzme čvrsti stav, državni ministar u Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke, Niels Annen, poziva na održavanje dijaloga s Kinom. On naglašava kako  je nužno u europskom odnosu s Kinom zadržati potrebnu neovisnost o američkoj politici i njenim potezima u rasplamsalu ekonomskom i trgovinskom ratu Washingtona s Pekingom. U zajedničkom priopćenju za tisak nakon video konferencije, diplomatskim je rječnikom istaknuto kako je „postignut važan napredak u pregovorima o sklapanju ugovora o međusobnim investicijama“ i kako  su obje strane zabilježile „napredak u definiranju pravila kojima se regulira ponašanje poduzeća u državnom vlasništvu ili pod pretežitim državnim nadzorom, transferu tehnologije i transparentnosti subvencija.“ Navodi se kako još uvijek postoje otvorena pitanja u svezi „slobodnog pristupa tržištu i održivog gospodarskog razvoja“.

Svojim naporima prema zaključenju sporazuma  o uzajamnim investicijama između EU i Kine prije kraja ove godine Bruxselles, zapravo, odgovara na zahtjeve tvrtki iz većeg broja država članica Europske unije, a poglavito onih iz industrijske velesile Njemačke. Važnost Kine kao tržišta za njemačke izvozne tvrtke raste. Kina je zamijenila Francusku na mjestu drugog najvećeg njemačkog izvoznog tržišta u prvih sedam mjeseci ove godine. Prema analizi njemačkog ekonomskog instituta IW iz Kölna (Institut der deutschen Wirtschaft Köln) Kina bi do kraja godine mogla postati najveće njemačko izvozno tržište. Na to utječe pandemija Covida-19 koja je u daleko većoj mjeri pogodila Europu i SAD nego Kinu. Za razliku od medijskih izvješća koja govore suprotno, većina njemačkih tvrtki ne napušta Kinu, posebice ne one koje u Kini proizvode robu za kinsko tržište. Takve tvrtke, prema izvješćima Europske trgovinske komore u Kini (European Chamber of Commerce in China), koja, indikativno, ima središnjicu  u kompleksu njemačke Lufthanse u Pekingu i urede u ključnim kineskim gospodarskim središtima –  Nanjingu, Šangaju, Šenjangu, Tijanjinu, te posebne odjele za Južnu i Jugozapadnu Kinu, upravo obrnuto – jačaju svoju prisutnost na kineskom tržištu. Ono, sa svojih 1,4 milijarde potencijalnih kupaca, premašuje ukupni zbroj stanovništva EU od oko 450 milijuna i SAD-a od oko 330 milijuna. Činjenica je kako europske tvrtke veliki dio svoje dobiti duguju poslovima s Kinom. Prema Europskoj trgovinskoj komori u Kini čak 39 posto europskih kompanija koje djeluju u Kini i koje su članovi komore, pa za njih postoje nedvojbeni podaci, postiglo je rast prodaje i do 20 posto.

Izvješća Europske trgovinske komore  u suprotnosti su s izvješćima njemačkih i europskih medija prema kojima zapadne tvrtke intezivno preseljavaju svoje proizvodne pogone iz Kine u druge azijske zemlje, prije svega jugoistočnu Aziju i u Indiju. Riječ je, prema neposrednim saznanjima trgovinske komore u Kini, o onim tvrtkama koje se bave proizvodnjom jednostavnih i jeftinih proizvoda i koje se koriste  velikim brojem niskotarifnih radnih mjesta  i niskim plaćama radnika. Njihovi proizvodi uglavnom i nisu namjenjeni kineskom tržištu nego za daljnji izvoz. Kako prosječne plaće u Kini postupno rastu takve tvrtke osnivaju tvornice u kojima je radna snaga jeftinija, prije svega u Vijetnamu i Kambodži. Riječ je o samo 11 posto europskih tvrtki koja posluju u Kini. Prema bivšem njemačkom ministru obrane Rudolfu Scharpingu, sada savjetniku njemačkih tvrtki u Kini, „postoji nesklad između medijske slike političkih odnosa između Europske unije i Kine i ekonomske stvarnosti.“

Kina je za Europsku uniju primamljiv gospodarski partner koji ima veliki udjel u ukupnom izvozu Njemačke i Europske unije, ali i dalje ostaje snažni  suparnik, kako na geopolitičkom tako i na ekonomskom planu. Europska unija razvijajući suradnju s Kinom istovremeno pokušava i zaustaviti njen daljnji uspon na već postignutoj globalnoj razini moći. Primjerice, u dokumentu pod nazivom „EU- China – A strategic outlook“ iz ožujka 2019. godine Kina se istovremeno naziva i partnerom i konkurentom i „sistemskim suparnikom“. Poziva se na ograničavanje utjecaja kineskih državnih subvencija svojim tvrtkama koje djeluju na europskom tržištu i tako kineskim tvrtkama stvaraju neutemeljenu prednost  pred domaćim, europskim tvrtkama.  To je samo jedna od točki konflikta i sučeljavanja Europske unije i Kine.

