Autori iz MMF-ovog Odjela istraživanja došli su do ‘tri uznemirujuća zaključka’ o politikama štednje i slobodnog kretanja kapitala: da je teško dokazati njihove dobrobiti kada se promatra velika skupina zemalja, da one dovode do izrazite nejednakosti, te da nejednakost šteti održivosti ekonomskog rasta
Kada je početkom lipnja časopis Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Finance and Development objavio članak ‘Neoliberalizam: Precijenjen?’, neki mediji napisali su da je MMF ‘bacio bombu’, a teze iznesene u njemu usporedili su sa situacijom ‘kao da Papa izjavi da nema Boga’. Takva ocjena ne zvuči potpuno senzacionalistički kada se zna da su autori članka redom visoki dužnosnici MMF-ovog Odjela istraživanja: Jonathan D. Ostry je zamjenik direktora, Prakash Loungani šef divizije, a Davide Furceri glavni ekonomist.
No ako sadržaj članka i jeste kontroverzan, reakcije na njega ugušile su njegovu potencijalnu dramatičnost. Glavni ekonomist MMF-a Maurice Obstfeld odmah se, naime, od članka ogradio, izjavivši da je ‘krivo interpretiran’, pa je ionako oprezna kritika dvaju temeljnih stupova neoliberalizma – deregulacije financijskih tokova i fiskalne konsolidacije – ubrzo uvenula.
Neoliberalizam je, kaže uobičajena definicija, kapitalizam u svojoj najčišćoj formi. Glavni su mu postulati privatizacija, deregulacija, otvaranje domaćih tržišta stranoj konkurenciji, smanjenje državne potrošnje i ‘mala’ država. Najpoznatiji teoretičari neoliberalizma bili su Friedrich Hayek i Milton Friedman, obojica dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, 1974. i 1976 godine. Tih godina, međutim, neoliberalizam je još uvijek tavorio na marginama, a dominantna ekonomska doktrina u razdoblju od četrdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata bila ona je nazvana po britanskom ekonomistu Johnu Maynardu Keyensu koji je zagovarao državni intervencionizam kao sredstvo za ublažavanje efekata ekonomske krize.
Tavorio je na marginama svugdje osim u Čileu, gdje je je tamošnji diktator Augusto Pinochet, pod patronatom SAD-a i MMF-a, brutalnom državnom represijom privatizaciju i liberalizaciju utjerivao u kosti socijalistički raspoloženoj većini građana. No s dolaskom na vlast Ronalda Reagana i Margaret Thatcher u Americi odnosno Velikoj Britaniji neoliberalizam se nametnuo kao hegemonijska ekonomska ideologija, a njezini glavni propagatori bile su i ostale upravo međunarodne financijske institucije MMF i Svjetska banka. Stoga ovoj kritici težinu daje upravo činjenica da ona dolazi iz institucije koja uz pomoć svojih kredita uvjetovanih ‘strukturnim prilagodbama’ neoliberalizam nameće zemljama diljem svijeta.
Na početku svoga teksta Ostry, Lounghani i Furceri napisali su da u ‘neoliberalnoj agendi postoji mnogo toga pohvalnoga’, poput ‘ekspanzije globalne trgovine koja je milijune ljudi izvukla iz siromaštva’, zatim direktnih stranih investicija koje služe kao ‘način za prijenos znanja i tehnologija ekonomijama u razvoju’, te privatizacije državnih poduzeća koja može ‘povećati djelotvornost javnih usluga i smanjiti fiskalni teret vlada’. No već u sljedećem pasusu eto ih s tvrdnjom da ‘ipak postoje aspekti koji nisu dali očekivane rezultate’. Autori su se fokusirali na dvije konkretne politike, uklanjanje restrikcija kretanju kapitala preko granica i fiskalnu konsolidaciju, ‘ponekad zvanu štednja’, odnosno smanjenje fiskalnog deficita i državnog duga.
