„Kao ni prethodnih godina“, tvrdi Kuća ljudskih prava, „Hrvatska nije učinila dovoljno na razvijanju politika za nošenje sa suvremenim i višerazinskim izazovima i problemima vezanim za zaštitu i ostvarenje ljudskih prava. Političari i institucije su bezidejni, neambiciozni, neaktivni i svake godine imaju sve manji kapacitet za osmišljavanje, izradu i provedbu javnih politika temeljenih na ljudskim pravima, što predstavlja ozbiljan problem u kontekstu kompleksnih izazova – klimatskih promjena, starenja stanovništva, rata, migracija, društvenih i ekonomskih nejednakosti.“ Plenkovićev „međunarodno pozicioniran i ugledan“ RH nedvojbeno ima krupan problem kod kuće, koji ne rješava, ne zna ili ne želi riješiti iz eurounijski karijernih ili vrag će znati kojih nesuverenističkih razloga, a taj problem već dolazi na naplatu. Vrlo skora budućnost i novi naraštaji, što će dugoročno biti žrtve njegovih protunacionalnih politika, plaćat će još veći ceh s krvavo zelenaškim kamatama. Kao što nedužni Ukrajinci već više od dva mjeseca plaćaju životima, zdravljem, razorenim domovima zapadni danse macabre provjeren i na ex-jugoslavenskom tlu: politika i oružje naše, a krv, životi i ruševine vaši. Gdje je tu pameti!?
Marijan Vogrinec
Hrvatski premijer Andrej Plenković je ovih dana – valjda i noću kada zbog novorođenčetova plača mora na smjenu dežurati uz bebin kinderbet – preokupiran dvjema za njega i karijerno i na svaki drugi način bitnim temama: Milanovićevim političkim kontrasoliranjem na unutarnjem i vanjskom planu od kojega se Plenkoviću i uvlakačkomu mu dijelu tzv. europejskoga, light HDZ-a diže kosa na glavi te podaničkim držanjem proturuskih ljestava agresivnom SAD/EU/NATO-ovom establishmentu što zapadnim oružjem i ukrajinskim topovskim mesom vodi otvoreni rat protiv Rusije radi, zapravo, megakorporativnog osvajanja tzv. najunosnije nekretnine na svijetu (dr. sc. Slavko Kulić). Umjesto da se u praskozorje možebitno Trećeg (nuklearnoga) svjetskog rata i laku noć čovječanstvu suverenistički bavi ključnim razvojnim, samodostatnim i inim interesima opstanka Bijedne Naše i dokazuje kako „primjerno pozicioniran RH u civiliziranomu međunarodnom društvu“ nije tek Plenkovićeva izmišljotina za opravdati u vladinom računovodstvu silne devizne dnevnice i putne troškove za takorekuć svaki drugi dan odlazak u Bruxelles i naslikavanje pred tamošnjim staklenjakom „drage Ursule“ i „dragoga Charlesa“.
Dnevna gospodarska i društvena zbílja u Bijednoj Našoj, čvrsto nabijena u tragičan slobodni pad životnog standarda najvećeg dijela neiseljenih još manje od 3,9 milijuna žitelja, bitno odudara od svega što Plenković prikazuje kao „uspjeh naše vlade u kriznim okolnostima u zemlji i svijetu te ugled i utjecaj RH u međunarodnim organizacijama/asocijacijama“. Ako se baš ne želi lagati, ali ni biti zadrta prznica, tzv. međunarodna je pozicija Hrvatske ni vrit niti mimo, o ugledu i utjecaju otom-potom, a štete u zemlji zbog Plenkovićeva napadno podaničkog držanja proturuskih ljestava agresivnom SAD/EU/NATO-ovom establishmentu – navodno radi međunarodnopravno-humanitarnog dresiranja Ruskog medvjeda, sic transit – iz dana u dan poprimaju sve tragičnije razmjere. Plenković-HDZ-ova vanjska politika i tzv. međunarodna pozicija RH, koje žestoko kritizira i sâm predsjednik RH Zoran Milanović i sukobljava se s premijerom jer je ustavno odgovoran za tzv. sukreiranje (vanjska politika, vojska, državni sustav, etc.) u rednom funkcioniranju države.
