Foto: preuzeto s portala Defend Democraty Press
Napuštanje nuklearnog sporazuma INF o zabrani nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa kopnenog baziranja u Europi od strane sila potpisnica, SAD i Rusije, širom otvara vrata povratku stare, zlosutne hladnoratovske doktrine ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima.
Takav rat, koji bi se vodio uporabom nuklearnog oružja kratkog i srednjeg dometa, kako onog kopnenog baziranja , tako i onog iz arsenala pomorskih i zrakoplovnih snaga, trebao bi ostvariti probitke na taktičkoj i operativnoj razini za stranu koja ga koristi, uz maksiminalnu eliminaciju mogućnosti eskalacije takvog nuklearnog sukoba u opći nuklearni rat. Pojednostavljeno rečeno, računa se kako bi neprijateljska strana pod udarom taktičkog nuklearnog oružja u strahu od globalnog nuklearnog rata odustala od odgovora strateškim nuklearnim oružjem. Usporedno, od strane američkih stratega proširuje se i sam pojam nestrateškog nuklearnog oružja, dakle onoga operativne i taktičke namjene, na način da se oružja strateškog nuklearnog udara velikog dometa proglašavaju taktičkim ili operativnim ukoliko bi na njima bile ugrađene nuklearne bojne glave male snage i ukoliko bi imale ograničeni i kontrolirani učinak na cilju.
Tako bi se, prema procjenama američkih ali i ruskih stratega, nuklearni rat mogao voditi bez opasnosti opće nuklearne kataklizme.
Glavna pozornica realizacije doktrina ograničenog nuklearnog rata koji ne bi vodio u kataklizmični opći nuklearni sukob, jednako kao i za doba hladnog rata – ponovo je Europa.
Ona je mjesto neposrednih dodira vojnih snaga Zapada i Rusije i crta dodira njihovih nuklearnih kapaciteta, i što je posebice opasno, njihovih nuklearnih oružja operativne i taktičke namjene, dakle onoga oružja čije je raspoređivanje na europskim prostorima do sada bilo zabranjeno ugovorom INF, tako i onoga koje se koristi sa zrakoplova i ratnih brodova, posebice podmornica. Već samo zbog činjenice neposrednog dodira sadašnjih i budućih nuklearnih kapaciteta SAD-a, njegovih saveznika i Rusije, Europa je najopasnije svjetsko krizno žarište. Odustajanje SAD-a i Rusije od ranije sklopljenih međusobnih nuklearnih ugovora uzavrelu europsku političku pozornicu gura u sve dublju krizu. Europa i Europska unija ionako su na samom rubu pucanja zbog sve izraženije njemačke ekonomnske, političke, pa i vojne dominacije, agresivnog nametanja socijalnog i gospodarskog liberalizma državama članicama, bezobzirnog uvoza jeftine radne snage s Bliskog istoka i Afrike za potrebe njemačkog i gospodarstava najmoćnijih država članica, pritiska na članice Srednje i Istočne Europe zbog njihovog otpora takvoj politici i pokušaja očuvanja svoga suvereniteta. Na sve to dolaze utjecaji vanjskih sila, prije svega SAD-a, koji pokušava ograničiti moć Njemačke i njene Europske unije, i podijeliti Europu direktnom potporom članicama EU koje pružaju otpor središnjici moći pod vodstvom Berlina.
Uništenje ugovora INF o zabrani kopnenog raspoređivanja nuklearnih oružja kratkog i srednjeg dometa na teritoriju Europe počelo je američkom najavom njegova napuštanja 1. veljače ove godine, i ruskom najavom povlačenja svega dan kasnije, a okončano uredbom ruskog predsjednika Vladimira Putina o izlasku Rusije iz INF-a početkom srpnja. Ugovor INF sada je praktički bezvrijedan papir i dio prošlosti. U pitanju je i budućnost sporazuma START o ograničenju strateških nuklearnih arsenala koji ističe u veljači 2021. godine. Nestankom INF-a nestala je i bilo kakva mogućnost kontrole i ograničavanja dopremanja nuklearnog oružja na europsko tlo. Može se očekivati u bliskoj budućnosti novo raspoređivanje američkog taktičkog i operativnog nuklearnog oružja na teritorij europskih država saveznica i gomilanje odgovarajućih ruskih nuklearnih potencijala u europskom dijelu Rusije. Još krajem prošle godine vojni analitičar švedske javne televizije SVT Jons Olsson upozoravao je da bi razvrgavanjem ugovora INF moglo doći do izuzetno opasne situacije na europskim prostorima kroz gomilanje nuklearnog oružja u bliskom dodiru, spuštanja razine odabira ciljeva i donošenja odluka o uporabi na niže razine zapovijedanja jer je taktičko nuklearno oružje i raspoređeno u postrojbama nižeg ranga, te time dovesti do snižavanja praga nuklearnog sukoba u Europi.