Analiziranjem tih specifičnih politika ‘a ne šire neoliberalne agende’, autori su došli do ‘tri uznemirujuća zaključka’: da je teško dokazati njihove dobrobiti kada se promatra velika skupina zemalja, da one dovode do izrazite nejednakosti, te da povećanje nejednakosti šteti održivosti ekonomskog rasta. Čak je i Maurice Obstfeld, isti onaj glavni ekonomist MMF-a koji se sada od njih ogradio, govoreći o liberalizaciji kretanja kapitala 1998. godine, napisao da je taj ‘dualitet dobrobiti i rizika neizbježan u realnom svijetu’. To je zaista tako, pišu autori, jer financijski tokovi poput ‘portfolio investicija, bankarstva i naročito spekulativnih dužničkih tokova niti povećavaju rast niti omogućavaju zemljama da bolje podijele rizike sa svojim trgovinskim partnerima’.
Kako bi potkrijepili tezu da financijska otvorenost doprinosi povećanju ekonomske nestabilnosti i učestalosti kriza, priložili su dva grafikona. Prvi prikazuje 165 epizoda priljeva stranog kapitala u 53 nove tržišne ekonomije u razdoblju od 1980. i 2014. godine, te pokazuje da su u 20 posto slučajeva te epizode rezultirale financijskom krizom. Drugi grafikon bavi se rastom ekonomske nejednakosti, pa ilustrira 224 epizode liberalizacije kretanja kapitala u 149 zemalja u razdoblju od 1970. do 2010. Taj grafikon pokazuje da je nakon dvije godine Gini koeficijent ekonomske nejednakosti prosječno narastao za 0,9 posto ukoliko nije došlo do krize, te 2,3 posto ukoliko je došlo do krize. Nakon pet godina u istim uvjetima Gini koeficijent bio je viši za jedan odnosno 3,7 posto.
Autori ovdje citiraju harvardskog ekonomista Danija Rodrika, koji je zaključio da ovakve pojave ne predstavljaju nikakve sporadične mrlje na tokovima međunarodnog kapitala, već su one glavna priča. Povećanje financijske otvorenosti, zaključuju stoga, ‘konstantno figurira kao faktor rizika’ u ovim ciklusima, pa se ‘kontrola nameće kao djelotvoran, a ponekad i jedini odgovor kada je izvor neodrživog kreditnog buma direktno zaduživanje u inozemstvu’.
Drugi aspekt neoliberalne agende kojim se autori bave je smanjenje veličine države putem privatizacija i ograničavanja državne potrošnje propisivanjem razine fiskalnog deficita i državnog duga, kao primjerice u Evropskoj Uniji, gdje deficit ne smije prelaziti tri posto, a dug 60 posto BDP-a. Autori tvrde da ekonomska teorija ne daje odgovor na pitanje koliki je optimalan dug, te da isti pristup ne bi trebalo primjenjivati na sve ekonomije, primjerice na Grčku i na Njemačku.
No još je važnije, pišu oni, što se u situaciji štednje moraju povisiti porezi ili smanjiti ulaganja, ili oboje, što onda dovodi do smanjenja proizvodnje i potrošnje, kao i rasta nezaposlenosti. Za epizodama fiskalne konsolidacije, pišu, obično slijedi pad, a ne ekspanzija produktivnosti, dok prosječna štednja od jedan posto BDP-a dugoročnu nezaposlenost povećava za 0,6 postotnih poena, a Gini koeficijent ekonomske nejednakosti za 1,5 posto u razdoblju od pet godina. Stoga se čini, zaključuju autori, ‘da su dobrobiti nekih politika koje su važni elementi neoliberalne agende precijenjene’, a nejednakost, koju generiraju otvorenost i štednja, ‘može dovesti do smanjenja rasta, upravo onoga što neoliberalna agenda nastoji povećati’. ‘Sada postoje jaki dokazi da nejednakost može značajno smanjiti i razinu i trajnost rasta’, a te negativne posljedice ponekad je potrebno popravljati politikama za drugačiju raspodjelu bogatstva, primjerice porezima i državnim ulaganjima. Srećom, zaključuju, ‘strahovi da te politike nužno štete rastu – neosnovani su’, pa političarima i institucijama poput MMF-a predlažu da se u svom radu ‘manje rukovode vjerom, a više dokazima o tome što zaista funkcionira’.
