Na nadolazećim lokalnim izborima sudjelovat će nove lijeve stranke i koalicije: u Zagrebu Radnička fronta pregovara o koaliranju sa strankama Zagreb je naš i Nova ljevica, a u Splitu idete na izbore s Novom ljevicom, gdje imate i zajedničkog gradonačelničkog kandidata, Dragana Markovinu. Zašto se udružujete i po čemu su vaši programi specifični?
Radnička fronta i Nova ljevica u Zagrebu idu pod sloganom ‘Za Zagreb u kojem svi odlučujemo’. U toku su i ozbiljni pregovori sa strankama Zagreb je naš, Za grad i ORaH. Nadam se vrlo skorom dogovoru. To bi već samo po sebi bilo uspjeh jer bi značilo da će u Zagrebu prvi put ujedinjena izići praktički cijela nova lijeva scena, stasala u blokadama fakulteta 2009. i velikim prosvjedima 2011., a poslije razasuta po raznim organizacijama i alternativnim medijima. To je još prije nekoliko mjeseci izgledalo nevjerojatno jer je lijevu scenu, osim razjedinjenosti tipične za ljevicu svuda, odlikovala nevoljkost mnogih aktera da se upuste u otvorenu političku borbu, što se sada mijenja. Nadam se da će ovi izbori biti zamašnjak za daljnje povezivanje i zajednički nastup i na državnoj razini. To bi bio tračak nade u uvjetima ekonomske krize, neofašizacije i napada na nacionalne i druge manjine.
U Splitu nam je slogan ‘Za narodni Split’, čime želimo naglasiti da se borimo za Split u kojem vlast imaju sami Splićani i Splićanke koji odlučuju u svom interesu, kao što u ‘narodnom Hajduku’ klubom upravljaju sami navijači. Izlazimo također i u Puli i Istarskoj županiji te Samoboru. Od političkog tehnokratsko-neoliberalnog mainstreama razlikujemo se također i ‘lakšim’ idejama kao što je sustav besplatnih gradskih bicikala i ‘većima’ kao što je sistem javne gradske prehrane sa subvencioniranim restoranima kvalitetne hrane u svim kvartovima.
Grad po mjeri čovjeka
Što biste identificirali kao goruće probleme života u Zagrebu i kako ih treba rješavati?
Među glavnim problemima su premala izdvajanja i nebriga za socijalna pitanja, radništvo i siromašne, općeprožimajuća korupcija Bandićeve političke mašinerije, nedostatak lokalne demokracije, kaotična stanogradnja koja odgovara samo privatno-profitnim interesima građevinskog kapitala, izostanak suvislog urbanističkog planiranja, prenapregnuta prometna infrastruktura te pojedinačni problemi kao što su toksični Jakuševac ili Imunološki zavod, koji bi trebao spasiti Grad ako država ne želi. Jasno, nijedan se problem ne može riješiti preko noći, a mnogi se preklapaju s državnom razinom odlučivanja. Jedini način da se išta napravi jest početak borbe s partitokratskom oligarhijom umreženom s interesima kapitala. Nadam se da će široka progresivna fronta koja se formira biti prvi korak u tom smjeru.
Urbanistička devastacija uzrokovana koruptivnom spregom gradskih vlasti s poduzetničkom klikom zasigurno spada među takve probleme jer se radi o golemom resursu koji se eksploatacijom nepovratno gubi. Kako se ta eksploatacija može zaustaviti?
Kreditno ropstvo radi krova nad glavom smatramo neprihvatljivim, jednako kao i činjenicu da se grad urbanistički gazi pod interesima građevinskog kapitala
Za razliku od većine Novog Zagreba, koji je građen planski i po ljudskoj mjeri, danas se gradi kaotično i neplanski jer se gradi radi privatnog profita, a ne da se osigura pristojno stanovanje za sve stanovnike. Bizarno je da se za krov nad glavom moramo zaduživati na 30 godina kod privatnih i stranih banaka, iako je društvena stanogradnja bila sasvim normalna i u zapadnoj državi blagostanja, primjerice u Austriji, Nizozemskoj ili Britaniji. Stanovi su skupi, gradnja često nekvalitetna, umjesto lijepog pogleda kroz prozor već sutra možete dobiti novu zgradu odmah do vaše a da to unaprijed ne možete znati jer planova nema ili se uvijek mogu promijeniti. Zgrade su radi profita nagurane jedna na drugu, nema zelenila ni svjetla, a u kvartovima su škole premale. Zanimljiv je slučaj Vrbana III., koji se smatraju uspjelijim i popularnijim kvartom, gdje je nova škola premala pa će Grad plaćati 25 tisuća eura mjesečno za najam dodatnog prostora u zgradi Zagrebgradnje koja je u vlasništvu Bandićeve tajkunske braće Vojnović. Ovi se problemi mogu riješiti samo formiranjem jakih progresivnih političkih opcija koje će napraviti korjeniti politički zaokret. Radnička fronta se zalaže za planski urbanizam i grad po mjeri čovjeka te za sustavnu izgradnju stanova za stambeno neosigurane. Kreditno ropstvo radi krova nad glavom smatramo neprihvatljivim, jednako kao i činjenicu da se grad urbanistički gazi pod interesima građevinskog kapitala.
