Ako bi se habitus nekoga tko troši proizvode elektroničkih medija više nego što je to normalno, nekoga tko pretjerano konzumira medijske programe, htjelo prikazati likovnim sredstvima, na primjer, grbom – trajnom oznakom osoba, obitelji i ustanova, onda bi to bio grb dinastije Anjou koja je potekla iz Francuske, a vladala je Napuljom i Madžarskom. Na njihovom grbu širi se balzamovo drvo, koje na deblu ima usječenu veliku ranu iz koje kaplje dragocjeni balzam. Ispod je natpis: Ranjen zato, da bi ozdravio!
Isto kao što je u Srednjem vijeku grb dinastije Anoju izrazio uvjerenje o potrebi trpljenja u životu, danas bi se tim štitom simbolično izrazilo slično – da je nužno naučiti trpjeti bol rane koju na našem mentalnom i tjelesnom deblu izazivaju mediji, što je, u smislu nade, preduvjet ozdravljenja.
Iako se katkada s punom kritičkom svijesti opire potčinjavanju sredstvima za prenošenje informacija i njihovim trujućim sadržajima koji mu se svakodnevno serviraju, izgleda da je moderni čovjek sam sebe svezao uz ekran, ispred ogledala koje deformira. Zbog čega se ljudi na taj način osuđuju na pasivnost? Zašto dopuštaju tom vremenožderu da izgriza njihov društveni aktivizam i smanjuje polje slobode? Znameniti teoretičar medija McLuhan tvorac je najcitiranije definicije medija – da je poruka tj. da strukture medija određuju poruke. Stoga, „svaka interpretacija društvenih i kulturnih preobrazbi nije moguća bez razumijevanja načina na koji medij djeluje na ambijent“. U tom su smislu, nastavio je McLuhan, svi mediji ekstenzija nekih psihičkih i fizičkih čovjekovih sposobnosti.“ Zašto putovati, plivati, voditi ljubav, posjećivati prijatelje... kada sve to dolazi u stanove i kuće komunikacijskim kanalima i rađa osjećaj stvarno viđenog, obavljenog? Radi li se o hipnotičkoj moći medija ili je rječ o povodljivosti suvremenog čovjeka?
Duhovno punoljetan čovjek koji je shvatio puteve nužnost (Sapere aude), ostaje hladan i nezainteresiran na medijsko udvaranje; on sa sigurne udaljenosti koju sam određuje, promatra kako medijske zvijezde stavljaju zabavljačke oglavine na balone od glava prosječnih gledatelja; on se ne osvrće na zvižduke prostaka koji ga zaustavljaju pred ulazim u medijske bordele politike; on za ispunjenje potrebe za igrom i radijetraži izgubljenu, plemenitu i neposrednu životnost cirkusa; njega ne mogu privući svjetlucava ogledalca medijskih osvajača i kolonizatora, pa da za njih daje svjetlucava jezera svog života; on svoju golotinju ne zaogrće medijskom konfekcijom, već svoje duhovno tijelo grije najfinijim odjevnim komadima umjetnosti. Znajući da je krivica na onome koji bira istinski slobodan čovjek čuva svoju ljudsku nevinost, ne birajući dragovoljno silovatelje nad svojim umom i srcem. Za amorfne pripadnike pučanstva, gledateljstva, ili kako se sve ne nazivaju malograđanski potrošači šunda i kiča lažne dobrote, njihovi intimni odnosi s medijima, predstavljaju ispunjenje smisla postojanja, a gledanje sapunica orgazam.
Mediji su šarena korozija stvarnosti koja uništava individualnu autonomiju, razara slobodno vrijeme i obogaljuje čovjekovu sposobnost da kreira. Moć medija da pripomognu politici u stvaranju potrošača i poslušnika, nadražajući ih da sanjaju na javi, namećući se kao vodiči zabludjelima u labirintima empirije, još uvijek ih ne čine ravnopravnom s njom. Mediji su samo ancila politike, zadužena za prezentaciju njene fashionable pojavnosti i doziranu instant podršku tumačenja njenih namjera. Svoje zapovijedi, upute i savjete vlast utiskuje u svijest ljudi kao glasača preko mass medija. Manipulirajući sa sugestivnom selekcijom informacija koje odobrava orwellovsko ministarstvo istine, a provode informativno-kulturni komesari, približavajući lažne vrijednosti države tzv. običnom čovjeku izborom mediokritetskih naglasaka, instrumentalizirajući kulturu i njene poslenike u odurnim reklamama za potrebe eksploatatora svih vrsta, većina medija su vjerni asistenti Velikog brata koji nadzire naše vrijeme i sva moguća polazišta za ljudsku pobunu i oslobođenje.