No vjera je, kao što je već spomenuto, prevladala, jer je glavni ekonomist Obstfeld uskoro po objavi članka rekao da on ‘ne predstavlja značajnu promjenu u pristupu Fonda, koji se temelji na otvorenim i konkurentnim tržištima, robusnom makroekonomskom okviru, financijskoj stabilnosti i jakim institucijama’. Rekao je i da ‘nitko ne želi konstantnu štednju’, ali da vlade ‘jednostavno moraju živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, ili bankrotirati’.
Istovremeno s objavljivanjem MMF-ovog članka, objavljeni su rezultati još jednog istraživanja, koje se bavi upravo nekonzistentnošću između razmišljanja dijela istraživačkog kadra MMF-a i njegovog ponašanja u praksi. Jer gornji članak nije bio prvi koji je s dozom kritičnosti pristupao neoliberalizmu. Štoviše, čak je i direktorica MMF-a Christine Lagarde prije dvije godine novinarima rekla: ‘Strukturne prilagodbe? To je bilo prije moga vremena. To više ne radimo’.
U članku objavljenom u časopisu Review of International Political Economy Alexander Kentikelenis s Oxforda, Thomas Stubbs s novozelandskog Sveučilišta Waikato i Lawrence King sa Cambridgea tvrde, naime, da se nakon početka krize 2008. donekle uvriježio dojam da je MMF postao ‘ponešto pitomiji’ kada je u pitanju uvjetovanje kredita strukturnim reformama. No njihova analiza 55.465 reformskih uvjeta koje je MMF postavljao vladama između 1985. i 2014. godine pokazala je da nije došlo ni do kakvog značajnog smanjenja u smislu nametanja strukturnih prilagodbi primateljicama njihovih zajmova.
Iako je, pišu ovi autori, 2008. broj traženih reformi nakratko uistinu bio nešto niži u odnosu na prosjek toga desetljeća, taj je broj kasnije ponovno počeo rasti, da bi se 2014. stabilizirao na prosječno 12 traženih strukturnih reformi po kreditu, što je identično periodu od 2001. do 2007. godine.
Iako je MMF u svojim izvještajima često navodio da su radni odnosi periferni element u njihovim programima, Kentikelenis, Stubbs i King navode više primjera recentnih MMF-ovih programa koji to demantiraju. Tako su programi provođeni u Obali Bjelokosti (2009.-2013.), Hondurasu (2010.-2011.) i Moldaviji (2010.-2012.) uvjetovali uvođenje gornje granice na ukupnu masu plaća u javnom sektoru, a u Moldaviji još i ukidanje 4000 radnih mjesta. Slično tome, MMF je nastavio nametati i mirovinske reforme, primjerice u Rumunjskoj gdje je parlament izglasao 15-postotno smanjenje penzija i povećanje dobi za umirovljenje, unatoč protivljenju ustavnog suda i predsjednika države. U Grčkoj i Portugalu također je nametnuta široka reforma tržišta rada koja uključuje labavljenje zakona o radu odnosno lakše otpuštanje, smanjenje minimalne plaće i nagrade za prekovremeni rad, te otežavanje kolektivnog pregovaranja.
Ovi primjeri pokazuju da su strukturne reforme i dalje obavezan uvjet MMF-ovih programa kreditiranja, dok autori istraživanja smatraju da zemljama u neprilikama treba ‘ostaviti prostora da same odabiru mehanizme i politike kojima će rješavati svoje ekonomske probleme, slobodne od prisilno i izvana nametnutih uvjeta’. Oni navode da je još prije 30 godina Grupa 24 za međunarodna monetarna pitanja, skupina zemalja u razvoju, od MMF-a zatražila da ‘uzme u obzir potrebu za rastom proizvodnje i zaposlenosti i poštuje sposobnost pojedinih zemalja da same formuliraju i izvršavaju svoje programe prilagodbe’. No budući da sve ukazuje na to da je neoliberalizam više dogma a manje znanost, pa su i autori prvog članka pozvali čelništvo MMF-a da se manje rukovodi vjerom a više dokazima, sva ova istraživanja do daljnjeg će ostati bez ikakvih praktičnih implikacija.