Nakon uištenja INF-a, prema Olssonu, neće više postojati ni jedan obvezujući dokument koji bi sprječavao ili barem ograničavao novu utrku u nuklearnom naoružanju kratkog i srednjeg dometa u Europi. To po njemu znači samo jedno: na djelu je ponovo doktrina ograničenog nuklearnog rata. Jonas Olsson kazuje: “Sve više se pozornosti posvećuje taktičkom nuklearnom oružju, a visoki vojni dužnosnici sve češće tvrde da se ono u određenim situacijama može primjeniti na europskom tlu i da njegova upotreba ne mora dovesti do globalnog nuklearnog rata i uništenja cijele planete.“
Uostalom , i sama javno vidljiva razina političkog sučeljavanja Zapada i Rusije oko nuklearnog oružja malog i srednjeg dometa i usporedno njihov ubrzani razvoj s obje strane jasno je proteklih godina izražavala volju za eliminacijom ugovora INF i sada kada je to postignuto nedvojbeno ukazuje na ponovno oživljavanje opasne doktrine ograničenog nuklearnog rata, koji bi se vodio na prostorima Europe, po crtama neposrednog kontakta američkih snaga i NATO saveza sa ruskom vojnom silom.
Ideja da se ograničenim, nestrateškim nuklearnim udarima po protivničkim snagama mogu ostvariti strateški dobitci ne zasniva se na egzaktno utvrđenim podacima, nego na klimavoj pretpostavci da neprijatelj nije toliko lud odgovoriti totalnim nuklearnim ratom koji bi uništio obje strane kao reakciju na taktički nuklearni udar. Riječ je o opasnoj doktrinarnoj strateškoj konstrukciji koja je u svojoj biti čista deluzija, vodi snižavanju nuklearnoga praga i otvara mogućnost tzv. malog nuklearnog rata na europskim prostorima, koji bi, dakako, poštedio glavne ratne aktere – SAD i Rusiju. Očito više nije dovoljno voditi posredničke konvencionalne ratove diljem svijeta, već je u međusobnom sučeljavanju kao ulog potrebno ubaciti i nuklearno prženje Europe.
Pentagon je 2. veljače 2018. godine objavio novu američku nuklearnu doktrinu „Nuclear Posture Review (2018)“. Sredinom ožujka 2018. godine pred Senatskim odborom za oružane snage (Senate Armed Services Committee) novu nukleranu strategiju prezentirao je osobno zapovjednik američkog Strateškog zapovjedništva ( U.S. Strategic Command -USSTRATCOM), general John Hyten.
On navodi slijedeće: “Ruski predsjednik Putin najavio je još u travnju 2000. godine da će ruska doktrina koristiti nuklearno oružje s niskim učincima na bojnom polju u slučaju konvencionalnog preopterećenja“. General Hyten upozorava da to znači da su Rusi spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage. Prema američkim tvrdnjama ruska doktrina predviđa uporabu taktičkog nuklearnog oružja u slučajevima tzv. konvecionalnog preopterećenja, kada ruske snage ne bi više mogle parirati udarima konvencionalnih snaga SAD-a i njegovih saveznika. Tu strategiju američka strana naziva doktrinom „eskalacije radi deeskalacije“ jer Moskva navodno računa da bi zbog mogućnosti eskalacije nuklearnog rata prema totalnom u nastavku pokrenutog ograničenog nuklearnog rata protivničke snage mogle odustati od daljnjeg konvencionalnog vojnog djelovanja prema ruskim snagama. Američka strana poziva se na razvoj i raspoređivanje velikog broja ruskih projektila kratkog i srednjeg dometa na europskom prostoru, među kojima su, navodno, i novi projektili 9M729 ili SSC-8 za koje se tvrdi da su prema svojim kakrakteristima u suprotnostima s odredbama sporazuma. Ne samo da se raspoređuju kao kopnena oružja uz lažno prikazivanje dometa, nego se, prema Washingtonu, masovno koriste sa zrakoplovnih i pomorskih platformi i svojim karakteristikama probijaju okvire starih nuklearnih ugovora i uvode nadmetanje u sferu doktrine ograničenog nuklernog rata.