„Rat u Ukrajini nije naš rat“
U Brodosplitu je 1500 od 2000 radnika poslano kući i neko vrijeme ne trebaju dolaziti na posao, jer je hrvatsko pristajanje uza zapadne tzv. sankcije Ruskoj Federaciji zavrnulo kreditnu pipu ruske državne VTB banke tom škveru. Plaće od siječnja nisu isplaćene i pitanje je hoće li ikad i biti. Brodosplit je u gubitku cca 700 milijuna kuna, predstoji mu stečaj, a radnicima poslanim na čekanje sada se spremaju otkazi. Niz je tzv. privrednih subjekata u Bijednoj Našoj u gabuli zbog političke odluke Plenković-HDZ-ove vlade da pristane uz zapadne tzv. sankcije Rusiji. U slavonskobrodskom metalskom gigantu „Đuri Đakoviću“ je 900 radnika u istu nebranom grožđu, nacionalni trgovačko-prehrambeni div Fortenova Grupa (bivši Todorićev Agrokor) s cca 60.000 radnika u RH i Srbiji (oko 20.000 zaposlenih i lancu Idea i inim tvrtkama) najvećim je dijelom u ruskom vlasništvu i zapadne tzv. sankcije su mu omča oko vrata, ruski kapital u turizmu, bankama (na brzaka je Hrvatska poštanska banka morala otkupiti ruski Sberbank), a naprasni azerbajdžanski otkup Naftne industrije Srbije (NIS) spasio je Jadranski naftovod (Janaf) da od 15. svibnja 2022. Ne obustavi transport „crnog zlata“ iz Omišlja na Krku u rafinerije u Pančevu i Novom Sadu. Da Janaf od 15. svibnja ne postane puko skladište nafte i ne ostane bez milijunskih prihoda iz Srbije, kojoj pak ne pada na pamet uvoditi bilo kakve tzv. sankcije Ruskoj Federaciji. Kao što to ne pada na pamet ni Mađarskoj, članici EU-a i NATO-a, koja tek formalno osuđuje rusku invaziju na Ukrajinu.
„Rat u Ukrajini nije naš rat, preko mađarskog teritorija neće se prevoziti nikakvo oružje za taj rat, a mađarsko gospodarstvo nam je preče od uvođenja sankcija koje mu nanose štetu“, bio je izričit novi/stari premijer Viktor Orbán u odgovoru zapjenjenom ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskiju, najvećem krivcu za rat i humanitarnu tragediju u toj, drugoj po veličini europskoj zemlji. Hrvatskom kolegi Plenkoviću se fućka za to što je cca 5000 članova obitelji samo 1500 splitskih škverana što sada čeka otkaz ugovora o radu ostati bez osnovnih životnih prihoda, u kreditima, s minusima na tekućim računima, pod blokadama i ovrhama: više nisu kadri platiti režije, liječiti se, školovati djecu, izvući se iz tzv. dužničkog ropstva…? Za čije ih babe zdravlje podanička Plenković-HDZ-ova vlast s neodgovornim manjinskim prišipetljama tako grubo, đonom zapadne proratne coluke sve dublje nabija u glib? Perverzija do daske, premijerovo i vladino licemjerje do neba. Što će biti sutra s kutinskom Petrokemijom, jedinim domaćim velikim proizvođačem umjetnih gnojiva, kojemu je osnovna sirovina ruski plin?
Ministarstvo gospodarstva je neki dan upozorilo javnost da su plinska skladišta gotovo praznina, da su dobavljači na mukama kako ih napuniti u sankcijskim uvjetima kada ruski plin dolazi u pitanje, a domaći izvori su jako nedostatni. Istodobno, Unijom je vrlo negativno odjeknula vijest da je Rusija obustavila isporuku plina Bugarskoj i Poljskoj, jer ga ne mogu plaćati rubljima. Bugarska također ima prazna skladišta (87 posto ovisi o ruskom plinu), a Poljska – također kritično ovisna o ruskom energentu – još raspolaže sa 76 posto zaliha, koje će trajati koliko traju. A poslije? Hrvatskom „junaku“ proturuske politike, koji pred tv-okom baš sramoti vlastitu „međunarodno pozicioniranu“ zemlju (sic transit) priznanjem da je „baš danas“ otputovalo iz ruske ambasade u Zagrebu protjeranih iz RH 18 diplomata i šestero administrativaca: „Ne znam kako su otišli, valjda preko Beograda, jer nismo dopustili da ih odveze kući ruski zrakoplov iz zagrebačke zračne luke“. Koja „hrabrost“, koje „junačko djelo“! Za vola ubit’. No, Plenkoviću je važnije, je li, pokazati se „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ papskijim od pape, makar mu narod morao pasti travu (“ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače“, navodni je u istim okolnostima cinizam najomraženije kraljica apsolutističke Francuske), jer – samo gledajte! – hrvatska se „hrusti šaka mala“. I zato „ruskom caru“, je li, od neljudskog „junaštva“ Plenkovićeve međunarodne malenkosti smjesta nešto žitko i dijarestično procuri u donje rublje. Mo’š mislit’! Komarac naudio slonu!?
