Na tragu hvaljenih indie-naslova Proljeće (Spring, 2014) i poglavito breakthrough-impresivnog sablasnog The Endless (2017), kultni nezavisni dvojac Benson-Moorhead, znan po svojoj imaginativno-cerebralnoj originalnosti usprkos mikrobudžetima kojima barata, ali i sljedbi fanova, najnovijim uratkom Sinkronik iskoračio je u komercijalni mainstream, pritom ne odustajući od poznatih preokupacija - bavljenja natprirodnim fenomenima spacijalnih i temporalnih deformativnih distorzija.
High-concept meandričan, paranormalni, psihodelični sci-fi triler/horor mogući su atributi i žanrovski transcendentne odrednice ovog najnovijeg djela, koje se u svemu tome ipak ponešto zagubilo. Obrađujući putovanje kroz vrijeme i opet na navlastit specifičan način, redateljski duo isto nagovještava već u naslovu, poigravajući se terminima istoimene droge te sinkronije kao simultane istodobnosti vremena i izvanvremenskog kontinuuma odnosno samim nepostojanjem znanog općeprihvaćenog linearnog vremena, bivajući svojevrsna oda Sadašnjosti (prošlost promatrajući kao rasistički nasilnu), pri čemu je takova ekstremna doživljajnost preklapajućih temporalnih polja svjesnosti percipirana upravo od strane protagonista s još uvijek aktivnom nekalcificiranom pinealnom žlijezdom, epifizom (Descartesovim sjedištem duše), a koji kroz mješavinu lanzovskog biocentrizma, vedske jnane i kvantne fizike, prolazi kroz posvemašnju neurofiziološku iluminaciju.
Moorheadova već poslovična vizualna talentiranost, s trademarkom prašnjavih smećkastih paleta ruralnih i polupustih krajolika, diskretno inkorporiranih efekata te brojnih atmosferičnih specifičnih postupaka i kompozicija kadra (počesto je doduše riječ i o samodopadnom show-offanju, jer taština mu nije strana i to se uvijek vidi), poglavito briljira u prvom dijelu filma, koji je općenito dominantniji i suspensniji od drugog, kreirajući stalno prijeteći osjećaj nesigurne halucinogene strave, gotovo na tragu kakve donniedarkične Fincherove Sedmice (Seven, 1995).
Stoga je prava šteta i razočarenje da su u drugom dijelu svoju amblematsku uznemirujuću začudnost tržili za komfornu, pitkiju no ujedno i pliću – riječju, dodvoravajuće konvencionalniju i posljedično manipulativniju normalnost (predvidiva vođenja rukavaca radnje s nestalom tinejdžericom ili terminalnom bolešću, neki nedorađeni i nedopisani protagonisti, sladunjavo sentimentalistička, gotovo nakalamljena završnica), što je znatno oslabilo cjelokupan dojam. No, i iako su se poskliznuli na putu ka slavi, dvojac Benson-Moorehead još uvijek isporučuju drugačiji i intelektualniji naslov vrijedan pažnje, ako ni zbog čega drugog a ono barem u svrhu kontekstualizacije njihova nejednakog, no svakako distinktivnog opusa.
filmovi
