„Mi smo Amerikanci!“ I?

Dva najveća, masovna krvoprolića u posljednje vrijeme ne bi se dogodila i zgrozila čovječanstvo da nisu izravno inicirana i jatački poduprta iz američke Bijele kuće i Pentagona.

Dva najveća, masovna krvoprolića u posljednje vrijeme – u Ukrajini te u palestinskom Pojasu Gaze, s cca 2,5 milijuna žitelja na površini Zagreba sa širom periferijom, najnapućenijem komadiću ozemlja na Kugli – ne bi se dogodila i zgrozila čovječanstvo da nisu izravno inicirana i jatački poduprta iz američke Bijele kuće i Pentagona. Kao prethodno rat u Siriji radi rušenja „proruskog“ (sic transit) režima Bashara al-Assada, pa još prethodnije u Iraku i Libiji (mučkim smaknućem državnih lidera Saddama Husseina i Muammara al-Gaddafija), Afganistanu, Jemenu… „Mi smo Amerikanci!“ – mantra je za koju se u svim SAD-ovim administracijama nakon Drugoga svjetskog rata, pa i danas, smatra da bespogovorno, je li, dopušta/opravdava američko političko, ekonomsko i vojno žandarenje bilo kada, bilo kako, bilo čime i bilo gdje  na Kugli. „Mi smo Amerikanci!“ – mjera tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti i našeg načina života kojoj se ili ukloni ili pokloni!? U protivnom… Pokazalo se da su američki prljavi prsti duboko umočeni u najkritičnije globalne geopolitičke i geostrateške poremećaje nakon Drugoga svjetskog rata i genocida dvama atomskim bombama nad japanskim civilima 1945. godine u Hirošimi i Nagasakiju: najprije pod smokvinim listom tzv. bobre protiv komunizma, pa terorizma i sada protiv autokracije. „Mi smo Amerikanci!“ – sve drugo nije važno.

Što američka vojska i civilna joj logistika imaju tražiti i kojim pravom žandariti u tuđim zemljama, desetke tisuća kilometara od SAD-a, odakle ga nitko ne ugrožava niti ima tu mogućnost?

U Americi i dobrom dijelu svijeta na opasnoj klackalici nakon povijesnog adaktiranja hladnoratovske politike silaskom Sovjetskog Saveza (SSSR-a) s globalne scene, pada tzv. željezne zavjese između dehumaniziranog kapitalizma i rigidnog komunizma te blokovski podijeljena svijeta, agenda je zapadnoga tzv. slobodnoga, demokratskog društva, je li, vis-à-vis tzv. komunističke diktature i neslobode bila prerasla u ucjenjivačku politiku tipa America First! Kojom, jest, agresivno pred nosom EU-a, NATO-a i čak UN-a mahao Bidenov republikanski prethodnik Donald John Trump, ali – logikom: nije opasan pas koji laje – nije razvalio Uniju nagovaranjem Emmanuela Macrona na francusku inačicu Brexita, nije raspustio NATO zbog zemalja koje financiraju obranu s manje od dva posto BDP-a niti je UN-u uskratio dominantnu američku (su)financijsku alimentaciju. Da je Trump ostao na vlasti, jamačno danas ne bi bilo SAD/EU/NATO-ovog rata protiv Rusije u Ukrajini, a vrlo vjerojatno ni izraelskoga etničkog čišćenja palestinskih starosjedilaca s njihova rodnog tla u Pojasu Gaze i okupirane Zapadne obale.