Vrlo štetna Plenković-HDZ-ova vanjska politika nije ni zajednička politika državnog vrha, jer ju ne podržava predsjednik RH koji ima ustavnu ovlast sukreirati službeno hrvatsko stajalište, nije ni politika međustranačke sinergije i pogotovo nije politika svih ili barem velike većine stanovnika. Nije u redu da ju premijer u bilateralnim/multilateralnim kontaktima, pa u javnim, medijskim nastupima u zemlji i inozemstvu predstavlja hrvatskim službenim stajalištem te obavezuje političke i civilne aktere javne scene da se povinuju njegovoj karijernoj političkoj volji kao, je li, službenoj državnoj politici. Recimo, otkud mu pravo prozivati i krajnje prostački vrijeđati čak i predsjednika Republike – ruski agent na Pantovčaku, Kremljenko, nanosi štetu Hrvatskoj protuukrajinskim izjavama, nije na strani naših prijatelja Ukrajinaca, omalovažava EU i NATO, ne štiti interese Hrvata u BiH, etc. – zato što se otvoreno protivi Plenkovićevom ulizništvu u bruxelleskom činovničkom vrhu na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, bezuvjetno se drži SAD/NATO/EU-zahtjeva i politika koje odgovaraju velikim i moćnima među kojima je RH mali od kužine, u ukrajinskom ratu i tzv. sankcijama jednostrano, nekritički opterećuje vlastitu zemlju enormnim troškovima zbog kojih izravno pati i dugoročno će patiti domaći životni standard…
Za Ukrajinu je uoči rata i nakon Plenkovićeva drugog posjeta Kijevu kazao da je najkorumpiranija zemlja na svijetu, a neki dan premijeru gotovo da je izazvao srčani udar izjavama o HDZ-ovom protuhrvatskom postupku u Uniji prihvaćanjem nepovoljnog prijeizbornog dokumenta o položaju b-h Hrvata, što bi imao ratificirati i Hrvatski sabor, te da Finska i Švedska ne smiju biti primljene u NATO dok se u BiH ne promijeni izborni zakon. U tom je smislu prozvao SAD, osobito Veliku Britaniju, i Njemačku koje bi – „upravo je sada najbolji tajming, zakon se može promijeniti u idućih pola godine“, kaže – „moraju utjecati na šefa SDA Bakira Izetbegovića“ (koji da ima zapovjedni centar u Ankari), kako bi se majoriziranim b-h Hrvatima smjesta izborno ispoštovala „konstitutivna jednakopravnost“. Milanović je zapalio bijes na Plenkovićevoj strani barikade, jer se još nikad nije dogodilo da je pokorna i samozatajna zapadnobalkanska miš-članica EU-a i NATO-a u nekoj iole važnijoj stvari zapadne geopolitičko-geostrateško-vojne akcije bila kukuriknula prije zore. „O ulasku Finske i Švedske u NATO se može razgovarati“, kazao je Milanović, „ali to je vrlo opasna avantura. Savez ne može sâm odlučiti o tom ulasku, to bi bilo opasno šarlatanstvo. Što se mene tiče, neka uđu, neka pikaju bijesnog medvjeda penkalom u oko, ali dok se ne riješi pitanje izbornog zakona u BiH i ne vrate Hrvatima temeljna prava, Hrvatski sabor ne smije ratificirati ničiji pristup NATO-u. Balkanu ‘stop’, a Fincima ulazak ‘preko noći’!?
Nalazimo se u groznoj situaciji
Nalazimo se u groznoj situaciji da, je li, Bugarska i Rumunjska ne mogu u Schengen, Sjeverna Makedonija i Albanija ne mogu početi pristupne pregovore s EU-om, Kosovo nije priznato kao država, a Finska može ‘preko noći’ u NATO!? Ne tražimo da Finska i Švedska promijene ime u IKEA, nego samo da kažu Amerikancima da se ovo riješi. Za mene je to vitalan nacionalni interes hrvatske države, nacije i naroda. Da BiH bude uređena država. Onda će Zagreb navijati kao BBB i Torcida zajedno da BiH bude u EU.“ E sad – predsjednik RH bi toga morao biti svjesniji od ikoga – da su Amerikanci zadnji koje će Izetbegović slušati ili kojih će se bojati ma što govorili/činili, jer iza njega i vodstva SDA stoji utjecajan u BiH i moćan islamski svijet te osobito zainteresirani, autoritativan turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. A Turska je članica NATO-a, koja se dovoljno uvjerljivo ne boji Uncle Sama kada otvoreno i velikim deviznim svotama energetski i vojno surađuje s Putinovom Rusijom (pa i u nekim akcijama na Bliskom istoku), nema prozapadno agresivno tzv. sankcijsko stajalište zbog rata u Ukrajini, pa će prije biti da će Turska i Erdoğan biti „pospanom Joeu“ u Ovalnom uredu neusporedivo važniji no interesi b-h Hrvata kako ih tumače i Plenković, i Milanović i bruxellesko činovništvo. Da nije tako, već bi Washington – da je moćan i utjecajan kakvim ga, je li, prikazuje lider s Pantovčaka – već davno ugasio vatru ispod usključaloga tzv. bosanskog lonca.