Kada je početkom lipnja časopis Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Finance and Development objavio članak ‘Neoliberalizam: Precijenjen?’, neki mediji napisali su da je MMF ‘bacio bombu’, a teze iznesene u njemu usporedili su sa situacijom ‘kao da Papa izjavi da nema Boga’. Takva ocjena ne zvuči potpuno senzacionalistički kada se zna da su autori članka redom visoki dužnosnici MMF-ovog Odjela istraživanja: Jonathan D. Ostry je zamjenik direktora, Prakash Loungani šef divizije, a Davide Furceri glavni ekonomist.
No ako sadržaj članka i jeste kontroverzan, reakcije na njega ugušile su njegovu potencijalnu dramatičnost. Glavni ekonomist MMF-a Maurice Obstfeld odmah se, naime, od članka ogradio, izjavivši da je ‘krivo interpretiran’, pa je ionako oprezna kritika dvaju temeljnih stupova neoliberalizma – deregulacije financijskih tokova i fiskalne konsolidacije – ubrzo uvenula.
Analiza 165 epizoda priljeva stranog kapitala u 53 nove tržišne ekonomije u razdoblju od 1980. i 2014. godine pokazuje da su u 20 posto slučajeva te epizode rezultirale financijskom krizom
Neoliberalizam je, kaže uobičajena definicija, kapitalizam u svojoj najčišćoj formi. Glavni su mu postulati privatizacija, deregulacija, otvaranje domaćih tržišta stranoj konkurenciji, smanjenje državne potrošnje i ‘mala’ država. Najpoznatiji teoretičari neoliberalizma bili su Friedrich Hayek i Milton Friedman, obojica dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, 1974. i 1976 godine. Tih godina, međutim, neoliberalizam je još uvijek tavorio na marginama, a dominantna ekonomska doktrina u razdoblju od četrdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata bila ona je nazvana po britanskom ekonomistu Johnu Maynardu Keyensu koji je zagovarao državni intervencionizam kao sredstvo za ublažavanje efekata ekonomske krize.
Tavorio je na marginama svugdje osim u Čileu, gdje je je tamošnji diktator Augusto Pinochet, pod patronatom SAD-a i MMF-a, brutalnom državnom represijom privatizaciju i liberalizaciju utjerivao u kosti socijalistički raspoloženoj većini građana. No s dolaskom na vlast Ronalda Reagana i Margaret Thatcher u Americi odnosno Velikoj Britaniji neoliberalizam se nametnuo kao hegemonijska ekonomska ideologija, a njezini glavni propagatori bile su i ostale upravo međunarodne financijske institucije MMF i Svjetska banka. Stoga ovoj kritici težinu daje upravo činjenica da ona dolazi iz institucije koja uz pomoć svojih kredita uvjetovanih ‘strukturnim prilagodbama’ neoliberalizam nameće zemljama diljem svijeta.
Na početku svoga teksta Ostry, Lounghani i Furceri napisali su da u ‘neoliberalnoj agendi postoji mnogo toga pohvalnoga’, poput ‘ekspanzije globalne trgovine koja je milijune ljudi izvukla iz siromaštva’, zatim direktnih stranih investicija koje služe kao ‘način za prijenos znanja i tehnologija ekonomijama u razvoju’, te privatizacije državnih poduzeća koja može ‘povećati djelotvornost javnih usluga i smanjiti fiskalni teret vlada’. No već u sljedećem pasusu eto ih s tvrdnjom da ‘ipak postoje aspekti koji nisu dali očekivane rezultate’. Autori su se fokusirali na dvije konkretne politike, uklanjanje restrikcija kretanju kapitala preko granica i fiskalnu konsolidaciju, ‘ponekad zvanu štednja’, odnosno smanjenje fiskalnog deficita i državnog duga.
Analiziranjem tih specifičnih politika ‘a ne šire neoliberalne agende’, autori su došli do ‘tri uznemirujuća zaključka’: da je teško dokazati njihove dobrobiti kada se promatra velika skupina zemalja, da one dovode do izrazite nejednakosti, te da povećanje nejednakosti šteti održivosti ekonomskog rasta. Čak je i Maurice Obstfeld, isti onaj glavni ekonomist MMF-a koji se sada od njih ogradio, govoreći o liberalizaciji kretanja kapitala 1998. godine, napisao da je taj ‘dualitet dobrobiti i rizika neizbježan u realnom svijetu’. To je zaista tako, pišu autori, jer financijski tokovi poput ‘portfolio investicija, bankarstva i naročito spekulativnih dužničkih tokova niti povećavaju rast niti omogućavaju zemljama da bolje podijele rizike sa svojim trgovinskim partnerima’.
