Radnička fronta registrirana je prije godinu dana: kako vam ide izgradnja stranke od nule, s kakvim se poteškoćama suočavate?
Zapravo, stvaramo od minusa. Nula pretpostavlja ravan teren, a kada se pokušava formirati borbena lijeva opcija koja prokazuje sustav, ne kreće se od ravnog terena nego od uzbrdice. Sindikati su pasivni, često i reakcionarni, civilno društvo je iznimno skeptično prema političkom organiziranju. Za razliku od Živog zida koji se omasovljava tako da na ulici učlanjuje ljude, mi to ne prakticiramo, pa se dobar dio ljudi u tom procesu ili pasivizira ili odustane, jer aktivan rad ovoga tipa dosta iscrpljuje. To je možda djelomično rezultat naših krivih odabira, ali isto tako reflektira i skepsu ljudi prema lijevim parolama. Puno je lakše dobiti ljude ‘umorne od nepravde’ nego one koji će se boriti za interese rada protiv kapitala, što nisu iste stvari. Ali toga smo bili svjesni od početka i nije bilo iluzija o nekom senzacionalnom rastu. Dakle istina je da nam treba više aktivnih članova. Puno većih uspjeha imamo na polju umrežavanja s potencijalnim saveznicima s lijeve civilne scene, kao što su Zagreb Pride i Ženska mreža. Antifašisti su nam prirodni saveznici, a tu je i nekoliko borbenih sindikata s kojima započinjemo bližu suradnju, primjerice Nova solidarnost u Ini i Novi sindikat. Skepsa prema našoj ideološkoj poziciji kod sindikalnog članstva iznimno je velika, dosta nas se drži na distanci: primamo načelnu podršku, ali se često ne uspostavlja suradnja.
Što je razlog tom zazoru sindikata?
Podrška LGBT zajednici, insistiranje na antifašizmu, naš svjetonazor općenito. Ali tu nismo skloni raditi nikakve kompromise. Također, smatramo da to nije nepremostiv problem, jer nam praksa pokazuje da se takve stvari mogu nadići kad se pokaže da negdje možemo biti korisni.
Karamarko je simbol svega što ne valja
U posljednjih šest mjeseci zamjetno ste aktivniji. Povezujete se s civilnom sektorom i više se bavite svjetonazorskim pitanjima, pa vam neki predbacuju da se ne bavite ‘važnim’ problemima. Kako je došlo do toga?
Promjena je ponajprije došla s dolaskom nove vladajuće koalicije. Svima je bilo jasno što se od nove Vlade može očekivati i da će se polje borbe prebaciti s onoga što je bilo u fokusu za vrijeme SDP-a, koji nije načimao svjetonazorska i antifašistička pitanja, ako izuzmemo Baldasara u Splitu. S dolaskom HDZ-a to se višestruko zaoštrilo i procijenili smo da treba oštro reagirati na taj novi val nacionalizma i stoga što je nacionalistička podjela najveća prepreka radničkoj solidarnosti, koju je izmislio suvremeni kapitalizam 20. stoljeća. Sve dok se hrvatski sindikati na svojim prosvjedima najprije moraju samoidentificirati kao branitelji i domoljubi da bi mogli nastupiti kao radnici, nećemo nikamo otići. Tko ne shvaća koliko je nacionalizam poguban za radničko organiziranje zapeo je u nekim tradicionalnim razmišljanjima koja ne penetriraju u svijest prosječnog radnika, koji sam sebe prije svega doživljava kao Hrvata. Sve dok mislimo da je dovoljno doći na radnički prosvjed s nekoliko transparenata i pritom ignorirati činjenicu da je trećina sindikalnog članstva u HDZ-u i glasa za Zlatka Hasanbegovića, nećemo moći osloboditi radnike. Slažem se da se trenutačno premalo bavimo klasičnom radničkom tematikom, ali to zahtijeva da se time imate s kim baviti. Realnost nam pokazuje da se većina ljudi s progresivne ljevice danas okuplja oko pitanja koja nisu vezana uz odnos rada i kapitala.
Dugoročna šteta od SDP-a veća je od one koju radi HDZ i to je gorka pilula koju moramo probaviti. Oni su u dva navrata funkcionirali, sukladno svojoj političkoj poziciji, kao priprema terena za novu HDZ-ovu epohu
Zašto ste prosvjed 15. lipnja nazvali ‘Karamarko, odlazi’?
