Misija međunarodnog monetarnog fonda predvođena Srikantom Seshadrijem nakon virtualnog posjeta Hrvatskoj i razgovora s hrvatskim čelnicima, predložila je početkom prosinca Hrvatskoj u kontekstu novog vala pandemije koronavirusa da radnu snagu iz „područja s viškom kapaciteta, kao što su ugostiteljstvo i turizam“, jednostavno prekvalificira u građevinske radnike, a jedan dio usmjeri na tzv. zeleno gospodarstvo, što god to značilo.
Vrhunski kuhari tako bi mogli, po MMF-ovim mudracima, biti šefovi gradilišta, konobari građevinski radnici, a vlasnici turističkih i ugostiteljskih objekata građevinski poduzetnici.
Po svim odrednicama, prijedlog je potpuno apsurdan i ponovo potvrđuje činjenicu da su sve države koje su bile prisiljene postupati po MMF-ovim naputcima završile u još dubljoj gospodarskoj krizi ili su gospodarstvo dovele u stanje inducirane kome kako bi se moglo kazati da se stvari ne pogoršavaju. Tko god je odbio savjete MMF-a ili bolje reći bio u mogućnosti odbiti ih, kao što je to svojevremeno učinio Island odbijajući iz proračuna financirati propale privatne banke, spasio je svoje gospodarstvo.
No, preporuka MMF-a upućena Hrvatskoj, koliko god djelovala budalasto, ima svoju mračnu pozadinu. Svakome je, naime, savršeno jasno, da prekvalifikaciju tolikog broja djelatnika nije moguće provesti u kratkom vremenu i da je njena cijena ogromna, pa predložena mjera od strane MMF-a Hrvatskoj, očito ne cilja na trenutačno gospodarsko stanje, opterećeno javnozdravstvenom krizom nego na mnogo dulje razdoblje. Sugerira se, zapravo, drastično i dugoročno rezanje turističkih i ugostiteljskih kapaciteta što bi značilo ili da MMF očekuje dugotrajniju javnozdravstvenu i ekonomsku krizu nego što mi pretpostavljamo ili pak procjenjuje da će na globalnoj razini ugostiteljstvo i turizam biti potisnuti prema dnu liste prioriteta novog „zelenog gospodarstva“ koje se rađa.
Stoga, sugestije testirane na Hrvatskoj i za koje se u slijedećem razdoblju može očekivati da će biti upućene i drugim nacionalnim gospodarstvima, dolaze upravo iz konteksta transformacije europske i svjetske ekonomije u tkzv. zelenu ekonomiju. Teze o potrebi smanjenja tobože predimenzioniranog turizma i ugostiteljstva dolaze iz samog fokusa razvoja „Novog europskog zelenog plana“, koji vodi masivnom preustroju europskih i nacionalnih gospodarstava.
Turizam i s njim povezano ugostiteljstvo s gledišta te „nove zelene ekonomije“ oličene u novom „The European Green Dealu“ jedan je od zagađivača okoliša. Procjenjuje se da on na svjetskoj razini proizvodi oko pet posto emisija CO2 , poglavito zbog intenzivnog transporta putnika poglavito u vrhuncima sezona, što će se pokušati umanjiti unutar Europske unije uvođenjem nacionalnih kvota emisija CO2.
Pojednostavljeno, ukoliko netko ima potrebu emitirati više CO2 od određene kvote za neku državu morati će dodatne emisije kupiti na tržištu kvota emisija CO2. Kristalno je jasno da će najmoćnije ekonomije i države koje i predvode zelenu transformaciju biti oni koji će određivati kolika je trenutna visina tzv. ugljičnih otisaka slabijima od sebe i postavljati limite emisija ekonomski slabijim državama. S druge strane i samo tržište kvota emisija preferirat će iste ekonomski moćne države koje su i kreirale „Novi zeleni plan“ i koje su određivale pravila. U Europskoj uniji ekonomski najmoćnije europske države predvođene Njemačkom tim novim tržištem će nesumnjivo dominirati.
Na taj način se i u sferi turizma uspostavlja hijerarhija sila na jedan novi način. Dok je do sada razvoj turizma ovisio o privlačnosti destinacije u prirodnom, socijalnom i financijskom aspektu on će već sada, a u budućnosti sve više, ovisiti i o statusu države na regionalnom ili globalnom rasporedu moći unutar okvira nove „zelene ekonomije“. Ekonomski moćnije države tako su kroz koncept „zelene ekonomije“ dobile moćni instrument pritiska na slabije i zadužene, koje će se teže nositi u konkurenciji za kvote i na tržištu emisija CO2.
Indikativno je da MMF-u, kao zastupniku kreditora i instrumentu svjetskih središta financijske moći, nije palo na pamet takve prijedloge kao Hrvatskoj, koji u biti smjeraju na gašenje dijela turističkog gospodarstva, prezentirati Grčkoj, Italiji ili Španjolskoj, sve odreda do grla zaduženim državama, ali je procijenio da to može hladno i bez posljedica činiti Hrvatskoj čiji bi se budući turistički prihod očito preusmjerio baš tim hrvatskim turističkim konkurentima.