Milan Bandić autentični je populistički fenomen u Hrvatskoj. Iako je odavno postao metafora korupcije, već je 16 godina na vlasti. U čemu je tajna njegovog uspjeha i što bismo iz tog fenomena trebali naučiti?
Bandić ima razvijenu klijentelističku mrežu. U gradskim se poduzećima, institucijama i holdingu čak i čistačice nerijetko zapošljavaju na izravan Bandićev mig. Takvi i njihove obitelji onda glasaju za Bandića, a takva vrsta klijentelizma očekivana je u uvjetima raspadajuće socijalne države pa se treba kloniti ispraznoga moraliziranja svisoka. Tu je i Bandićev podobni kapital i oni koji o njemu ovise, povezanost s Crkvom, konzervativnim udrugama poput U ime obitelji itd. I konačno, Bandić je autentični populist, onaj koji ‘krade, ali i nama dade’, daje besplatne udžbenike, obilazi predgrađa i vodi računa o tome da mu tamo ljudi budu zahvalni, iako samo radi ono što bi i trebao raditi. Jedan se dio podrške Bandiću može promatrati i kao krivo kanaliziran vapaj za drugačijom, socijalno osviještenom politikom. Svakako se treba kloniti elitističkih mantri o ‘budalama’ koje glasaju za Bandića i pokušati organizirati suvislu progresivnu alternativu koja će takvom koruptivnom populizmu moći stati na kraj.
Sjaši Kurta da uzjaše Murta
Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek u anketama figuriraju kao dvije najjače protukandidatkinje Bandiću. Jesu li one istinska alternativa sadašnjem gradonačelniku?
One su alternativa samo u anketama. Obje su već radile pod Bandićem u Gradu, a Sandru Švaljek je, prije no što se odmetnula, Bandić i ‘izmislio’. Ona je tipična neoliberalno-tehnokratska ekonomistica, a Taritaš je visoko pozicionirana članica HNS-a, notorne ekspoziture krupnog kapitala i svih vrsta pogodovanja, koja aktivno surađuje s već osuđivanim HNS-ovim muljatorom Srećkom Ferenčakom. To je ‘alternativa’ kakvu guraju mainstream mediji – sjaši Kurta da uzjaše Murta.
Prva točka vašeg izbornog programa zove se ‘radikalni prekid s korupcijom i Bandićevom klijentelističkom mašinerijom’. Na koji se način može realizirati taj prekid i osigurati transparentnost u daljnjem radu gradske uprave i javnih poduzeća?
Na različite vidove korupcije u Zagrebu odlaze milijarde. Bandićeve afere su općepoznate: spalionica smeća, Krašograd, zamjene zemljišta, zlatni WC i tako dalje. No on još uvijek ima dovoljno političke zaštite da ne završi u pržunu. U gradu se doslovno ništa ne može napraviti, primjerice naručiti farbanje zidova u nekoj gradskoj instituciji, a da netko od Bandićeve klike ne dobije pinku ili da povlašteni ‘poduzetnici’ ne naplate posao tri puta skuplje, a onda, zbog nekvalitete, to ne popravljaju za kojih godinu i pol. I po par puta zaredom obnavlja se ono što je bilo nedavno uređeno, primjerice Kamenita vrata i rotor u Bakačevoj ulici koji će se navodno opet obnavljati, jer poanta nije da se uredi nego da Bandićevi pajtosi zarade.