Dok pokušava učvrstiti i otvoriti mogućnost rasta gospodarskih odnosa Europska unija ograničava i pokušava staviti pod kontrolu utjecaj Kine na svome terenu. No problem je što izvan institucija Europske unije države članice sklapaju vlastite gospodarske sporazume s Kinom u kontekstu kineskog „Novog puta svile“. Takve ugovore sklopilo je već 15 država članica, držeći da su njihovi ekonomski interesi, makar i kratkoročni, daleko važniji od zajedničke politike Europske unije prema Kini. Tu nije riječ samo o Italiji i njenim tvrtkama nego i  o njemačkoj politici i znatnom dijelu njemačkoga gospodarstva. Stoga je europski povjerenik za vanjsku politiku Josep Borrell svojom izjavom o čvršćem otporu EU „kineskom ekspanzionizmu“ čiji je cilj „tranformacija međunarodnog poretka u selektivni mulitlateralni sustav koji pogoduje kineskim interesima“ smjerao na uspostavu ravnoteže između međusobnog privlačenja i sučeljavanja Europske unije i Kine. Svojim čvrstim stavom da Europska unija mora zaštiti „europske vrijednosti i europsku tehnologiju“, istodobno naglašavajući da on nije rezultat američkog pritiska, zapravo definira pravo stanje stvari u donsima Europske unije i Kine.

A tvrdnje da američkog utjecaja na europsku politiku u svezi odnosa prema Kini nema jednostavno  ne odgovaraju  činjenicama.

Geopolitički kompleks Europe, Bliskog istoka i Afrike, koji se sve češće u američkim i europskim političkim analizama zbirno spominje pod skraćenicom EMEA (Europe, Middle East, Africa) treba postati strateška osnovica djelovanja prema  Kini. U tom okviru može se jasnije sagledati ukupnost američke politike prema Europi i Bliskom istoku koja je usklađena na oba područja, konzistentna i neovisna o unutarnjim političkim nadmetanjima.

U svakom slučaju SAD ne napušta Europu nego je stavlja u funkciju podrške svojih pozicija u Indo-pacifičkoj regiji. To će, dakako, direktno utjecati i na buduće  odnose Europske unije i Kine.

Prisutnost i utjecaj SAD-a u Europi neće se smanjivati , kao što se neće umanjiti niti utjecaj Ujedinjenog Kraljevstva na europske poslove. London za to ima snažnu polugu u okviru NATO-a.  Europa  će,  zato, sve više biti u funkciji američkih i britanskih vitalnih interesa u Aziji. Najmoćnije europske države ne mogu se oduprijeti takvom razvoji događaja, a ostale će ih slijediti. Berlin, Pariz i Bruxelles jednostavno ne mogu funkcionirati bez suradnje sa SAD-om, jer primjerice, ne mogu, u slučaju potrebe, obraniti  čak niti pomorske komunikacije iz Perzijskog zaljeva i Azije prema Europi kojima pristižu energenti, a odlaze  europski izvozni proizvodi. Bez pomoći SAD-a, gotovo je sigurno, ne mogu kontrolirati niti ključne komunikacije na Atlanskom oceanu koje ih povezuju sa SAD-om.

SAD je pacifička država i njen utjecaj u regiji Indijskog oceana i Pacifika po ocjeni američkih stratega oslabljen je djelovanjem Kine. Odatle američki fokus na azijsko-pacifičko područje, odnosno prema novoj američkoj geopolitičkoj terminologiji Indo-pacifičkoj regiji,nazvanoj tako kako  bi se naglasio značaj Indijskog oceana u američkoj strategiji i pokušao  otvoriti ulaz  kineskim regionalnim konkurentima, prije svega Indiji i Vijetnamu u američku agendu sučeljavanja s Kinom.

Prema američkim stratezima  vrijeme je da Amerika obnovi svoj utjecaj u Aziji i na Pacifiku, oslabljen fokusiranjem na  Europu i Bliski istok. Za to su joj potrebni saveznici i sigurno zaleđe u Europi i na Bliskom istoku.

Europa u toj strategiji mora odraditi svoju ulogu. Više nije dovoljno pljeskati i diplomatski povlađivati američkoj politici. Sada se od Europe i Europske unije, prije svega kroz strukturu NATO-a traži aktivno sudjelovanje kako u jačanju obrambene strukture same Europe,  tako i podrške američkim snagama na Bliskom istoku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Na ekonomskom planu traži se solidarnost i usklađivanje europske politike s velikim američkim ekonomskim ratom protiv Kine.

U takvoj situaciji Europska unija svim raspoloživim potencijalima pokušat će zadržati dovoljnu razinu neovisnosti o američkim dugoročnim interesima i konkretnim potezima, kako bi sačuvala svoje ekonomske odnose s Kinom i svoje vlastite ekonomske interese. U kolikoj mjeri će u tome uspjeti ostaje za vidjeti, ali je činjenica da će EU i europska industrijska i izvozno orijentirana gospodarstva, prije svega njemačko, čini se, neizbježnim ustupcima  američkoj politici prema Kini morati platiti visoku cijenu.