Povodom obilježavanja 75 godina od dana ustanka u Srbu, donosimo govor bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, u cjelosti.
Dragi prijatelji, cijenjeni antifašisti,
poštovani sudionici Narodno-oslobodilačke borbe,
gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi,
Evo nas opet jednom ovdje, da obilježimo obljetnicu ustanka protiv osovinskih okupatora i njihovih domaćih saveznika u Drugome svjetskom ratu. Prošlo je od tada ravno 75 godina. Cijeli jedan ljudski vijek. Znači li to da trebamo prestati obilježavati ovaj dan, da se trebamo prestati sjećati nečega što je bila najsvjetlija stranica u našoj novijoj povijesti?
Nikako!
Nije meni ovo prvi puta da sam u Srbu. I nije prvi puta da govorim o potrebi ne samo obilježavanja, nego i slavljenja Dana ustanka. A nije ni prvi puta da svjedočim bijednim pokušajima grupica zarobljenika prošlosti da ovo okupljanje ometu. Neće nas omesti, mada je više nego žalosno da se okupljamo pod jakim policijskim osiguranjem, kako bismo obilježili nešto, što je nedvojbeno prvi kamen u temeljima današnje hrvatske države.
Bio sam – kažem – ovdje više puta. Godine 2011. rekao sam i ovo, doslovno citiram: “Svi koji bi na bilo koji način mogli pokušati ometati naše okupljanje, ili umanjivati njegovo značenje, ili ga pak predstavljati u potpuno pogrešnom svjetlu, vode unaprijed izgubljenu bitku. Mi smo, naime, na strani istine, a istinu se može neko vrijeme potiskivati, ali je se ne može pobijediti.”
Treba li to i danas ponoviti? Očito je da treba!
Godine 2012., i opet doslovno citiram, rekao sam: “Ovo je dan zajedničkog, naglašavam: zajedničkog ustanka Hrvata i Srba koji su pod zastavom slobode počeli borbu protiv okupatora svoje zemlje, ali i protiv onih u samoj Hrvatskoj koji su voljom i milošću tih okupatora došli na vlast, uveli vladavinu terora i htjeli Hrvatsku pretvoriti u zemlju-saveznicu sila Osovine.
To je dan kada su se antifašisti raznih nacija, vjera, pa i ne uvijek istih svjetonazora našli u zajedničkoj borbi protiv Zla što se nadvilo nad najvećim dijelom Evrope, uključujući Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. Dan ustanka kojega se htjelo gurnuti u zaborav, veliki je dan u povijesti hrvatskoga naroda, Srba u Hrvatskoj i svih slobodoljubivih građana Hrvatske. To je veliki dan za sve istinske antifašiste, bez obzira na to kojoj generaciji pripadali.”
To sam, dakle, rekao godine 2012. Treba li i to danas ponavljati? Itekako treba! Pogotovo danas!
Bio sam ovdje i godine 2013. I rekao sam, uz ostalo, i sljedeće: “Ovdje, u Srbu, obilježavamo akciju koja je označila početak ustanka pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita.
To su povijesne činjenice. A ipak, ono što je legendarni britanski premijer Winston Churchill mogao jasno i glasno reći usred Londona, u britanskome parlamentu, u jeku svjetskoga rata, da je – naime – komunistima pripala čast da povedu ustanak na području Jugoslavije, to zadrti antikomunisti i jedva prikriveni ustošofili danas u Hrvatskoj ni slučajno ne mogu i neće ponoviti.
Jer, oni ne priznaju činjenice, oni ne priznaju povijest, oni povijest žele prekrajati, iznova pisati. I, moram reći bez ikakve želje da dramatiziram stvari, taj im posao ide sasvim dobro od ruke. Oni u njemu uspijevaju. Osvrnite se oko sebe, pogledajte i poslušajte, odnosno pročitajte sadržaje što ih nude naši mediji, sadržaje kojima nas zatrpavaju razni samozvani povjesničari.
Praktično iz dana u dan njihova je drskost sve veća, njihova želja da prekroje i iznova napišu povijest Drugoga svjetskog rata – sve očitija. I mogu uživati u plodovima svojega rada, jer jedva da im se netko odupire.”
Rekao sam to prije tri godine. Ima li potrebe ponavljati te riječi? Mislim da na to pitanje ne moram ni odgovarati.
A godine 2014., u situaciji koja se u odnosu na protekle godine nije mijenjala, a koja je danas još opasnija od tadašnje, rekao sam s ovoga mjesta, ovdje okupljenima, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti, sljedeće. I opet citiram: “Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda, mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su njegov dolazak pozdravili, niti je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju.
Ustaše su došli na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojega su donijeli može se sažeti u jednu, jedinu riječ: zločin! I to je istina, nepobitna istina, ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno. Zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa. I to od samoga početka.
Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe o zabrani ćirilice, zatim o “zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda”, a počelo je i osnivanje koncentracionih logora. Na udaru su se našli Srbi, Židovi, Romi, te komunisti i antifašisti – bez obzira koje vjere ili nacije.
Odmah, od samoga početka, počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako: ‘Jedan dio ćemo Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.’ Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo ‘Hrvatski narod’ od 24. srpnja 1941.”
Treba li i to danas ponavljati? Pa naravno da treba! Na žalost.
Upravo zato što smo u zaista tragičnoj poziciji da iz godine u godinu ponavljamo nepobitne povijesne činjenice, i ja sam danas ponovio neke stvari što sam ih ovdje govorio u proteklim godinama. Neka ovo ponavljanje bude shvaćeno u prvome redu kao poziv istinoljubivim znanstvenicima, ali i političarima koji se ne okreću kao list na vjetru, nego imaju svoja uvjerenja, da spase – doslovno spase – naše mlade generacije od ponora povijesnog revizionizma, predrasuda i mržnje prema drugima i drugačijima, od ponora u koji ih guraju i neki koji su do nedavno bili na vlasti, a formalno su još i danas.
Generacija antifašističkih boraca na odlasku je. Ne uspijemo li posijati sjeme antifašizma, ljudskog, civilizacijskog uvjerenja – ne stranačkog – među mladima, ovoj se zemlji crno piše. U doslovnom i prenesenom smislu riječi.
Ne želim ovo okupljanje ni na koji način politizirati. Podsjetit ću vas samo na ono što nas očekuje za nepuna dva mjeseca. Tada nemojte zaboraviti što se i zašto ovdje dogodilo prije punih 75 godina.
Tada, polovicom, rujna nemojte zaboraviti žrtve fašizma i veličanstvenu borbu antifašista koju ne mogu ukaljati ni zločini što ih je bilo i na strani pobjednika.
Sjetite se tada i onoga čemu smo svjedočili prije nepunih mjesec dana ovdje u Srbu. I odlučite kakvu Hrvatsku želite.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
tacno
Dragi prijatelji, cijenjeni antifašisti,
poštovani sudionici Narodno-oslobodilačke borbe,
gospođe i gospodo,
drugarice i drugovi,
Evo nas opet jednom ovdje, da obilježimo obljetnicu ustanka protiv osovinskih okupatora i njihovih domaćih saveznika u Drugome svjetskom ratu. Prošlo je od tada ravno 75 godina. Cijeli jedan ljudski vijek. Znači li to da trebamo prestati obilježavati ovaj dan, da se trebamo prestati sjećati nečega što je bila najsvjetlija stranica u našoj novijoj povijesti?
Nikako!
Nije meni ovo prvi puta da sam u Srbu. I nije prvi puta da govorim o potrebi ne samo obilježavanja, nego i slavljenja Dana ustanka. A nije ni prvi puta da svjedočim bijednim pokušajima grupica zarobljenika prošlosti da ovo okupljanje ometu. Neće nas omesti, mada je više nego žalosno da se okupljamo pod jakim policijskim osiguranjem, kako bismo obilježili nešto, što je nedvojbeno prvi kamen u temeljima današnje hrvatske države.
Bio sam – kažem – ovdje više puta. Godine 2011. rekao sam i ovo, doslovno citiram: “Svi koji bi na bilo koji način mogli pokušati ometati naše okupljanje, ili umanjivati njegovo značenje, ili ga pak predstavljati u potpuno pogrešnom svjetlu, vode unaprijed izgubljenu bitku. Mi smo, naime, na strani istine, a istinu se može neko vrijeme potiskivati, ali je se ne može pobijediti.”
Treba li to i danas ponoviti? Očito je da treba!
Godine 2012., i opet doslovno citiram, rekao sam: “Ovo je dan zajedničkog, naglašavam: zajedničkog ustanka Hrvata i Srba koji su pod zastavom slobode počeli borbu protiv okupatora svoje zemlje, ali i protiv onih u samoj Hrvatskoj koji su voljom i milošću tih okupatora došli na vlast, uveli vladavinu terora i htjeli Hrvatsku pretvoriti u zemlju-saveznicu sila Osovine.
To je dan kada su se antifašisti raznih nacija, vjera, pa i ne uvijek istih svjetonazora našli u zajedničkoj borbi protiv Zla što se nadvilo nad najvećim dijelom Evrope, uključujući Hrvatsku i ostale zemlje bivše Jugoslavije. Dan ustanka kojega se htjelo gurnuti u zaborav, veliki je dan u povijesti hrvatskoga naroda, Srba u Hrvatskoj i svih slobodoljubivih građana Hrvatske. To je veliki dan za sve istinske antifašiste, bez obzira na to kojoj generaciji pripadali.”
To sam, dakle, rekao godine 2012. Treba li i to danas ponavljati? Itekako treba! Pogotovo danas!
