Objavljujemo najnoviji, integralni tekst s portala Al Jazeera Balkans. Radi se o analizi aktualnog geopolitičkog stanja u Sredozemlju, za koju je svoj komentar autorici Vedrani Maglajliji dao i glavni urednik našeg portala Zoran Meter. Originalan tekst možete pročitati ovdje.


Borba za prirodne resurse i energetsku neovisnost uvijek potiče geopolitička grupisanja velikih i regionalnih sila, a čini se da trenutno u Evropi, pogotovo na području Istočnog Mediterana, takve igre trenutno nemaju granica.

Zbog trovanja ruskog opozicionara Alekseja Navalnog, vlasti Njemačke razmatraju obustavu gradnje plinovoda Sjeverni tok 2 kako bi kaznili Rusiju, dok napetost raste između Grčke i Turske oko potencijalnih nalazišta energenata a zatim i zbog različitih interesa država koje izlaze na Mediteran, u šta se dodatno uključuju SAD i Rusija.

U ovom slučaju, cilj i Evropske unije i Turske jeste postići što više nezavinosti od glavne izvoznice Rusije u snabdijevanju energentima. Međutim, kao prepreka tome pojavljuju se sporovi koji se vode oko različitog tumačenja pomorskog prava, odnosno na šta ko polaže pravo.

Prije nekoliko godina, američki geološki zavod je procijenio da Levantsko more sadrži 1,7 milijardi barela nafte i 122 trilion kubnih metara plina, a procjenjuje se da je samo prirodni plin vrijedan više od 700 milijardi dolara. Levantsko more graniči s Turskom na sjeveru, Sirijom, Libanom, Izraelom i Pojasom Gaze na istoku, Egiptom i Libijom na jugu, te se proteže do područja oko grčkog otoka Krete na zapadu, dok je najveći otok u ovom moru Kipar.



Zbog toga su sve ove zemlje na Mediteranu vrlo brzo počele tvrditi da polažu pravo na ta nalazišta, od Turske, Grčke, Izraele, Kipra, Egipta pa do Turske Republike Sjeverni Kipar, koju u svijetu kao državu jedino priznaje Ankara.

Međutim, postoje različita pomorska pravna tumačenja ko ima pravo na energente. Prema međunarodnom pravu, svaka država ima pravo eksploatirati prirodne resurse unutar 200 nautičkih milja od svoje obale, ali zbog teritorijalne bliskosti mediteranskih zemalja to pravilo se ne može primijeniti. Turska je naprimjer od Egipta udaljena 274 nautičke milje.

Drugi problem je sa takozvanim ekskluzivnim ekonomskim zonama. Naprimjer, ekonomske zone Izraela i Libana u Mediteranu se poklapaju, a isti problem postoji kod Kipra i Turske. Republika Kipar je proglasila određeno područje svojom ekonomskom zonom, međutim, iako je Kipar međunarodno priznata država, Turska je ne priznaje pa samim tim ni njegova prava.

Ankara i Sjeverni Kipar su potpisali sporazum o njihovoj zajedničkoj ekonomskoj zoni, sa kojom se preklapa grčka ekonomska zona. Turska je onda potpisala sporazum sa međunarodno priznatom vladom u Libiji, kojoj daje podršku u sukobu sa generalom Khalifom Haftarom, o eksploataciji prirodnih resursa u Mediteranu. Tim dogovorom dvije države dijele ovo pomorsko područje na interesne zone a koje se uveliko preklapaju sa grčkom ekonomskom zonom. Dodatni problem je što Turska nije potpisnica konvencije UN-a o pravu mora.

Smanjiti dominaciju Rusije

Međutim, zašto su odnosi na Mediteranu dovedeni do usijanja i koji je značaj potencijalnih nalazišta gasa i nafta? Ona zapravo imaju osim energetskog i geopolitički značaj, a predstavljaju i mogući izvor velikih prihoda.