General Hyten upozorava da to znači da su Rusi već sada spremni u slučaju protivničkog uspjeha u konvencionalnom ratu iskoristiti nestrateško nuklearno oružje male snage, u kojem slučaju, prema sadašnjem stanju američkog arsenala, Amerikanci praktički ne bi imali s čime odgovoriti, osim svojim strateškim nuklearnim potencijalima. Stoga je, po njemu, u skladu s novom američkom nuklearnom doktrinom potrebno razviti odgovarajuća oružja kao protutežu velikom broju ruskih taktičkih nuklearanih oružja raspoređenih u Europi i koji bi se koristili u slučaju takvog pretpostavljenog razvoja ratnih zbivanja. Najučinkovitiji način, po procjeni američkih stratega, čija razmišljanja je iznio general Hyten, je razvoj nuklernih bojnih glava male snage, otprilike onakve kakvu su imale nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i njihovo instaliranje na dalekometne prijenosnike strateškog nuklearnog oružja – balističke projektile koji se lansiraju s podmornica i krstareće rakete bazirane na podmornicama i brodovima. Time bi se, prema tvrdnjama američkih stratega, takvo oružje velikoga dometa moglo prekvalificirati u taktičko nuklearno oružje koje nije regulirano postojećim sporazumima o ograničenju strateškog nuklearnog oružja.
U procesu ubrzanog preustroja američkog nuklearnog arsenala kao središnje pitanje iskristalizirala se upravo izgradnja sposobnosti za vođenja ograničenog nuklearnog rata na europskim prostorima. Među američkim stratezima prevladao je stav da se u slučaju ratnog sukoba u Europi nastupajuće ruske snage mogu zaustaviti preciznim ograničenim nuklearnim udarima. Procjenjujući da bi ionako svaki direktni sukob NATO-a s Rusijom na kraju ipak završio nuklearnim ratom, zaključili su da bi „kontrolirana, teritorijalno ograničena nuklearna eskalacija“ odbila daljnji ruski napad i posljedično spriječila globalni nuklearni rat.
Dana 11. lipnja 2019. godine donesen je najnoviji strateški dokument američkih oružanih snaga pod nazivom „Joint Publication 3-72, Nuclear Operations“, sačinjen pod vodstvom Predsjedavajućeg zajedničkog stožera oružanih snaga SAD-a (Chairman of the Joint Chiefs of Staff -CJCS). Već u uvodnom dijelu se naznačava kako je riječ o doktrinarnom dokumentu koji određuje temeljna načela i smjernice planiranja i izvršenja nuklearnih operacija. Iz dokumneta je razvidno da pored ostalih elemenata uporabe američkih oružanih snaga u nuklearnom ratu sadrži i smjernice za vođenje tkzv. ograničenog nuklearnog rata, odnosno uporabe nuklearnih oružja male snage na taktičkoj i operativnoj razini radi postizanja operativnih i taktičkih ciljeva. U dokumentu se navodi da se pri odabiru ciljeva nuklearnog djelovanja u većoj mjeri moraju uključiti lokalni zapovijednici na terenu kako bi se nuklearni udari učinkovito koristili u planiranju i provođenju operacija. Navodi se da američki nuklearni odgovor mora biti „raznolik, fleksibilan i prilagodljiv širokom rasponu protivnika, prijetnji i oblika sukoba“. Dalje se navodi da „uporaba nuklearnog oružja može stvoriti uvjete koji bitno mijenjaju dinamiku bitke i omogućuju zapovjednicima pobjedu u sukobu“. Sasvim je očito da je riječ o doktrinarnom određenju pojma ograničenog nuklearnog rata koji se izražava kao fleksibilnost uporabe, sudjelovanje nižih razina zapovjedanja u odabiru ciljeva i iskorištavanje učinaka nuklearnih udara na taktičkoj i operativnoj razini boja i bitke.
