Malo je časnijih događaja u još mladoj hrvatskoj povijesti od načina na koji je prije nekoliko godina dočekan prvi masovni val migranata. Desetine tisuća ljudi bježali su preko Grčke, Makedonije, Srbije i Hrvatske do zapadne Evrope spašavajući se od „uvoza demokracije“ koju su mahom iste te zemlje u koje odlaze uvodile u njihovim državama izazivajući ratove kojima se kraj ne nazire. Nije samo država Hrvatska reagirala brzo i koliko-toliko uspješno organizirajući vlakove za prijevoz izbjeglica, nego i građani koji su ih prihvaćali, sjećajući se još ne tako davnog vremena kad su i sami s par kesa odlazili iz svog doma u neizvjesnu budućnost.
Nije, međutim, empatija potrajala. Viktor Orban odmah je postavio žicu prema Mađarskoj. Isto je napravila i Slovenija, pa su promjenom vlasti i u Hrvatskoj postali sve glasniji zahtjevi da se ilegalnim prelascima stane na kraj, premda je malo koji od migranata uopće pomislio ostati ovdje. Gdje je i kako došlo do promjene te paradigme briljantno je objasnio poljski sociolog i filozof Zigmunt Bauman u knjizi „Stranci pred našim vratima“ (Mediterran publishing, Novi Sad 2018.). Učinio je to preko termina „moralne panike“, odnosno „osećaja straha koji se širi kroz veliki broj ljudi da neko zlo ugrožava dobrobit društva“. Radi se zapravo o svjesnom gomilanju vijesti u režiji medija i vlasti s ciljem da se dođe do točke zasićenosti s vijestima o tragediji izbjeglica. „Deca koja su se udavila, naprečac izgrađeni zidovi, ograde sa bodljikavom žicom, pretrpani kampovi i vlade koje se jedna sa drugom takmiče da patnjama izbeglištva, jedva izvedenog bekstva i iscrpljujućih opasnosti puta do bezbednosti, dodaju uvredu tretiranja migranata kao vrućeg kestenja“, napisao je Bauman prije dvije godine zaključujući da su takve informacije „sve manje vesti“, a „sve češće u vestima“.
Bauman pokušava objasniti da je povijest migracija povijest moderne ere, oštro kritizirajući zapadnu politiku koja je destabilizirala Bliski i Srednji istok i tako izazvala ovaj posljednji val. Problem je, međutim, dublji, s obzirom da migrante u zapadnoj Evropi dočekuju s dvostrukim osjećajem – od onih poslovnih koji migrante tretiraju kao jeftiniju radnu snagu i priliku za zaradom do onih već ugroženih, prekarnih radnika, koji u migrantima gledaju konkurenciju za svoje nestabilne i loše plaćene poslove koji će izazvati još veće nadmetanje na tržištu rada, dublju nesigurnost i smanjenje šanse za poboljšanje stanja u kojem žive. Kako smo rekli, povijest migracija je svjetska povijest, pa je želja za boljim životom (od)uvijek bila najveći pokretač promjene mjesta življenja, a priznat ćete da Sirija, Irak, Afganistan, Libija, baš i nisu mjesta na kojima bi se danas voljeli naći. A stranci, ovo ne treba dublje obrazlagati, uvijek predstavljaju stanovitu opasnost, pa tako i migranti. Razlog je jednostavan. Ne poznajemo ih. Ne znamo njihove običaje, mučimo se s kulturološkim razlikama, čine nas uznemirenim. Ljude koje poznajemo dijelimo na prijatelje i neprijatelje i imamo prilično jasan odnos s njima. O migrantima ne znamo dovoljno zbog čega neke njihove poteze krivo čitamo i to je osnovni razlog uznemirenosti i straha.
Cijela ta situacija, da se vratimo Baumanu, podsjeća na Ezopovu basnu o zečevima i žabama. Zečevi su, naime, kao plahe i bojažljive životinje uvijek bježali pred jačima od sebe. Tako je bilo i kad se pojavilo krdo konja. Čim su ih vidjeli, otrčali su do jezera gdje su bile žabe. Kad su ih žabe ugledale, odmah su skočile u vodu, a zečevi su pomislili: „Stvari nisu tako loše kao što izgledaju“. Drugim riječima, uvijek ima netko tko je u još gorem položaju, nego što smo mi. A u ovom slučaju jasno je da su žabe migranti, a zečevi ti prekarni radnici.
Ne treba biti posebno politološki obrazovan da se u takvom socijalnom odnosu ne prepoznaju mogućnosti za rast desničarskih populističkih ideologija čemu svjedočimo ne samo u Evropi, nego i u svijetu. „Dolazak mase izbeglica beskućnika kojima su uskraćena ljudska prava, ne samo u praksi već po slovu zakona, stvara (retku) priliku za takav događaj. To uveliko objašnjava koincidenciju nedavne masovne migracije i porasta ksenofobije, rasizma i šovinističke varijante nacionalizma – kao i koliko neverovatan toliko i neviđen izborni uspeh ksenofobičnih, rasističkih i šovinističkih stranaka i pokreta i njihovih ratobornih vođa“, piše Bauman. Zato se na migrante gleda kao na ljude koji „posuđuju naš prostor“ i naše vrijeme. Oni su čak ispod dna na koji je prekarijat osuđen. A prekarijat se i inače osjeća ostavljen i beznadan, prepušten da sam riješi vlastite probleme zbog čega i kod takvih radnika prevladava osjećaj da u vladajućoj individualizaciji, koju promiče neoliberalna demokracija, stoji nasuprot cijelom društvu i da je dužan ispravljati tuđe ekonomske greške, jer preko noći postaje nesposoban i neuspješan.