A to se ne događa. Niti bi se dogodilo da se RH kojim slučajem odluči – što je nemoguće s ovom HDZ-ovom vlašću – uvjetovati SAD/EU/NATO-u ekspresni ulazak Finske i Švedske u NATO. Međunarodnu ni vrit niti mimo poziciju Bijedne Naše potvrdio je brzoreagirajući telefonom iz Helsinkija na Milanovićevu izjavu finski ministar vanjskih poslova Pekka Haavisto. „Što znači izjava hrvatskog predsjednika?“ – zabrinuto je pitao kolegu na zagrebačkom Zrinjevcu Gordana Grlića-Radmana. „Hoće li se RH uistinu suprotstaviti finskom ulasku u NATO?“ Ma, ni govora, utješio ga je Plenkovićev trbuhozborac koji se u vanjskoj i europskoj politici ne usudi pomaknuti malim nožnim prstom bez da mu to unaprijed ne odobri aktualni gazda Banskih dvora i saborske tzv. stabilne većine. „Vodio sam dobar razgovor s hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom“, objavio je potom na Twitteru finski ministar vanjskih poslova. „Potvrdio mi je da Hrvatska podržava NATO-ovu politiku otvorenih vrata i da će, ako Finska odluči aplicirati za članstvo u NATO-u, hrvatska vlada i parlament to podržati.“ Plenković je pak u svom protumilanovićevskom stilu prisnažio: „Ako je frajer, neka Milanović kao neto tko sjedi na NATO-ovim summitima sâm na sastanku Saveza blokira zeleno svjetlo za ulazak Finske i Švedske u NATO, zašto dopušta da to učini Hrvatski sabor?“
Milanovićeve izjave o Finskoj i Švedskoj u NATO-u „preko noći“ prenijeli su svi važniji svjetski mediji, a nakon finskog, hrvatskom se Ministarstvu vanjskih i europskih poslova javila i švedska ministrica Ann Linde. Ako je vjerovati Grliću-Radmanu, „sve države članice NATO-a izrazile su veliku zabrinutost“ tako da on ima pune ruke posla. „Ovim pozivima saniramo međunarodnu političku reputacijsku štetu“, kaže. „Oni uvijek misle da, ako je predsjednik to rekao, da je Hrvatska promijenila svoju vanjsku politiku. Ne postoji takav veto da Milanović sâm blokira ulazak dviju država u članstvo na nadolazećem summitu NATO-a, a da i postoji, to bi bila politička blamaža. Članstvo Finske i Švedske, kompatibilnih već s NATO-om, treba odvojiti od reforme izbornog zakona u BiH, gdje su Hrvati stiješnjeni između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma.“
Plenkovićev ministar, međutim, nije taj koji uopće znâ i može „sanirati međunarodnu političku reputacijsku štetu“ zemlje čija je reputacija upitna već i samim time što ni Gordan Grlić-Radman kao ministar, ni premijer niti dio tzv. europejskoga, light HDZ-a koji ih slijepo slijedi s manjinskim prišipetljama nisu ustavno ovlašteni samostalno, jedini i bez sukreiranja s predsjednikom RH Milanovićem konstruirati/promicati službenu, državnu vanjsku politiku. Ta politika zapravo ne postoji budući da premijer želi i propagira jedno kao „hrvatsku politiku“, a predsjednik RH drugo i različito od Plenković-HDZ-ovih vanjskopolitičkih ambicija. Uređen i uljuđeni svijet demokratskog habitusa to itekako znâ i upražnjava, pa je s razlogom ne samo zbunjen nego i ne drži ozbiljno ni do toga što Plenković prodaje po bruxelleskim kuloarima – a ne razlikuje se ni u čemu od stajališta „drage Ursule“ i „dragoga Charlesa“ – niti do toga što verbalizira Milanović samo zato da čim efektnije oponira Plenkoviću te poentira u biračkom tijelu. I to Milanoviću bolje ide no što premijeru i ministru ide „saniranje reputacijske štete“ do koje tzv. međunarodna zajednica drži kao do lanjskog snijega.