Morbidna geostrateška logika da je moguće malim nuklearnim ratom spriječiti veliki nuklerni rat puno ranije od ideje o ugradnji nuklearnih bojnih glava male snage na oružja iz američke strateške trijade i otvaranja mogućnosti njihove deklasifikacije u taktička oružja, potaknula je prilagodbu američke vojne doktrine i 30 milijardi dolara težak razvoj nove generacije preciznijih i sposobnijih krstarećih raketa LRSO (Long-Range Standoff weapon ) za lansiranje sa zrakoplova koje su prilagođene uporabi u takvom planiranom ograničenom nuklearnom ratu. Projektili AG-!58 JASSM (Joint Air-to-Surface Standoff Missile), dometa 370 km i AGM-158B JASSM-ER (Joint Air-to-Surface Standoff Missile-Extended Range) dometa tisuću kilometara, sposobni nositi konvencionalne i nuklearne bojne glave, ubrzano se uvode u naoružanje kao ključna komponenta modernizacije američke nuklearne trijade strateških oružja (strateški bombarderi, interkontinentalni balistički projektili, podmornice s balističkim projektilima) i postaju okosnica američke nuklearne strategije. Odlikuje ih velika preciznost i otpornost na proturaketnu obranu zbog stealth svojstava i manevarskih sposobnosti. Njima se opremaju strateški bombarderi B-52 i B-2, kao i budući B-21, no zbog svoje male mase i kompaktnog dizajna za razliku od ranijih krstarećih raketa mogu se koristiti i s manjih borbenih zrakoplova taktičke namjene. Verzija JASSM osim SAD-a uvedena je i u naoružanje Australije, Finske i Poljske. Iako projektili LRSO nemaju sposobnost strateškog nuklelarnog odvraćanja američki dužnosnici ih u scenarijima nuklearnih sukoba otvoreno ospisuju kao ofenzivno taktičko nuklearno oružje koje se može koristiti u početnim fazama sukoba prije uporabe strateškog dalekometnog nuklearnog oružja. Tako je na tiskovnoj konferenciji 2014. godine general Garrett Harencak, tadašnji pomoćnik načelnika stožera američkog zrakoplovstva za strateško odvraćanje i nuklearno integriranje, opisao njihovu ulogu kao „nuklearno oružje koje se koristi u fazi prije stvarnog i globalnog nuklearnog rata kada naši bombarderi koriste nuklearno oružje na regionalnoj pozornici“.
Uporaba tog nuklearnog oružja u fazi konflikta prije nuklarnog rata nije ništa drugo nego oživotvorenje strategije ograničenog nuklearnog rata. Američka strategija računa da bi se njegovom uporabom na ograničenom europskom prostoru mogao odvratiti protivnik od nastavka sukoba i tako spriječiti direktni nuklearni rat SAD i Rusije i izbjeći razaranja na američkom tlu. U drugoj varijanti LRSO projektili s nuklearnim bojnim glavama mogli bi se upotrijebiti prije nuklearnog napada strateškim oružjem u svrhu uništenja ili slabljenja ruske proturaketne obrane i otvaranje puta strateškim nuklearnim udarima, koji bi onemogućili protivnički nuklearni odgovor i osigurali pobjedu u nuklearnom ratu bez štete za američki teritorij. “Tim oružjem možemo napraviti rupe i praznine u protivničkoj protuzračnoj obrani i otvoriti prostor napadnim bombarderima“, obasnio je 2014. godine zapovjednik američkih strateških nuklearnih bombarderskih snaga (Air Force Global Strike Command -AFGSC) general Stephen Wilson. Očito tvrdnje da se nema čime odgovoriti na mogući ruski taktički nuklearni udar u Europi i da je stoga potrebno dio strateškog oružja ugradnjom slabijih bojnih glava prekvalificirati u taktičko nuklerno oružje ne odgovara istini. Stvarni cilj je bio unošenjem zbrke u klasifikaciju obezvrijediti ranije potpisane ugovore o ograničenju nuklearnog naoružanja, posebice sporaum INF, što je na kraju i uspjelo i time širom otvoriti vrata implementaciji doktrine ograničenog malog europskog nuklernog rata.
Doktrina ograničenog nuklearnog rata koja je od sučeljenih strana doktrinarno utvrđena i efektivno se razrađuje, planira i implementira na prostoru Europe, razbija medijski održavanu iluziju stabilnosti europskog prostora zbog pariteta nuklearnog arsenala Zapada i Rusije i uvjerenje da novi europski rat nije moguć jer bi se svaki pretvorio u kataklizmički opće nuklearni sukob. To jednostavno ne odgovara istini. Doktrina ograničenog nuklearnog rata, kao hibridna i asimetrična uporaba konvencionalnih i nuklearnih borbenih efektiva na operativnoj i taktičkoj razini, nemilosrdno svjedoči u prilog mogućnosti otvaranja ratnih sukoba na europskom teritoriju i činjenici da je Europa posljednjih desetljeća postala najopasnije svjetsko žarište sukoba.
geopolitika