Zoran Meter, glavni urednik analitičkog portala Geopolitika News, ističe da se važnost ovih nalazišta za Evropsku uniju ogleda u politici evropske diversifikacije opskrbe plinom i smanjenja dominacije Rusije u tom segmentu koja sada godišnje zadovoljava oko 33 posto ukupnih EU potreba za uvozom plina. On također to povezuje i sa planiranom izgradnjom istočno-sredozemnog plinovoda (EastMed Pipeline) koji bi preko Grčke dopremao izraelski i egipatski plin u Evropu.

Značaj i sudbina Sjevernog toka 2

Naši sagovornici ne vjeruju da će biti zaustavljena izgradnja Sjevernog toga 2, gasovoda koji bi treba dovoditi gas iz Rusije direktno u Njemačku, kao kazna Moskvi koju Berlin optužuje za trovanje Navalnog.

“Ne verujem da će biti zaustavljen finiš izgradnje Severnog toka 2. Možda transport gasa Severnim tokom 2 zbog ove najnovije akcija lobista protiv ruskog gasa u Evropi dodatno bude prolongiran, ali 17. septembra je brod za snabdevanje Ivan Sidorenko, iz Sankt Peterburga stigao u nemačku luku Mukran baš da bi u učestvovao u završetka gradnje. A Rusi su ovih dana u više navrata istakli da ne odustaju”, kaže Putniković.

“Uz to, nemački mediji su otkrili da je Berlin još u februaru SAD ponudio utehu – da će uložiti milijardu evra u gradnju dva LNG terminala, kao zamenu za odustajanje Washingtona od uvođenja sankcija Severnom toku 2. Očigledno je da se uoči izbora u SAD ovaj ruski gasovod koristi kao geopolitičko oružje.”

Za Metera bi obustava izgradnje Sjevernog toka 2 za EU bio “pucanj u samu sebe”, dok bi za Njemačku to bio snažan udarac za industriju, kojoj se “iz ruku izbija sigurna, stabilna i jeftina opskrba ključnim energentom”.

“Plin će to još više biti kada se u roku od 10 godina planski zatvore sve njemačke termoelektrane na ugljen i atomske centrale. Nema te ‘zelene energije’ koja to može kompenzirati i cjenovno i količinski.”

“Sve to što vrijedi za EU vrijedi i za Tursku. Njena energetska strategija temelji se na osiguranju buduće turske energetske neovisnosti. Turska je također po pitanju plina najvećim dijelom ovisna o Rusiji, čak i više od EU s obzirom da se ta ovisnost o ruskom plinu kreće oko 50 posto. Turska je sudjelovala u izgradnji ruskog plinovoda Turski tok, koji je početkom ove godine postao operativan, ali to ne znači da odustaje od svoje energetske strategije smanjivanja ovisnosti i drugima. Time je Ankara samo željela povećati svoje opskrbne smjerove u nastojanju da postane svojevrsni energetsku hub”, ističe Meter.

Turska ima svoje ‘adute u rukavu’

Jelica Putniković, urednica Balkan magazina, objašnjava da je Turska do sada iz vlastite proizvodnje podmirivala tek jedan posto svojih potreba za ovim energentom, što je 45 milijardi kubnih metara gasa. Ostatak je, dodaje, osiguran uvozom gasa gasovodima iz Rusije, Azerbejdžana i Irana, dok Turska uvozi i tečni prirodni gas iz SAD-a, Norveške, Katara, Alžira.

“Već sa novootkrivenim ležištem gasa u Crnom moru, odakle najavljuju da će gas do turskih potrošača poteći već 2023. godine, ova zemlja će smanjiti izdatke za uvoz ovog energenta od 41 milijarde dolara godišnje. Ulaskom u trku za gasna i naftna ležišta u Mediteranu, gde ova zemlja nema sa susedima definisane morske granice, jasno je da Turska ne odustaje od mogućnosti da od uvoznika postane izvoznik prirodnog gasa”, kaže Putniković.