Jedan se dio podrške Bandiću može promatrati i kao krivo kanaliziran vapaj za drugačijom, socijalno osviještenom politikom
Nema magičnih rješenja kako to prekinuti preko noći. Treba organizirati jak politički pokret odozdo koji može osvojiti vlast, umrežene bogate kriminalce treba osuditi i oduzeti im ilegalno stečenu imovinu, upravljanje gradom treba učiniti transparentnim stavljajući ugovore, natječaje, račune i zapisnike na internet, a cijeli proces demokratizirati tako da se omogući da ljudi izravno sudjeluju u kreiranju gradske politike na razini i kvartova i cijelog grada. Zalažemo se za uvođenje participatornog proračuna, po iskustvima iz drugih zemalja, poput Porto Alegrea u Brazilu, gdje bi stanovnici nakon javne rasprave izravno sudjelovali u odlučivanju o 15 posto gradskog proračuna. Jedan od načina sprečavanja korupcije je i spuštanje odluka na niže razine. Manja je vjerojatnost pojave korupcije ako neku odluku donosi 50 zaposlenika određenog poduzeća i ako se ona mora odmah javno objaviti nego ako odluku donosi jedan nekontrolirani čovjek na vrhu.
Razrađujete mogućnosti veće zaštite radnih prava, besplatnog obrazovanja od vrtića do doktorata, besplatnog javnog prijevoza, bežičnog interneta, muzeja i knjižnica, izgradnje infrastrukturnih projekata i otvaranja socijalnih kuhinja i dućana. Je li to financijski ostvarivo i na koji način?
Uz dobru preraspodjelu, velik je dio toga moguć u relativno kratkom roku. To je pitanje političke volje i snage iza određenih ideja. Ogromna se sredstva mogu namaći suzbijanjem korupcije, zapljenom ilegalno stečene imovine, prestankom financiranja veteranskih udruga, Crkve, privatnih lokalnih medija koji drže štangu Bandiću, sportske mafije oko Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza. Golemi razmjeri novca koji odlazi u privatne džepove daleko su veći od onoga što možemo zamisliti. Treba krenuti u pravom smjeru i započeti s drugačijom politikom koliko se u određenom trenutku može – no tu smo još na samim počecima.
Gradski referendumi
Vaš program u svim se aspektima temelji na principu direktnodemokratskog odlučivanja. Zašto je to važno i zašto se takav oblik odlučivanja u našem društvu doživljava kao nešto egzotično i neostvarivo?
To nije ni egzotično ni neostvarivo, a nužno je zato što je nedopustivo da se na primjer 77 posto stanovnika Savice protivi izgradnji crkve u parku, a da to ne vrijedi ništa. Projekt jest privremeno zaustavljen zbog izbora, no pitanje je što će biti ako Bandić opet pobijedi. Ili da se ništa ne može napraviti u skandalu Hoto-Cvjetni unatoč ogromnoj mobilizaciji u gradu. U takvim prilikama treba osigurati da ljudi mogu izravnim glasanjem nakon rasprave sami donijeti odluku, umjesto da se demokracija svodi na biranje između Bandića, Mrak Taritaš i Švaljek svake četiri godine. U našim zakonima čak i sada postoje zborovi građana i lokalni referendumi, istina, ne uvijek najsretnije regulative, ali se u Zagrebu ne provode jer ne postoji politička volja – tako bi stranačke elite izgubile svoju moć i izvore dodatnih prihoda. Gradski referendumi nisu nepoznati u Zagrebu: u ‘mraku socijalizma’, 1982. i 1987., glasalo se o izgradnji Sveučilišne bolnice u Blatu, koja je zaustavljena 1992. nakon promjene vlasti. Danas širom svijeta postoji i elektroničko glasanje, račune plaćamo mobitelom, tehnologija nam dakle omogućava čak i praktički besplatno izravno odlučivanje. No jasno je zašto mainstream strankama i njihovim financijerima iz svijeta krupnog kapitala to nije u interesu.
Aktualne političke okolnosti – desno radikalizirani HDZ i SDP u slobodnom padu – povoljne su za razvoj ljevice. Je li hrvatsko društvo spremno za autentičnu ljevicu?
Nažalost, nema automatizma prema kojem u krizi jača ljevica, kao što vidimo po bujanju ekstremne desnice i kod nas i vani. Bilo društvo spremno ili ne, nužno je da se progresivne ideje artikuliraju i da postoje plan i snaga koji se u određenom trenutku mogu aktivirati i društvo pokrenuti u smjeru napretka a ne barbarizma. Nadajmo se da će nastup široke lijeve fronte na zagrebačkim izborima biti taj okidač, no u svakom slučaju odustajanje nije opcija. Pad SDP-a mogao bi biti jedan od ključnih momenata za rast prave ljevice, a bilo kakav uspjeh na lokalnim izborima simbolički bi mogao vrlo snažno odjeknuti.