Kako bi potkrijepili tezu da financijska otvorenost doprinosi povećanju ekonomske nestabilnosti i učestalosti kriza, priložili su dva grafikona. Prvi prikazuje 165 epizoda priljeva stranog kapitala u 53 nove tržišne ekonomije u razdoblju od 1980. i 2014. godine, te pokazuje da su u 20 posto slučajeva te epizode rezultirale financijskom krizom. Drugi grafikon bavi se rastom ekonomske nejednakosti, pa ilustrira 224 epizode liberalizacije kretanja kapitala u 149 zemalja u razdoblju od 1970. do 2010. Taj grafikon pokazuje da je nakon dvije godine Gini koeficijent ekonomske nejednakosti prosječno narastao za 0,9 posto ukoliko nije došlo do krize, te 2,3 posto ukoliko je došlo do krize. Nakon pet godina u istim uvjetima Gini koeficijent bio je viši za jedan odnosno 3,7 posto.
Autori ovdje citiraju harvardskog ekonomista Danija Rodrika, koji je zaključio da ovakve pojave ne predstavljaju nikakve sporadične mrlje na tokovima međunarodnog kapitala, već su one glavna priča. Povećanje financijske otvorenosti, zaključuju stoga, ‘konstantno figurira kao faktor rizika’ u ovim ciklusima, pa se ‘kontrola nameće kao djelotvoran, a ponekad i jedini odgovor kada je izvor neodrživog kreditnog buma direktno zaduživanje u inozemstvu’.
Drugi aspekt neoliberalne agende kojim se autori bave je smanjenje veličine države putem privatizacija i ograničavanja državne potrošnje propisivanjem razine fiskalnog deficita i državnog duga, kao primjerice u Evropskoj Uniji, gdje deficit ne smije prelaziti tri posto, a dug 60 posto BDP-a. Autori tvrde da ekonomska teorija ne daje odgovor na pitanje koliki je optimalan dug, te da isti pristup ne bi trebalo primjenjivati na sve ekonomije, primjerice na Grčku i na Njemačku.
No još je važnije, pišu oni, što se u situaciji štednje moraju povisiti porezi ili smanjiti ulaganja, ili oboje, što onda dovodi do smanjenja proizvodnje i potrošnje, kao i rasta nezaposlenosti. Za epizodama fiskalne konsolidacije, pišu, obično slijedi pad, a ne ekspanzija produktivnosti, dok prosječna štednja od jedan posto BDP-a dugoročnu nezaposlenost povećava za 0,6 postotnih poena, a Gini koeficijent ekonomske nejednakosti za 1,5 posto u razdoblju od pet godina. Stoga se čini, zaključuju autori, ‘da su dobrobiti nekih politika koje su važni elementi neoliberalne agende precijenjene’, a nejednakost, koju generiraju otvorenost i štednja, ‘može dovesti do smanjenja rasta, upravo onoga što neoliberalna agenda nastoji povećati’. ‘Sada postoje jaki dokazi da nejednakost može značajno smanjiti i razinu i trajnost rasta’, a te negativne posljedice ponekad je potrebno popravljati politikama za drugačiju raspodjelu bogatstva, primjerice porezima i državnim ulaganjima. Srećom, zaključuju, ‘strahovi da te politike nužno štete rastu – neosnovani su’, pa političarima i institucijama poput MMF-a predlažu da se u svom radu ‘manje rukovode vjerom, a više dokazima o tome što zaista funkcionira’.