Da je pak republikanca Trumpa izborno pobijedila drčna demokratkinja Hillary Rodham Clinton, danas bi vjerojatno Kugla bila neznatan oblačić nuklearne prašine u dubokom Svemiru. Lansiran armagedonskim, je li,  američko-ruskim, a time i svjetskim ratom. Sukoba poremećenih umova.  Dementni već 46. prvi stanar Bijele kuće Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr., izborna uzdanica demokratske političke Amerike, svojom je ratno-imperijalnom politikom samozvanoga gospodara cijelog svijeta  – „Mi smo Amerikanci!“ – u samo par godina mandata uspio pokvariti i ono što još nisu dospjeli njegovi prethodnici te gurnuti globalni mir i sigurnost malo bliže rubu poslije kojega više nema natrag. Harlekinska prepotencija tipa „Mi smo Amerikanci!“ – u okolnostima kada SAD već dvadesetak godina gubi svoj globalni utjecaj pred novim politikama i interesima brzorastućih svjetskih ekonomija, saveza, partnerstava i vojnih sila – postaje smiješna i na unutarnjem planu ipak još najmoćnije države na svijetu. Dokaz su tomu masovni prosvjedi u posljednje vrijeme protiv Bidenove ekonomski i vojno tragične politike servisiranja gubitničkog po proamerički Zapad rata u Ukrajini –  jalovoga „ukrajinskog bankomata“ Volodimira Zelenskog u najkorumpiranijoj zemlji u Europi i šire – ali osobito protiv vrlo skupoga i kontraproduktivnog polit-vojnog angažmana Bidenove administracije na strani izraelskoga genocida nad Palestincima etničkim čišćenjem Pojasa Gaze i nastavljanja apartheida na okupiranoj Zapadnoj obali.

Svakih 10 minuta Izraelci ubiju jedno dijete. Biden je to mogao spriječiti, ali nije

Više se nikomu na svijetu – osim najnesposobnijoj u povijesti EU-a ekipi u Bruxellesu – više ne tresu gaće kada bahati Uncle Sam drekne: „Mi smo Amerikanci!“ i pokaže prstom što joj je činiti. Bez suvišnih zašto, jer se zato podrazumijeva. Eurounijska se, NATO-ova i ina proamerička zapadna potpora američkim interesima, ucjenama i ratovima ne smije ni propitivati. Ma koliko im to štetilo, a već su i zemlje tzv. prve/druge brzine EU-a zapale u tešku energetsku i krizu hrane, dvoznamenkastu inflaciju i recesiju zbog, je li, iscrpljujućeg po svoje ekonomije sufinanciranja rata u Ukrajini. Političke kaste i u Uniji i u SAD-u gube biračku potporu. Oporba profitira i na izraelsko-palestinskom sukobu i na isprovociranom ratu u Ukrajini. Iskakač iz svake polit-medijske paštete Volodimir Zelenski već miješa karte novog špila, pa zove u Kijev Donalda Trumpa, koji ima solidne izglede pobijediti Bidena i vratiti se u Bijelu kuću. Republikanci su već pridobili pet izborno ključnih  saveznih država SAD-a na svoju stranu, pa… Bude li Trump 47. američki predsjednik, kalkulira u Kijevu američka marioneta, hoće li prestati već trokirajuće servisiranje „ukrajinskog bankomata“ i doći u pitanje politička glava Zelenskog? Kaže mudar pûk: danas jesmo, sutra nismo, a prekosutra vrag zna gdje smo?

Republikanska politika Trumpove administracije – koliko god nije imuna od ruzinave arogancije „mi smo Amerikanci!“ – u diplomatskom općenju s ruskim liderom Vladimirom Vladimirovičem Putinom nije dala ni naslutiti rat u Ukrajini. Najkorumpiranijoj i politički najzazornijoj zemlji u Europi (i šire). Sudeći po Trumpovim reagiranjima sada na izraelski genocid u Gazi, divljačko ubijanje ljudi, sakaćenje, razaranje i etničko čišćenje – što glasno osuđuje i UN, a neke zemlje već prekidaju diplomatske odnose s Izraelom – tih strahota na pustinjskom pijesku Bliskog istoka ne bi bilo. Osobito ne u tako armagedonski ekstremnom očitovanju zbog čega će politički i vojni vrh Benjamina Netanyahua – zašto ne i ratni mecena Joe Biden – biti u pravosudnoj obavezi položiti račun tzv. međunarodnoj zajednici za nedvojbeni ratni i zločin protiv čovječnosti. Hamas jest počini nedopustiv, jezivi terorizam u Izraelu (cca 1400 ubijenih civila i vojnika, 240 otetih iz njihovih domova), što je vrijedno i oružane osvete, ali ne protiv milijuna palestinskih civila brisanjem cijelog naroda s lica njihove pradjedovske zemlje. Ako Bidenova administracija drži – a drži i to ne krije – da je „mi smo Amerikanci!“ neupitna globalna dopusnica za arbitrirati po svijetu kako joj se kada sprdne, neupitna je američka sukrivnja, odgovornost za izraelski zvjerski masakr Palestinaca kojima ne priznaje pravo na državu.