To je primjer kombiniranja političke pragme i stavova stranke. Poanta je izolirati problem uz pomoć onoga tko izaziva najviše gnjeva, ali kad se ljudi skupe, čut će i o kapitalizmu i o fašizmu i o privatizacijama. Da smo prosvjed nazvali prosvjedom protiv općeg stanja, na njega bi došlo 85 ljudi. Na primjeru Karamarkove afere može se problematizirati i pitanje Ine i to u kontinuitetu, od Linića i Bijelih noći. Karamarko je ujedno i simbol svega što ne valja s ovom Vladom.
Sa SDP-om nemamo ništa zajedničko
Kakvo je nasljeđe ove Vlade i što nam govori činjenica da ona u trenutku svog raspadanja prodaje dionice Končara?
Ta će prodaja definitivno ostati zapamćena kao njezin jedini potez, Končar će im ostati kao nadgrobni spomenik. Od početka smo govorili da se ideološke teme nameću i zato da bi uslijedila privatizacijska pljačka kakvu nismo imali od 1990. Budući da će vjerojatno ostati samo na Končaru, mislim da je dugoročno njihov najveći i najopasniji zalog ono što tek može uslijediti. Radikalna desnica je iznimno ohrabrena. Hoće li se ona pomiriti s gubitkom vlasti? Slijedi li jedna nova Riva, s puno radikaliziranijim akterima i disfunkcionalnom Europskom unijom na koju se više nitko ne može suvislo pozvati, koja se iznutra izjeda svojim lokalnim fašizmima? Što će Crkva imati za reći, a što izvanparlamentarni pokreti, Opus Dei, veteranske udruge? To je potencijalno najveće nasljeđe ove Vlade.
Nedavno vam se pridružio splitski profesor i aktivist Nikola Visković i usput predložio ujedinjenje ljevice, koje podrazumijeva i SDP. Što mislite o tome?
S ovakvim SDP-om jednostavno ne može biti govora o suradnji. Dugoročna šteta od SDP-a je veća od one koju radi HDZ i to je gorka pilula koju moramo probaviti. Oni su u dva navrata funkcionirali, sukladno svojoj političkoj poziciji, kao priprema terena za novu HDZ-ovu epohu. Činjenica da nisu bili u stanju zadržati mandat nakon što je HDZ izgubio izbore u najspektakularnijoj koruptivnoj aferi koju Balkan pamti govori više od ičega drugoga o njihovoj nesposobnosti. To je samo razina političke pragme. A ako krenemo dalje, na ekonomsko, ideološko ili bilo koje drugo polje, vidimo da je SDP ponajprije liberalna stranka, jer svaka socijaldemokracija ima stvarne, otvorene veze sa sindikalnim pokretom i ne gradi vojsku glasača nego platformu civilnog društva, poput primjerice Corbynovih laburista u Velikoj Britaniji. SDP je socijaldemokratsku politiku napustio od prvog mandata 2000-ih, kad su započeli pregovori s EU-om, ukinute zaštitne tarife, a domaća proizvodnja izručena nadmoćnome krupnom kapitalu. Mi iz njihove pozicije jesmo radikali, ali nije riječ ni o tome, nego o pitanju oko čega bismo uopće mogli surađivati. Više nam nisu zajednički ni svi svjetonazorski stavovi, nego doslovce jedino stav prema LGBT pravima; oko nacionalnog su se pitanja kompromitirali. Njihova je ideja da se aerodrom nazove po Franji Tuđmanu, čovjeku na čijem je sprovodu bio jedino Sulejman Demirel, što je simboliziralo povezanost Hrvatske s ostatkom svijeta. Imali smo dvije deklarativno socijaldemokratske vlade, osam godina ljevice, ali smo morali čekati da nam južnoamerički progresivac Bergoglio započne dovoditi u red profašiste iz klera. Mislim da će SDP-u trebati dvije smjene političkih generacija da se pojave uvjeti barem osnovnog povratka socijaldemokratskoj politici.
EU se ne može spasiti
Što onda u takvoj konstelaciji predstavlja Most?