Stoga je, dodaje Meter, za Tursku itekako bitno pokretanje pitanja oko rješenja teritorijalnih sporova s Grčkom i Kiprom. Međutim, postoji dojam da Turska u svojim stavovima sve više ostaje usamljena, kako u odnosu na EU, tako i u odnosu na SAD koji po ovim pitanjima podržava Grčku, Kipar i Izrael (a time i EU), kaže Meter.

“Naravno, Turska politika ima svoje ‘adute u rukavu’ i nipošto nije bespomoćna, a svi daljnji potezi ovisit će o procjeni njenog političkog vodstva. Tu je također bitna i nova geopolitička nazočnost Rusije posljednjih godina na tim prostorima, a njezin konačan stav o spomenutim energetskim temama, koji se itekako tiču i njenih interesa kao najveće izvoznice plina, još je poprilična enigma. Mada uopće ne isključujem mogućnost barem tihe potpore Moskve Ankari s obzirom na sve ono kroz što Rusija u posljednje vrijeme prolazi u svom geopolitičkom sukobu sa Zapadom”, kaže Meter.

Pariz i Rim se neće odreći svog dijela

Uz to, Francuska i Italija su dobile pravo na eksploataciju dijela kiparskih nalazišta plina, i to za ona ista koje Ankara osporava.

Tenzije su stigle do usijanja prošlog mjeseca kada je Turska poslala brod za seizmička ispitivanja Oruc Reis u sporne vode na koje pravo polažu i Grčka i Kipar. Međutim, prošle sedmice se Oruc Reis vratio u Tursku samo na, kako navode iz Ankare, “rutinsko održavanje”. Ipak, Grčka je to nazvala pozitivnim prvim korakom na ublažavanju tenzija.

Dvije države su počele komunicirati u NATO-u čije su članice kako bi se izbjegli vojni incidenti. Lideri EU-a će o ovom problemu govoriti na samitu krajem ovog mjeseca i procijeniti moguće sankcije. Njemačka želi više vremena za pregovore sa Turskom, dok Francuska, Kipar i Grčka zahtijevaju kaznu za Ankaru.

“Teško je očekivati da će se Pariz i Rim odreći onoga što im je legalno, kroz dodjele koncesija, omogućeno od strane Cipra. To se u energetskom biznisu gotovo nikada ne događa s obzirom na njegovu visoku profitabilnost i usku povezanost s geopolitičkim interesima država iz kojih energetske kompanije dolaze i koje su s visokom politikom čvrsto povezane”, objašnjava Meter te dodaje da će Turska ili morati krenuti u vojno ometanje istraživačkih borodva, kao što je prije nekoliko godina radila, ili će se morati povući, što će biti težak udarac za predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

Interesi SAD-a i Rusije

“Mada je i sa turske i sa grčke strane bilo upozoravajućeg zveckanja oružjem, a isplovili su i ratni brodovi, male su šanse da će EU dozvoliti otvoreni ratni sukob. Mediteranske energetske geopolitičke igre će potrajati još dugo jer su ispreplatani interesi ne samo mediteranskih zemalja već i SAD i nekadašnjih kolonijalnih sila, koje bi se rado ‘omastile’ profitom od eksploatacije nafte i gasa iz tamošnjih morskih dubina”, kaže Putniković.

Međutim, što se tiče interesa SAD-a i Rusije u Mediteranu, oni su dijametralno suprotni, ističe Meter. Prema njegovim riječima, SAD želi potpunu dominaciju i sigurnosnu kontrolu u čitavom sredozemnom bazenu, kao i potpunu međunarodnu izolaciju Rusije, dok Rusija, koja je uključena u ratove u Libiji i Siriji, želi aktivni povratak u isti, kako je to bilo i u vrijeme SSSR-a.

Kako dodaje, regionalne države će željeti iskoristiti i saradnju s Rusijom za svoje što jače pozicioniranje u odnosu na bitke koje vode s ostalim velikim igračima.

“Jer savezništva i propadaju i mijenjaju se, a konstanta su samo nacionalni interesi”, zaključuje Meter.

geopolitika