Reakcije na članak ugušile su njegovu potencijalnu dramatičnost. Glavni ekonomist MMF-a Maurice Obstfeld odmah se od njega ogradio, izjavivši da je ‘krivo interpretiran’
No vjera je, kao što je već spomenuto, prevladala, jer je glavni ekonomist Obstfeld uskoro po objavi članka rekao da on ‘ne predstavlja značajnu promjenu u pristupu Fonda, koji se temelji na otvorenim i konkurentnim tržištima, robusnom makroekonomskom okviru, financijskoj stabilnosti i jakim institucijama’. Rekao je i da ‘nitko ne želi konstantnu štednju’, ali da vlade ‘jednostavno moraju živjeti u skladu sa svojim mogućnostima, ili bankrotirati’.
Istovremeno s objavljivanjem MMF-ovog članka, objavljeni su rezultati još jednog istraživanja, koje se bavi upravo nekonzistentnošću između razmišljanja dijela istraživačkog kadra MMF-a i njegovog ponašanja u praksi. Jer gornji članak nije bio prvi koji je s dozom kritičnosti pristupao neoliberalizmu. Štoviše, čak je i direktorica MMF-a Christine Lagarde prije dvije godine novinarima rekla: ‘Strukturne prilagodbe? To je bilo prije moga vremena. To više ne radimo’.
U članku objavljenom u časopisu Review of International Political Economy Alexander Kentikelenis s Oxforda, Thomas Stubbs s novozelandskog Sveučilišta Waikato i Lawrence King sa Cambridgea tvrde, naime, da se nakon početka krize 2008. donekle uvriježio dojam da je MMF postao ‘ponešto pitomiji’ kada je u pitanju uvjetovanje kredita strukturnim reformama. No njihova analiza 55.465 reformskih uvjeta koje je MMF postavljao vladama između 1985. i 2014. godine pokazala je da nije došlo ni do kakvog značajnog smanjenja u smislu nametanja strukturnih prilagodbi primateljicama njihovih zajmova.
Iako je, pišu ovi autori, 2008. broj traženih reformi nakratko uistinu bio nešto niži u odnosu na prosjek toga desetljeća, taj je broj kasnije ponovno počeo rasti, da bi se 2014. stabilizirao na prosječno 12 traženih strukturnih reformi po kreditu, što je identično periodu od 2001. do 2007. godine.
Iako je MMF u svojim izvještajima često navodio da su radni odnosi periferni element u njihovim programima, Kentikelenis, Stubbs i King navode više primjera recentnih MMF-ovih programa koji to demantiraju. Tako su programi provođeni u Obali Bjelokosti (2009.-2013.), Hondurasu (2010.-2011.) i Moldaviji (2010.-2012.) uvjetovali uvođenje gornje granice na ukupnu masu plaća u javnom sektoru, a u Moldaviji još i ukidanje 4000 radnih mjesta. Slično tome, MMF je nastavio nametati i mirovinske reforme, primjerice u Rumunjskoj gdje je parlament izglasao 15-postotno smanjenje penzija i povećanje dobi za umirovljenje, unatoč protivljenju ustavnog suda i predsjednika države. U Grčkoj i Portugalu također je nametnuta široka reforma tržišta rada koja uključuje labavljenje zakona o radu odnosno lakše otpuštanje, smanjenje minimalne plaće i nagrade za prekovremeni rad, te otežavanje kolektivnog pregovaranja.
Ovi primjeri pokazuju da su strukturne reforme i dalje obavezan uvjet MMF-ovih programa kreditiranja, dok autori istraživanja smatraju da zemljama u neprilikama treba ‘ostaviti prostora da same odabiru mehanizme i politike kojima će rješavati svoje ekonomske probleme, slobodne od prisilno i izvana nametnutih uvjeta’. Oni navode da je još prije 30 godina Grupa 24 za međunarodna monetarna pitanja, skupina zemalja u razvoju, od MMF-a zatražila da ‘uzme u obzir potrebu za rastom proizvodnje i zaposlenosti i poštuje sposobnost pojedinih zemalja da same formuliraju i izvršavaju svoje programe prilagodbe’. No budući da sve ukazuje na to da je neoliberalizam više dogma a manje znanost, pa su i autori prvog članka pozvali čelništvo MMF-a da se manje rukovodi vjerom a više dokazima, sva ova istraživanja do daljnjeg će ostati bez ikakvih praktičnih implikacija.