„Nova zelena ekonomija“ pobjedom demokrata i Joea Bidena u SAD-u dobiti će novi zamah tijekom mandata njegove administracije. Velika otimačina za kvote dozvoljenih emisija CO2 ubrzava se i dobiva na žestini, a države izvan uskog kruga moćnih članica Europske unije našle su se pred velikim izazovom. Udar na hrvatski turizam s pozicija zelene ekonomije izvršen je ne samo zbog očekivanog minimalnog otpora i reakcije hrvatske službene politike nego i zbog činjenice da je Hrvatska izrazita auto-destinacija i time je njeno turističko gospodarstvo slijedom toga, podignuto na skali emisija CO2.
Očito borba tržišnih konkurenata protiv hrvatskog turizma poprimila je sasvim nove dimenzije i od priprostog povremenog širenja glasina o pojavi morskog psa na ovoj ili onoj lokaciji u tijeku ljetne sezone do sada uistinu sofisticiranih udaraca ispod pojasa preko međunarodne institucije kao što je MMF i s pozicija novog „zelenog gospodarstva“. MMF-ov prijedlog Hrvatskoj dio turističkih djelatnika preusmjerio bi i u tzv. zeleno gospodarstvo, iako ono u ovome trenutku u Hrvatskoj jedva postoji.
Prijedlozi usmjereni na dekompoziciju hrvatskoga turizma, koji je jedan od snažnijih u Europskoj uniji, u kontekstu transformacije gospodarstava u „zelenu ekonomiju“ samo je još jedna potvrda tezi da je zelena ideologija i „novo zeleno gospodarstvo“ koje ona gradi čisti geoekonomski i geopolitički instrument za regionalnu ili globalnu projekciju interesa najmoćnijih gospodarstava Europe i svijeta.
No, Hrvatska, pored napora za održanje turizma, od kojeg je suludo odustati ili ga ograničavati, ima još jednu opciju koja bi mogla uz snažni turizam dodatno ojačati njeno gospodarstvo i u konačnici djelovati kao sredstvo odvraćanja od podmuklih udara kao što je bio ovaj plasiran preko MMF-a.
Na djelu je naime veliki zaokret svjetskog gospodarstva s ranije dominantnih globalizacijskih procesa na procese postupnog povrata industrije i radnih mjesta iz Kine i Azije prema matičnim gospodarstvima SAD-a i gospodarski najsnažnijih država Europske unije predvođene Njemačkom.
Globalizacija je jednostavno postala preskupa, kako zbog predugačkih i sve skupljih dobavnih pravaca iz Kine i ostatka Azije, tako i zbog štete koju takva politika pričinjava ekonomijama zapadnoga svijeta.
Nekadašnja izvorišta jeftine radne snage i odredišta dislociranih industrijskih postrojenja zapadnoga svijeta, prije svih Kina, s vremenom su postali moćni konkurenti.
Zapadnim poticajem probuđeni kineski div dosegao je gospodarsku razinu razvoja koja mu je osigurala novu sposobnost globalnog djelovanja i nametanja opasne konkurencije SAD-u i Europi.
Dakako, suradnju s Kinom je nemoguće izbjeći. Ona je i prije zapadnih poticaja bila respektabilna sila. Vodeće sile zapadnoga svijeta SAD i EU, samo su shvatile da sve ipak mora imati svoju mjeru i sada pokušavaju ograničiti globalno kinesko pozicioniranje koje je doseglo toliku razinu da je Rusija pala u drugi plan i svi u Washingtonu, Berlinu i Bruxellesu sa zabrinutošću gledaju prema Kini koja je postala najveći izazivač zapadne moći.
Ogromno kinesko tržište za europske proizvode ostati će neodoljiv mamac i jamac daljnje gospodarske suradnje, ali proces smanjenja prekomjerne ovisnosti o uvozu kineskih proizvoda i industrijskih komponenti nepovratno je pokrenut. On je ključni dio velikog preustroja zapadne ekonomije od globalizacijske agende prema postupnoj deglobalizaciji.
Pored svega navedenoga, gotovo 80 posto prometa robe i industrijskih komponenti prema SAD-u i Europi obavlja se pomorskim putom – dugačkim dobavnim pravcima iz Kine i Azije. Pomorski promet će zbog nove europske zelene politike, kao veliki korisnik fosilnih goriva, neizbježno poskupiti. Europska unija u sklopu svog novoga „The European Green Deal“ udariti će dodatne namete na proizvode i usluge s prekomjernim emisijama CO2 u kojoj kategoriji će se pomorski promet zacijelo naći. To je dodatni razlog potrebe skraćivanja dobavnih smjerova.
Primarni cilj nove američke i europske politike je povrat kvalitetnih industrijskih radnih mjesta iz Azije natrag u SAD i Europu i smanjenje ovisnosti o trgovini s Kinom, poglavito na području industrijskih komponenti.
U cijelom tom kontekstu potpuno je izvjesno da će Europska unija dio proizvodnje industrijskih komponenti, potrebnih za europsku industriju visoke tehnologije, kao nadomjestak kineskim proizvodima morati otvoriti u državama članicama EU.