Šteta pak vrlo kvarne unutarnjopolitičke i razvojne Plenković-HDZ-ove zauzetosti neusporedivo je pogubnija, jer dnevno negativno pogađa sve veći broj tzv. običnih/malih ljudi. Recimo, dok se Udbašenko i Kremljenko javno kolju i višekratno na dan jedan drugoga šalju u vražju mater tako prostačkim epitetima da bi se i nekadašnji špiljski kočijaši postidjeli, Kuća ljudskih prava upravo je objavila više no zabrinjavajuće izvješće „Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2021. godinu“ u kojemu se tvrdi da ta prava nisu među vladinim prioritetima. „Kraj još jedne godine dočekali smo bez važećih javnih politika zaštite i promocije ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije, kao i bez politika u području ravnopravnosti spolova i razvoja civilnog društva.“, tvrdi Kuća ljudskih prava. „Posljedica toga je da se mnogobrojni problemi i izazovi u ostvarivanju, zaštiti i promociji ljudskih prava u Hrvatskoj i dalje sustavno ne rješavaju.“ Dok se premijer bavi ćoravim poslom međunarodnog lakiranja tzv. stanja zdravlja Bijedne Naše pod njegovim stetoskopom i prelakiranja eurounijskih kritika u boje „uspješne vlade premijera Plenkovića, najuspješnije od svih prethodnih zajedno“, a predsjednik RH seciranjem Plenković-HDZ-ovih promašaja i upravljačkih kriminala, statistika niže činjenice od kojih staje knedla u grlu. Zbog kojih bi smjesta odstupio svaki moralni političar što se usudio na izborima preuzeti odgovornost.
Gdje je tu pameti!?
Međunarodna pozicija Bijedne Naše, kojom se premijer i ministri zborno hvale po nekoliko puta dnevno – kao da su tzv. obični/mali ljudi odreda slijepci i veslosisači pilećeg mozga, sic transit – uistinu jest ni vrit niti mimo tako da kurtoazne laži za rijetkih posjeta stranih vlasnika licencije državnosti tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene kao „regionalnom lideru i lokomotivi“ ne drže vodu ni među jasličkim bebama. Među te činjenične knedle u grlu spada sramotno nisko povjerenje građana u državne institucije (neovisnost pravosuđa među najnižima u Uniji, stopa korupcije u javnim tijelima…), stagnira stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti (više no svaki drugi stariji od 65 godina, više od 50 posto mirovina niže je od hrvatske granice siromaštva, neravnomjernost u dostupnosti socijalnih usluga, slabo ostvarivanje prava ranjivih i marginaliziranih skupina i pojedinaca…), niska razina političke participacije mladih (nedovoljno se uči o demokraciji, ljudskim pravima, jednakosti i solidarnosti, tek formalno uključivanje građana i civilnog društva u odlučivanje…), etc.
„Kao ni prethodnih godina“, tvrdi Kuća ljudskih prava, „Hrvatska nije učinila dovoljno na razvijanju politika za nošenje sa suvremenim i višerazinskim izazovima i problemima vezanim za zaštitu i ostvarenje ljudskih prava. Političari i institucije su bezidejni, neambiciozni, neaktivni i svake godine imaju sve manji kapacitet za osmišljavanje, izradu i provedbu javnih politika temeljenih na ljudskim pravima, što predstavlja ozbiljan problem u kontekstu kompleksnih izazova – klimatskih promjena, starenja stanovništva, rata, migracija, društvenih i ekonomskih nejednakosti.“ Plenkovićev „međunarodno pozicioniran i ugledan“ RH nedvojbeno ima krupan problem kod kuće, koji ne rješava, ne zna ili ne želi riješiti iz eurounijski karijernih ili vrag će znati kojih nesuverenističkih razloga, a taj problem već dolazi na naplatu. Vrlo skora budućnost i novi naraštaji, što će dugoročno biti žrtve njegovih protunacionalnih politika, plaćat će još veći ceh s krvavo zelenaškim kamatama. Kao što nedužni Ukrajinci već više od dva mjeseca plaćaju životima, zdravljem, razorenim domovima i zbrisanom s lica zemlje komunalnom infrastrukturom ruski rulet svoga predsjednički neodgovornog političkog hlebinca, diplomatski zelenoga Zelenskija: Koji se naivno dao navući na SAD/EU/NATO-ov provjereni danse macabre provjeren i na ex-jugoslavenskom tlu: politika i oružje naše, a krv, životi i ruševine vaši. Grozno. Gdje je tu pameti!?
