Martin Hergouth: Fašizam je lažni masovni pokret

Ovogodišnja Prvomajska škola u Ljubljani, koju svake godine organizira Institut za radničke studije (IDŠ), bila je posvećena temi ‘Kako razmišljati o fašizmu danas’: u tri je dana više od 20 izlagača na panel-diskusijama govorilo o odnosu između fašizma i liberalizma, klasnoj strukturi fašizma, ekstremnoj desnici u Evropi, odnosu fašizma spram estetike i o fašizmu kao diskursu i želji. Prvoga smo dana razgovarali s mladim slovenskim filozofom Martinom Hergouthom, čije je izlaganje bilo naslovljeno ‘Dvostruka zbrka liberalizma: fašizam (ili totalitarizam) i Hegel’.

Govorili ste o odnosu liberalizma i totalitarizma: ako je fašizam za ljevičare riječ jaka poput mača kojim mogu mahati, isto za liberale predstavlja riječ totalitarizam?

Rekao bih da je totalitarizam koncept koji je liberalizam prisvojio kao svoju suprotnost. Kada se pobliže pogleda, to baš i nije neki koherentan koncept, no on je vrlo koristan, jer nas opskrbljuje nekom jednostavnom strukturom za razumijevanje politike. Po toj šabloni, postoji pluralizam slobodnih i kreativnih pojedinaca s jedne strane protiv nekoga kolektivističkoga, univerzalističkog principa i totalne organizacije države s druge. Tako se, kada postoje političke dileme u modernosti, pozicionira odgovor na pitanje tko je neprijatelj.

Konflikt s Hegelom

Fašisti mobiliziraju niže srednje klase, a ljevičari proletarijat. Na djelu je dakle svojevrsno natjecanje u kojem fašistički desničari, ondje gdje pobjeđuju, uspijevaju i stoga što je takva mobilizacija bila najprihvatljivija za buržoaske vlasti: one su radije prihvatile taj pokret nego onaj socijalistički

Ne čudi onda da najveći dio naših filozofsko-političkih suvremenika, i to ne samo među liberalima, odbacuje jednoga takvoga velikog dijalektičkog filozofa poput Hegela. Jednostavnije je reći da je tu riječ o velikim pričama koje su potencijalno, pa i istinski totalitarne?

Zapravo je konflikt između Hegela i liberalizma zbunjujući. Jer čitamo li ga pažljivo, ako je on išta politički bio – bio je liberal.

Na momente i marksist prije Marxa?

Dobro, sve se može naći. No recimo da je Hegel ipak bio dominantno liberalan, a Marxova kritika Hegela zamjera mu što je prebrzo naglasio ograničenja određene masovne politike. Ali ono zbog čega suvremeni liberalizam odbacuje Hegela krije se u činjenici da je njegov liberalizam imao puno sofisticiraniju konceptualnu strukturu, koja opoziva ova suvremena pojednostavljenja što ih liberalizam sada želi nametnuti modernoj politici. Riječ je o opoziciji pojedinca i države. U Hegela je svrha države u nužnosti da omogući nešto takvo poput liberalnog subjekta.

Velika Hegelova tema u ‘Fenomenologiji duha’ je ona o revolucionarnom porijeklu građanskog društva u Francuskoj revoluciji. To današnji liberali vole ili potisnuti ili revidirati. U filozofovom spekulativnom jeziku tu je riječ o odnosu čiste subjektivnosti i političke volje?

U tim pitanjima Hegela možda ne treba uzeti za svaku riječ, ali ga svakako valja ozbiljno shvatiti. Kritika Francuske revolucije na tragu je njegove kritike svakoga radikalnoga i trenutačnoga univerzalističkoga demokratskog projekta, koji je antitetičan bilo kakvoj stabilnoj političkoj organizaciji, pa ne može završiti nikako drugačije nego u kaosu; i on je bio fasciniran tom imaginacijom Francuske revolucije u središtu koje je giljotina. Bilo kako bilo, njegova je kritika i danas značajna, iako suvremeni radikalno-demokratski projekti obično ne završavaju kotrljanjem glava. Umjesto toga, mislim da njegova kritika precizno opisuje problem direktne demokracije, koja često rezultira neaktivnošću uslijed zahtjeva da se o svemu odlučuje na kolektivnom nivou. No postavlja se pitanje na kojoj točki, kako bismo dobili garanciju stabilnih institucija, možemo napustiti tu poziciju stroge univerzalnosti – to je krucijalno pitanje s kojim se mora nositi i svaka lijeva politička organizacija.