Harlekinska prepotencija tipa „Mi smo Amerikanci!“ – u okolnostima kada SAD već dvadesetak godina gubi svoj globalni utjecaj pred novim politikama i interesima brzorastućih svjetskih ekonomija, saveza, partnerstava i vojnih sila – postaje smiješna i na unutarnjem planu ipak još najmoćnije države na svijetu

Ta je odgovornost ravna neupitnoj američkoj krivnji za najveću tragediju ukrajinskog naroda u njegovoj povijesti, koje ne bi bilo bez anacionalnog podaništva marionetskog režima Volodimira Zelenskog, koji je dopustio rat u svojoj zemlji i sada, eto, zabranjuje redovne predsjedničke izbore izgovorom – sic transit! – o „ratnom stanju u zemlji“. Iritantna gimnastika o višekratnom dnevno iskakanju iz svake polit-medijske paštete, tapšanje po ramenu, grljenje i ljubljenje sa SAD/EU/NATO-ovim mecenama, pa besramno prosjačenje novca i oružja na Zapadu miliji su mu od rizika da zbog ratnoga gubitništva i masovne nesreće najveće europske  zemlje izborno bude maknut s vlasti. Što je zaslužio, kao i pravosudno položiti račun ne samo Ukrajincima nego i svijetu koji je zbog ukrajinskog rata bačen u očaj energetske i prehrambene krize, inflacije, recesije, ugroze globalnog mira i sigurnosti…

Ruzinava svijest „mi smo Amerikanci!“ – realno, to su tempi passati u novim geopolitičkim, ekonomskim, vojnim i geostrateškim okolnostima brzomijenjajućeg svijeta – osobito korozivno djeluje od prekršenog SAD-ova obećanja Rusiji o neširenju NATO-a na bivše države tzv. istočnog bloka i nepridržavanja sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa još iz doba sovjetske megadržave. SSSR i nasljednica Ruska Federacija su ratificirali i pridržavali se sporazuma do neki dan kada je Putin povukao tu ratifikaciju i praktično otvorio novu kataklizmičnu rundu globalne utrke u nuklearnom naoružavanju. „Ponašat ćemo se kao SAD“, objasnio je ruski lider ne samo povlačenje Rusije iz sporazuma o zabrani ne samo nuklearnih pokusa već i iz sporazuma o ograničenju konvencionalnih vojnih snaga. Dva dana kasnije objavljena je vijest o uspješnom pokusu novim ruskim interkontinentalnim projektilom sudnjeg dana, lansiranim iz podmornice prema Kamčatki, naoružane s 10 takvih raketa.