A tko bi se, zapravo, mogao i (po)buniti nakon višestanog buljenja u monitore? Možda samo oni koje Veliki brat p(r)ozove u obranu ropstva za koje su vjerni potrošači medija od istih tih medija uvjeravani da je raj.
Ranjen zato, da bi ozdravio? Ozdravio? Kaj god! Dojmovi s prve linije fronte dodira s medijima govore da se rana samo povećava.
Isto kao što je u Srednjem vijeku grb dinastije Anoju izrazio uvjerenje o potrebi trpljenja u životu, danas bi se tim štitom simbolično izrazilo slično – da je nužno naučiti trpjeti bol rane koju na našem mentalnom i tjelesnom deblu izazivaju mediji, što je, u smislu nade, preduvjet ozdravljenja.
Iako se katkada s punom kritičkom svijesti opire potčinjavanju sredstvima za prenošenje informacija i njihovim trujućim sadržajima koji mu se svakodnevno serviraju, izgleda da je moderni čovjek sam sebe svezao uz ekran, ispred ogledala koje deformira. Zbog čega se ljudi na taj način osuđuju na pasivnost? Zašto dopuštaju tom vremenožderu da izgriza njihov društveni aktivizam i smanjuje polje slobode? Znameniti teoretičar medija McLuhan tvorac je najcitiranije definicije medija – da je poruka tj. da strukture medija određuju poruke. Stoga, „svaka interpretacija društvenih i kulturnih preobrazbi nije moguća bez razumijevanja načina na koji medij djeluje na ambijent“. U tom su smislu, nastavio je McLuhan, svi mediji ekstenzija nekih psihičkih i fizičkih čovjekovih sposobnosti.“ Zašto putovati, plivati, voditi ljubav, posjećivati prijatelje... kada sve to dolazi u stanove i kuće komunikacijskim kanalima i rađa osjećaj stvarno viđenog, obavljenog? Radi li se o hipnotičkoj moći medija ili je rječ o povodljivosti suvremenog čovjeka?
Duhovno punoljetan čovjek koji je shvatio puteve nužnost (Sapere aude), ostaje hladan i nezainteresiran na medijsko udvaranje; on sa sigurne udaljenosti koju sam određuje, promatra kako medijske zvijezde stavljaju zabavljačke oglavine na balone od glava prosječnih gledatelja; on se ne osvrće na zvižduke prostaka koji ga zaustavljaju pred ulazim u medijske bordele politike; on za ispunjenje potrebe za igrom i radijetraži izgubljenu, plemenitu i neposrednu životnost cirkusa; njega ne mogu privući svjetlucava ogledalca medijskih osvajača i kolonizatora, pa da za njih daje svjetlucava jezera svog života; on svoju golotinju ne zaogrće medijskom konfekcijom, već svoje duhovno tijelo grije najfinijim odjevnim komadima umjetnosti. Znajući da je krivica na onome koji bira istinski slobodan čovjek čuva svoju ljudsku nevinost, ne birajući dragovoljno silovatelje nad svojim umom i srcem. Za amorfne pripadnike pučanstva, gledateljstva, ili kako se sve ne nazivaju malograđanski potrošači šunda i kiča lažne dobrote, njihovi intimni odnosi s medijima, predstavljaju ispunjenje smisla postojanja, a gledanje sapunica orgazam.
Mediji su šarena korozija stvarnosti koja uništava individualnu autonomiju, razara slobodno vrijeme i obogaljuje čovjekovu sposobnost da kreira. Moć medija da pripomognu politici u stvaranju potrošača i poslušnika, nadražajući ih da sanjaju na javi, namećući se kao vodiči zabludjelima u labirintima empirije, još uvijek ih ne čine ravnopravnom s njom. Mediji su samo ancila politike, zadužena za prezentaciju njene fashionable pojavnosti i doziranu instant podršku tumačenja njenih namjera. Svoje zapovijedi, upute i savjete vlast utiskuje u svijest ljudi kao glasača preko mass medija. Manipulirajući sa sugestivnom selekcijom informacija koje odobrava orwellovsko ministarstvo istine, a provode informativno-kulturni komesari, približavajući lažne vrijednosti države tzv. običnom čovjeku izborom mediokritetskih naglasaka, instrumentalizirajući kulturu i njene poslenike u odurnim reklamama za potrebe eksploatatora svih vrsta, većina medija su vjerni asistenti Velikog brata koji nadzire naše vrijeme i sva moguća polazišta za ljudsku pobunu i oslobođenje.
A tko bi se, zapravo, mogao i (po)buniti nakon višestanog buljenja u monitore? Možda samo oni koje Veliki brat p(r)ozove u obranu ropstva za koje su vjerni potrošači medija od istih tih medija uvjeravani da je raj.
Ranjen zato, da bi ozdravio? Ozdravio? Kaj god! Dojmovi s prve linije fronte dodira s medijima govore da se rana samo povećava.