Uspjeh Mosta, čak i ovaj privremeni, simbolizira najveći uspjeh i utjecaj tehnokratske, neoliberalne retorike o struci i micanju politike iz svega. To je također razlog zašto nam treba kritična ljevica, koja se neće baviti samo radničkim eksploatacijom nego i konfrontirati s tom prevladavajućom liberalnom retorikom. Jer bez aktivnoga lijevog subjekta događa se ono što se nekidan dogodilo, da se prosvjed oko kurikularne reforme uzima kao plafon za izražavanje bunta. To je pristajanje građanskoga, obrazovanog dijela društva na najgore što je desnica nametnula, a istovremeno i pozicioniranje sebe kao nekakve emancipacijske alternative koja poručuje: ‘Mi smo ti stručni, koji ćemo izvan politike skrojiti kurikulum s vjeronaukom, nekritikom Domovinskog rata i poduzetništva.’ Pogubno je dovući 40.000 ljudi na prosvjed da bi ih se depolitiziralo i to se ne može smatrati buntom.
Bez aktivnog lijevog subjekta događa se ono što se nekidan dogodilo, da se prosvjed oko kurikularne reforme uzima kao plafon za izražavanje bunta. To je pristajanje građanskoga, obrazovanog dijela društva na najgore što je desnica nametnula
Osnovani ste nakon glasanja o ulasku u EU: što biste rekli da je referendum sutra?
Pozvali bismo ljude da glasaju protiv. Ne zazivamo izlazak zato što ne postoje jasni mehanizmi i zato što dobar dio društva još ima određene iluzije. Ali Unija se ne može spasiti od same sebe i svojih kontradikcija, kao što misle Varufakis i njegovi, koji trenutačno apeliraju na Britaniju da ostane unutra i pritom također – tvrdeći da ćemo, ne spasimo li EU, biti ostavljeni na milost nekakvim barbarima – nameću jedan oblik depolitizacije. To je jalov posao koji nas vodi u krivom smjeru, jer se Unija ne može spasiti. Jedno što možemo je pripremiti svoje male nacionalne ekonomije za ono što će uslijediti pošto se ta institucija uruši.
S druge strane, Podemos je potpuno fokusiran na borbu kroz institucije EU-a?
To je rezultat njihova svjesnog odabira, koji je opet rezultat sve većeg priljeva srednjoklasnih stručnjaka koji im pristupaju i mijenjaju politički identitet i perspektivu Podemosa. Potrebno je razbiti još nekoliko iluzija i mislim da će se u sljedećih pet-šest godina njihove nade i nade svih onih koji vjeruju u jednostavan izlaz pokazati kao uzaludne.
Zar šanse nisu veće ako se borba protiv globalnoga kapitala odvija kroz neku veću zajednicu?
Apsolutno, samo što ta veća zajednica ne može nastati unutar takvog okvira. Progresivne politike na nacionalnoj razini nemaju nikakve veze s politikom EU-a. Europarlament ima minimalan utjecaj, postoji četiri-pet razina demokratski potpuno nelegitimiranih funkcionara, od kojih je najviša Europska komisija koja nikome ne polaže račune, da ne spominjemo onih 8.000 lobista u Bruxellesu. Dakle internacionalizam svakako, ali to ne znači slijepo prihvaćanje bilo kakve nadnacionalne asocijacije u kojoj smo se zatekli.
Direktna demokracija moguća je bez korupcije
Kako provoditi direktnu demokraciju u izrazito konzervativnom društvu poput hrvatskoga?
To pitanje implicira da postoje velike mogućnosti da ljudi naprave ono što su napravili na referendumu o braku. Kritika je opravdana dok ne uzmemo u obzir sistemske uvjete u kojima je taj referendum održan. To je referendum crkvene elite i konzervativnog dijela krupnoga kapitala u Hrvatskoj. Pretpostavka direktne demokracije na kojoj bismo mi voljeli raditi uključivala bi nultu stopu tolerancije na takve koruptivne utjecaje u političkom procesu. Crkva ne bi imala ni politički prostor za artikulaciju svjetovnih i političkih stavova, a kamoli da im se ostavi neoporezivanje, Vatikanski ugovori i sve ostalo što im daje materijalnu bazu za takvo djelovanje. Ista je stvar i s utjecajem kapitala na politički život, što znači da kapital ne bi bio toliko usko koncentriran da petero ljudi može financirati referendum. Trebao bi postojati i set manjinskih pitanja o kojima se ne bi moglo glasati, ali istovremeno i sloboda zastupanja nazadnih stavova, koji ne bi bili direktno šovinistički ili diskriminatorni. Cijeli proces uključivao bi, naravno, i prosvjetnu funkciju i to prije, poslije i za vrijeme takvih referenduma.