Inače, SAD jest potpisao sporazum nuklearnih sila o zabrani pokusa tom vrstom oružja, ali ga nije ratificirao. Dapače, zadnji je veliki nuklearni pokus izveo 1992. godine, ne obazirući se na mirotvorne dogovore niti na globalno negodovanje u svijetu koji je takvo neodgovorno ponašanje opravdano protumačio kao opasnu prijetnju svjetskomu miru i sigurnosti. „Mi smo Amerikanci!“ – sljepačka je mantra svih politika prvih stanara Bijele kuće, Pentagona i vojnoga industrijskog lobija koji enormno bildaju profite ne samo na prodaji američkog oružja NATO-u, tzv. savezničkim zemljama, na crnom tržištu širom svijeta nego i na tlu destabilizacijama nepoćudnih/“neposlušnih“ režima, gdje se zakuhavaju ratovi. Naravno, uz prethodnu medijsko-obavještajno-subverzivnu terensku pripremu CIA-e, ne pitajući za cijenu. „Mi smo Amerikanci!“ Pa, je li, samo zato što smo Amerikanci, možemo – i nema veze smijemo li – što god poželimo, bilo gdje i bilo kada, ako nam je od koristi. Svi drugi imaju se bespogovorno pokloniti ili ukloniti: zato što smo Amerikanci.

Recimo, lani je globalno odjeknuo gadan „unutarobiteljski“ ekonomsko-diplomatski skandal kada je Australija naprasno odustala od ugovorene gradnje četrdesetak klasičnih podmornica u Francuskoj te se opredijelila za gradnju podmornica na nuklearni pogon u SAD-u. Samo zato što su Amerikanci, genetski prepotenti divljezapadnih manira u međunarodnom diplomatskom ophođenju i globalnom ponašanju ne žele, ne da ne mogu zaustaviti Netanyaguov naočigled svijeta genocid nad Palestincima, iako bolje od ikoga znaju da je Izrael zločinačkim sankcijama potpuno iscrpio 2,5 milijuna civila u Gazi i prije početka razaranja 7. listopada 2023. „Mi smo Amerikanci“, pa si dopuštamo prijateljski potapšati Netanyahua po ramenu zato što je suspendirao „do daljnjega“ svog ministra baštine Amihaya Eliyahua – ekstremnog desničara u vladajućoj vjersko-konzervativnoj koaliciji, jer je u nekomu radijskom intervjuu kazao da je i nuklearna opcija u Gazi „jedan od načina“ okončanja izraelske invazije. Time je sa službenog mjesta rečeno – što se službeno ne priznaje – da Izrael posjeduje nuklearno oružje (navodno cca 90 bojnih glava?) i da ga je spreman upotrijebiti – u „samoobrani“!? Sic transit.

Ali nakaradna svijest „mi smo Amerikanci!“ – pa što onda, neki drugi su Rusi, Kinezi, Nijemci, Španjolci, Brazilci, Talijani, Marokanci, Irci, Inuiti… –   žmiri na višemjesečne masovne prosvjede Izraelaca protiv vladajuće politike i Netanyahua, na rast antisemitizma u SAD-u i svijetu, na to da većina izraelskih građana ne odobrava ubilački vojni pohod na Gazu i apartheid na Zapadnoj obali, koji će umnožiti globalnu terorističku osvetu, židove u svijetu opet zatočiti u strah za vlastite živote/imovinu te Hamasu omogućiti moralnu pobjedu unatoč počinjenu zločinu koji već sada nije usporediv s nečovještvom izraelske osvete nedužnim civilima u Pojasu Gaze i rastućem apartheidu na okupiranoj Zapadnoj obali. Biden i najbliži mu suradnici također „ne vide“ zaredale prosvjede organizacije „Židovski glas za mir“ kod Kipa slobode u New Yorku,  na postaji Grand Central na Manhattanu, na Capitol Hillu u Washingtonu… Prosvjednici nose transparente sa zahtjevima „Prekid vatre u Gazi odmah“, „Cijeli svijet gleda“ i zborno uzvikuju židovski poklič nakon Holokausta „Nikad više nikomu, nikad više je sada“.