Pri takvom razvoju događaja Hrvatska, kao punopravna članica EU trebala bi iskoristiti trenutak ovog velikog geoekonomskog preslagivanja i privući sebi nova ulaganja, nove poslove i nova radna mjesta. Ovakva šansa, kakva se pruža jednom u više desetljeća i koja donosi industrijalizaciju Hrvatske s otvaranjem kvalitetnih radnih mjesta ne smije se propustiti. U pitanju nisu niskotarifna radna mjesta kakva su ona u industriji usluga, nego industrijska radna mjesta više razine koja je u Hrvatskoj realno moguće otvoriti zbog dobre obrazovne razine stanovništva i radne snage. U Hrvatskoj, kao dijelu Europske unije, uostalom, uskoro neće biti ni moguće u skladu s novim europskim zelenim planom instaliranje “prljave industrije“ sa slabo plaćenim radnicima bez kvalifikacija, nego isključivo radna mjesta više tehnološke razine kao dio nove podjele proizvodnih kapaciteta i dobavnih pravaca nakon zatvaranja odnosno smanjenja dotoka kineskih ruta. Niskotehnološka i niskotarifna radna mjesta najvećim dijelom će se pokušati preseliti u Afriku, koja je sada prepravljena kineskim kompanijama.
Hrvatsko mjesto je na središnjoj tehnološkoj razini novih dobavnih pravaca za vodeće europske industrijske sile, prije svih za Njemačku. Kako je hrvatsko gospodarstvo i danas snažno vezano uz njemačko, uvođenje njemačkih i europskih tehnoloških divova u Hrvatsku bio bi logičan slijed visokog stupnja međusobne ekonomske povezanosti. Zamjena industrijskih komponenti iz dalekih destinacija preko dugačkih i nesigurnih dobavnih pravaca iz Kine i Azije, što je jasno pokazala koronakriza, s onima proizvedenim u neposrednom susjedstvu, u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Češkoj ili Slovačkoj logičan je put. U bliskoj suradnji sa članicama EU i oslanjanjem na europske ekonomske strukture biti će i lakše izdržati i udare krize.
Da je tome uistinu tako i da Hrvatska ima mogućnost zauzimanja pozicije na planu proizvodnje industrijskih komponenti za najmoćnija gospodarstva Europske unije koje bi zamijenili kineske i druge azijske proizvode svjedoči i studija „Atlantic Councila“ objavljena 1. studenog ove godine pod naslovom „The United States and Central Europe: A Road Map For A Democratic Post-Pandemic Agenda“ grupe autora predvođene veleposlanikom Danielom Friedom, nekadašnjim pomoćnikom državnog tajnika SAD za europske i euroazijske odnose u administracijama George W. Busha i Baracka Obame.
Studija „Atlantic Councila“ sugerira da bi Srednja Europa, uključujući i Hrvatsku, u kontekstu potrebe skraćivanja lanaca opskrbe i smanjivanja ovisnosti o kineskim proizvodima za Europsku uniju trebala postati središte proizvodnje industrijskih komponenti. Atlantic Council izričito navodi: „Što se tiče pitanja lanaca opskrbe, Kina ne bi trebala biti jedini ili najvažniji izvor industrijskih komponenti za europska gospodarstva. Pandemija je otkrila ranjivost zapadnih država koje su tijekom proteklih desetljeća dislocirale velike proizvodne kapacitete, posebice na području farmaceutske industrije. Posljednjih nekoliko mjeseci pokrenute su rasprave o potrebi ravnoteže između strateških interesa i praga optimizacije proizvodnje i poslovanja. Takva bi se rasprava mogla pretvoriti u protekcionizam vođen lobijima i pozivima za renacionalizaciju proizvodnje. Bolja alternativa moglo bi biti promišljanje o opskrbnim lancima kao o nečemu što trebaju izgraditi zajednički demokratske zemlje, možda kao dio trgovinskih aranžmana Slobodnog svijeta, kao što predlaže Atlantsko vijeće. Prema takvom scenariju Srednja Europa bila bi idealan izvor za proizvodnju komponenti za ostatak Europske unije. kao što Meksiko i Kanada čine za SAD. Već sada poljski dužnosnici i nevladini stručnjaci pregovaraju upravo o takvim aranžmanima.“ Može se dodati – ne samo pregovaraju nego Poljaci već i rade. Masa proizvoda, od kozmetike preko prehrambenih i farmaceutskih proizvoda do industrijskih komponenti, pojednostavljeno rečeno dijelova za gotove proizvode koji se proizvode i u Njemačkoj, Francuskoj i drugim ekonomski moćnim državama Europske unije, nije više kineskog nego poljskog porijekla.
Aktualni udar na hrvatski turizam i ugostiteljstvo od strane MMF-a samo je minijaturna igra u grandioznom planu novog globalnog preustroja ekonomija i zelene agende. On je samo pokušaj destabilizacije jednog snažnog aktera europskog turističkog tržišta za račun drugih konkurenata. Na širem planu transformacije liberalne ekonomije i provođenja „novog zelenog plana“ pokus je to budućeg profiliranja turističke industrije.
geopolitika