Bio sam ovdje i godine 2013. I rekao sam, uz ostalo, i sljedeće: “Ovdje, u Srbu, obilježavamo akciju koja je označila početak ustanka pod vodstvom Komunističke partije i Josipa Broza Tita.
To su povijesne činjenice. A ipak, ono što je legendarni britanski premijer Winston Churchill mogao jasno i glasno reći usred Londona, u britanskome parlamentu, u jeku svjetskoga rata, da je – naime – komunistima pripala čast da povedu ustanak na području Jugoslavije, to zadrti antikomunisti i jedva prikriveni ustošofili danas u Hrvatskoj ni slučajno ne mogu i neće ponoviti.
Jer, oni ne priznaju činjenice, oni ne priznaju povijest, oni povijest žele prekrajati, iznova pisati. I, moram reći bez ikakve želje da dramatiziram stvari, taj im posao ide sasvim dobro od ruke. Oni u njemu uspijevaju. Osvrnite se oko sebe, pogledajte i poslušajte, odnosno pročitajte sadržaje što ih nude naši mediji, sadržaje kojima nas zatrpavaju razni samozvani povjesničari.
Praktično iz dana u dan njihova je drskost sve veća, njihova želja da prekroje i iznova napišu povijest Drugoga svjetskog rata – sve očitija. I mogu uživati u plodovima svojega rada, jer jedva da im se netko odupire.”
Rekao sam to prije tri godine. Ima li potrebe ponavljati te riječi? Mislim da na to pitanje ne moram ni odgovarati.
A godine 2014., u situaciji koja se u odnosu na protekle godine nije mijenjala, a koja je danas još opasnija od tadašnje, rekao sam s ovoga mjesta, ovdje okupljenima, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti, sljedeće. I opet citiram: “Ustaški režim nije došao na vlast voljom hrvatskog naroda, mada je bilo u prvim danima naivnih ljudi koji su njegov dolazak pozdravili, niti je taj režim imao bilo kakvu demokratsku legitimaciju.
Ustaše su došli na vlast voljom okupatora. U svojoj prošlosti mogli su se pohvaliti samo pojedinačnim terorističkim akcijama, a program kojega su donijeli može se sažeti u jednu, jedinu riječ: zločin! I to je istina, nepobitna istina, ma koliko se razni desničari derali i uvjeravali u suprotno. Zločin je bio program, zločin je bila politika, zločin je bila svakodnevna praksa. I to od samoga početka.
Prije bilo kakvih ustaničkih akcija, bilo kakvih diverzija ili napada, donijete su zakonske odredbe o zabrani ćirilice, zatim o “zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda”, a počelo je i osnivanje koncentracionih logora. Na udaru su se našli Srbi, Židovi, Romi, te komunisti i antifašisti – bez obzira koje vjere ili nacije.
Odmah, od samoga početka, počinje i obespravljivanje i ubijanje u skladu s onime što je doglavnik Mile Budak, a neki gradovi u Hrvatskoj i danas imaju ulice s njegovim imenom, definirao ovako: ‘Jedan dio ćemo Srba pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.’ Ne citiram nikakav komunistički izvor, nego ustaško glasilo ‘Hrvatski narod’ od 24. srpnja 1941.”
Treba li i to danas ponavljati? Pa naravno da treba! Na žalost.
Upravo zato što smo u zaista tragičnoj poziciji da iz godine u godinu ponavljamo nepobitne povijesne činjenice, i ja sam danas ponovio neke stvari što sam ih ovdje govorio u proteklim godinama. Neka ovo ponavljanje bude shvaćeno u prvome redu kao poziv istinoljubivim znanstvenicima, ali i političarima koji se ne okreću kao list na vjetru, nego imaju svoja uvjerenja, da spase – doslovno spase – naše mlade generacije od ponora povijesnog revizionizma, predrasuda i mržnje prema drugima i drugačijima, od ponora u koji ih guraju i neki koji su do nedavno bili na vlasti, a formalno su još i danas.
Generacija antifašističkih boraca na odlasku je. Ne uspijemo li posijati sjeme antifašizma, ljudskog, civilizacijskog uvjerenja – ne stranačkog – među mladima, ovoj se zemlji crno piše. U doslovnom i prenesenom smislu riječi.
Ne želim ovo okupljanje ni na koji način politizirati. Podsjetit ću vas samo na ono što nas očekuje za nepuna dva mjeseca. Tada nemojte zaboraviti što se i zašto ovdje dogodilo prije punih 75 godina.
Tada, polovicom, rujna nemojte zaboraviti žrtve fašizma i veličanstvenu borbu antifašista koju ne mogu ukaljati ni zločini što ih je bilo i na strani pobjednika.
Sjetite se tada i onoga čemu smo svjedočili prije nepunih mjesec dana ovdje u Srbu. I odlučite kakvu Hrvatsku želite.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
tacno