Na društvenoj mreži X poručuju: „Baš kao i Palestinci, toliki su naši preci žudjeli za slobodnim disanjem“, što je samo mali primjer njihova oštrog protivljenja politici apartheida Netanyahuove vlade prema Palestincima. Židovi širom svijeta dižu glas ne samo protiv međunarodno toksične politike Izraela – osuđujući dakako i Hamasov terorizam, odnosno dio islamskog svijeta koji ne želi priznati pravo židovskoj državi na postojanje – ali se bez uvijanja i respekta prema neosnovanoj prepotenciji „mi smo Amerikanci“ čak i pametni Amerikanci židovske krvi protive američko-izraelskom komplotu na neprocjenjivu, dugoročnu štetu i SAD-u i Izraelu. Diplomatski nesposoban i nesamostalan američki državni tajnik Antony John Blinken je neki dan nakon već ikstog posjeta Izraelu i susjedima, uključivo Tursku koja beskopomisno osuđuje Izrael zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti u palestinskoj enklavi, izjavio nebulozu o tomu kako je „u svim razgovorima što sam ih vodio istaknuto zajedničko stajalište: ključna je vodeća uloga SAD-a“. Sic transit.

Pazi sad, nitko drugi na Kugli nije pravi i nikoga ne treba pitati ni za što, ako nije Amerikanac!? „Mi smo Amerikanci!“ Ne samo u ovoj nadasve krvavoj krizi na Bliskom istoku, nego ni u ukrajinskoj niti ikojoj drugoj: SAD ima i uvijek mora imati ključnu i vodeću ulogu!? Dovoljno je reći: „Mi smo Amerikanci!“ i sva se vrata imaju otvoriti. Malo sutra! Ta je igra, je li,  davno završena, samo što će to Uncle Sam saznati na vrlo bolan način. Novi su jaki i perspektivni igrači ušli u globalnu podjelu karata i mijenjaju pravila tako da postaje smješnom Blinkenova labuđepjevna filipika po odlasku iz Turske: „SAD će učiniti sve kako bi zaštitio državne interese i svoje građane budu li napadnuti. Iznimno je važno poslati jasnu poruku svima koji iskorištavaju sukob u Gazi prijeteći našem vojnom i civilnom osoblju ovdje (propalestinski prosvjednici su neki dan napali SAD/NATO-ovu vojnu bazu Incirlik u Turskoj, op. a.), u regiji ili drugdje. Nemojte to činiti, odgovor će biti strašan!“ Dan-dva ranije  to je isto poručio i predsjednik Biden, a američka dopredsjednica Kamala Devi Harris je potvrdila izraelskom predsjedniku Isaacu Herzogu SAD-ovu potporu „pravu na samoobranu od Hamasa“ te naglasila „važnost zaštite civila u Pojasu Gaze i poštivanje međunarodnog humanitarnog prava“. Međutim, u samo mjesec dana genocidne izraelske agresije na Gazu, licemjerno su „pravo na samoobranu od Hamasa“, „zaštita civila“ i „poštivanje međunarodnog humanitarnog prava“ zvjerski ugasili cca 20.000 palestinskih života od kojih blizu 10.000 djece u dobi do 12 godina. Svakih 10 minuta Izraelci ubiju jedno dijete. Biden je to mogao spriječiti, ali nije. Fuuuj takva savjest!

À propos, što američka vojska i civilna joj logistika imaju tražiti i kojim pravom žandariti u tuđim zemljama, desetke tisuća kilometara od SAD-a, odakle ga nitko ne ugrožava niti ima tu mogućnost!? Ne od jučer i ne samo do danas? „Mi smo Amerikanci!“ – sintagma je koja baš nikomu ne mora biti važna. Jer nije. Ali itekako jest kompromitantna i neodrživa. „Mi smo Amerikanci!“ I? Pa što onda. Izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen, koji se globalno bio „proslavio“ bijesnom budalaštinom kako António Manuel de Oliveira Guterres „ne zaslužuje biti glavnim tajnikom UN-a“, jer podupire „protuizraelske rezolucije“ Svjetske organizacije, neki dan je opet bio iskočio iz pokvarene paštete: „Borimo se za slobodni svijet pod vodstvom SAD-a!“ I lažno i – odvratno.

h-alter