Razaranje Jugoslavije i raspad tzv. realnih socijalizama kompleksni su fenomeni. Ono što sigurno mogu reći jest da se tada pojavio jedan ispražnjen prostor kojim su, barem u Srbiji i Hrvatskoj, na neko vrijeme ovladali izvjesni fašistički sentimenti

Fašizam (ni)je totalitarizam

Prijeđimo s Hegela na drugi dio vaše teme, onaj o fašizmu. U kojem smislu fašizam jest ili nije totalitarizam? Rekli ste u svome nastupu da je za analizu plodnije poći od teze da on to nije, nego da je vrsta spašavanja liberalnog poretka.

Točno tako: totalitarizam je koncept koji briše razlike između fašizma i nekih ljevičarskih autoritarnih projekata. A tu nije riječ samo o totaliziranju državne moći, kako bi to htjeli oni koji insistiraju na tom konceptu. Kada god govorimo o lijevoj državnoj politici, pa i o tzv. realnim socijalizmima, tu državna moć ima univerzalistički karakter i slijedi političke tragove porijeklom iz Francuske revolucije. I u tome je ključna razlika spram fašizma, koji je potpuno antitetičan toj tradiciji. Tu je riječ o državnoj politici koja upravo pokušava izbjeći svaki od momenata univerzalizma, bilo što što bi upućivalo na stvarnu politiku. Taj je projekt zamišljen da spriječi bilo kakvu stvarnu politizaciju koja bi se mogla uzdići iz proturječja historijske situacije. Fašizam je bio politički projekt koji je narastao u trenutku krize kapitalizma, kada su odnosi moći zapali u krizu i izgubili stabilnost. Fašizam je tada priskočio u pomoć vladajućima, ne bi li te promjene bile što manje.

Pozvali ste se na poznati rad o ekonomiji i klasnoj strukturi njemačkog fašizma koji je 1970-ih napisao marksistički teoretičar Alfred Sohn-Rethel, čija je glavna teza da je fašizam osigurao upravo tu distancu spram univerzalnosti. Autor primjerice opisuje kako se veliki vođa doživljava iz horizonta individualnog poduzetnika…

Sohn-Rethel govori o tome kako je uobičajeno funkcioniranje buržoaskog društva upalo u nevolje i bilo suspendirano. Ekonomski sistem nije funkcionirao, pojavila se inflacija. U toj je situaciji Hitler mogao zauzeti poziciju ekstrakta ispražnjene univerzalnosti, koja je svakom individualnom proizvođaču ponudila privid kako je dio neke cjeline. Na neki način, instalirao se ondje gdje je u normalnim okolnostima stajao novac.

Kada danas žele diskreditirati lijevu poziciju koja teži socijalizmu, kažu kako je i fašizam bio vrsta ljevičarstva: da ne smijemo zaboraviti socijalističko porijeklo nacionalsocijalizma. O kakvom bi ‘ljevičarstvu’ tu bila riječ?

Čitate li Sohn-Rethela, vidjet ćete da je tu riječ o još manje ljevičarenja nego što je opća predodžba; taj lijevi imidž bila je vrsta kompromiserstva. Početno ljevičarstvo, lažno predstavljanje masovnim pokretom, kombiniralo je antikapitalizam s nacionalizmom. No važno je napomenuti kako to nije imalo težine u stvarnom načinu funkcioniranja nacizma. Kada se domogao vlasti, Hitler se mogao riješiti svih ljevičarskih elemenata u partiji. Antikapitalistički element u nacizmu predstavlja ideologiju u svom najpovršnijem obliku.

Vrlo plodnom i važnom čini nam se vaša konstatacija da fašizam radi sa zatečenim masama, dok staljinizam svoje mora proizvesti. Nije li to primjenljivo i na mračni raspad socijalizma, kako se on, ne samo u nas, odigrao? Tada je opravdano nezadovoljstvo stvorenih masa vlast preusmjerila iz jedne pozitivne i aktivne politizacije u negativnu i pasivnu, stvorenu masu, u tzv. događanje naroda?

Govorimo li o tome kako je nacizam proizvod neuspjele revolucije, možemo govoriti i o tome kako je on mobilizirao mase koje socijalizam nije mogao pokrenuti. Ali čak je i tada riječ o svojevrsnom natjecanju u kojem nacizam ne mobilizira iste mase, mase istoga društvenog porijekla, kao u slučaju mobilizacija komunističkih i socijalističkih partija. Fašisti mobiliziraju niže srednje klase, a ljevičari proletarijat. Na djelu je dakle svojevrsno natjecanje u kojem fašistički desničari, ondje gdje pobjeđuju, uspijevaju i stoga što je takva mobilizacija bila najprihvatljivija za buržoaske vlasti: one su radije prihvatile taj pokret nego onaj socijalistički.

Većina ljudi prihvaća fašizam iz manje ili više oportunističkih razloga, a ne zato što su misteriozno zaraženi i zarobljeni. Za mnoge vrlo različite društvene klase on je u određenom trenutku postao nečim prihvatljivim. Mogli su u njega investirati svoje povjerenje, kao u nešto što će osigurati najmanje moguće društvene promjene u njihovim životima

Fašizam iz našeg sokaka

Je li vama prihvatljivo govoriti i o fašizaciji ovdašnjih društava nakon 1991. godine? Postoje teorije da su se ona tada do određene mjere (kvantitete) fašizirala, no to ipak nikada, usprkos etničkom čišćenju, nije prešlo u jedan otvoreni i dovršeni fašistički poredak (kvalitetu)?

Zasigurno je točnije u porecima Miloševića i Tuđmana tražiti elemente fašizacije nego nastavak neke socijalističke politike. Razaranje Jugoslavije i raspad tzv. realnih socijalizama kompleksni su fenomeni. Ono što sigurno mogu reći jest da se tada pojavio jedan ispražnjen prostor kojim su, barem u Srbiji i Hrvatskoj, na neko vrijeme ovladali izvjesni fašistički sentimenti.

U svojoj slavnoj knjizi o totalitarizmu (koja je u nas samo djelomično prevedena) Hannah Arendt ne ubraja, za razliku od staljinizma, socijalističku Jugoslaviju u takve poretke?

Arendt govori o nacizmu i staljinizmu kao o dvama pokretima koji s pravom nose totalitarno ime. Vjerojatno se i nje dojmio ovdašnji antistaljinizam.

Nema fašizma kao jednoga ujedinjujućeg principa po kojem društvo funkcionira, rekli ste, pa da ga onda jednostavno možemo označiti – tu ga ima, a ondje ga nema?

Da. I upravo je to simptom liberalnoga gledanja na fašizam. Kao da je riječ o nekoj misterioznoj sili koja zarobljuje naciju i disciplinira je u jednoobrazni, ujedinjujući pokret. Ali kada umjesto toga pogledamo materijalističke analize, poput one Sohn-Rethela koju smo spominjali, sve se doima puno kaotičnijim. Vidimo kako većina ljudi prihvaća fašizam iz manje ili više oportunističkih razloga, a ne zato što su misteriozno zaraženi i zarobljeni. Za mnoge vrlo različite društvene klase on je u određenom trenutku postao nečim prihvatljivim. Mogli su u njega investirati svoje povjerenje, kao u nešto što će osigurati najmanje moguće društvene promjene u njihovim životima. Taj instinkt koji je vodio do podrške fašizmu i nacizmu bio je po svojoj prirodi vrlo heterogen. Ono što je pokretalo izvorni nacizam u njegovoj antikapitalističkoj poruci bilo je sasvim nešto drugo od onoga što se, kada se jednom dočepao vlasti, činilo uvjerljivim razlozima armiji ili industrijskom kapitalu da ga podrže. Puno je kontingencije u međusobnom slaganju takvih različitih momenata. Svi su oni priznavali Hitlera za vođu. Ali njegova jedina ujedinjujuća funkcija, ona koju im je pribavljao, bila je to ujedinjavanje samo. Govorili smo o tome kako je fašizam funkcionirao kao garancija odgođene univerzalnosti. U tome je uvijek postojeća privlačnost svakovrsne diktatorske politike, ona kao da garantira povratak izgubljenog središta u društvo. Tu čak ne treba postojati neki točno određeni sadržaj. Fašizam ne dolazi na vlast zato što bi njegova ideologija bila tako uvjerljiva, nego stoga što ujedinjuje koaliciju potpora različitih reakcionarnih društvenih grupa, koje radije izabiru njega nego bilo koju drugu radikalnu društvenu i političku promjenu.