Uz to, točno je još Bertold Breht rekao, stranci su uvijek donosioci loših vijesti. Oni nas na određen način upozoravaju na propast našeg poretka i politika koje smo vodili, a na koje bi najradije zaboravili ili uopće za njih ne bi znali. Nešto kao ono kad u filmu „Istrebljivač“ replikant dolazi na Zemlju i u završnoj sceni istrebljivaču objašnjava da i on, bez obzira što nije čovjek i što je produkt ljudskog uma, ima svoju povijest i svoja iskustva koja ljudi nemaju i ne žele za njih znati. Govori kao gorak podsjetnik na sve one svemirske bitke koje je vodio u ime čovječanstva, spašavajući pritom život istrebljivaču koji ni sam nije siguran je li čovjek ili samo stroj.
Bauman, koji je i sam prošao golgotu izbjeglištva, tvrdi da postoji izlaz iz te kulture udobnosti, ili svjesnog neznanja. Prema njegovim tvrdnjama, jedino rješenje je solidarnost. Vrijedi da ga ovdje citiramo: „Da, potpuno sam svestan da odabir tog kursa nije recept za bezbrižan život bez oblaka i lagodnost u zadatku koji zahteva našu pažnju. Umesto toga, on nagoveštava da su pred nama zastrašujuće duga, trnovita vremena sa potresima. Nije verovatno da će donesti brzo olakšanje za našu uznemirenost – on čak može na početku izazvati još više suza i dodatno pojačati obim sumnji i netrpeljivosti. Ipak, ne verujem da postoji alternativno, prijatnije i manje rizično, rešenje kao prečica za ovaj problem. Čovečanstvo je u krizi – i nema drugog izlaza iz te krize osim solidarnosti ljudskih bića. Prva prepreka na putu do izlaza iz međusobnog otuđenja je odbijanje dijaloga: tišina rođena iz – a koja istovremeno sve podstiče – samootuđenja, distanciranja, nepažnje, zanemarivanja i, sve u svemu, nezainteresiranosti“, piše Bauman.
Nasuprot tome, političari koji prepoznaju priliku nude nešto što se naziva „sekuritizacijom“, neologizmom koji vlast koristi kako bi u potpunosti ovladala društvom pozivajući se upravo na opasnost koju sa sobom donose migranti i stranci. U socijalnom preokretu i „moralnoj panici“, kako taj vladajući osjećaj naziva Bauman, da se vratimo na početak teksta, jasno je tko će biti krivac. Zato je uzalud njemačka kancelarka Angela Merkel otvarala granice pozivajući se na činjenicu da su toj državi novi radnici ključni za nastavak gospodarskog rasta. I ne samo ona, koju je taj stav vjerojatno koštao i pozicije, nego i mnogi drugi. Prevladali su populisti i desničari koji u migrantima vide priliku za vlastite kratkoročne političke uspjehe, ne vodeći pritom niti najmanje računa na opasne posljedice koje će izazvati.
Jedan od zadnjih primjera je onaj iz Petrinje gdje se treba napraviti kamp za izbjeglice. Čak ni taj, prilično opustjeli grad, ne želi primiti migrante. Građani govore da ih ne bi u svom susjedstvu, da će ih uskoro biti više nego njih, i da se jednostavno boje.
S druge strane, migranti, kao i djeca onih koji su se kao posljedica zapadne kolonijalne prošlosti našli u getoima velikih gradova, također su ljudi od krvi i mesa, pa osjećaju vlastitu nemoć da poboljšaju svoj standard zbog čega nije čudno da se dio njih (od milijun muslimana u francuskim gradovima tek je njih tisuću registrirano s mogućim vezama s teroristima) okreće ekstremistima i postaje lagan plijen za radikale s „njihove“ strane koji to jedva čekaju, jer su osjećaj odbačenosti i stigmatizacija prejaki. I oni, a na to se zaboravlja, bježe od Al Kaide, a Evropljani ih guraju natrag k njima, mada su i oni – to je jasno – dio evropske budućnosti.
Kako bi u tome uspjeli pribjegavaju konceptu kognitivne distance koji je definirao Leon Festinger, a na koji se poziva i Bauman, a u okviru koje nastaju i sada već čuvene „lažne vijesti“ kojima su zatrpani portali i društvene mreže, a po kojima migranti siluju, kradu, žele Evropu prevesti na islam, pa čak i ubijaju ljude na putu kojim prolaze, a da je gotovo sve od objavljenog laž. Pa je tako i u Hrvatskoj nedavno objavljena izjava visokog dužnosnika Bosne i Hercegovine da je u Unsko-sanskom kantonu pronađen migrant-ubojica petero ljudi u Makedoniji. Samo jedan novinarski poziv bio je dovoljan da se dozna da za takav slučaj Makedonija ne zna.
Za lažne vijesti nisu zaslužni samo novinari, nego i visoki politički dužnosnici, pa je tako moralnu paniku širio i češki predsjednik Miloš Zeman koji je migrante optužio da se služe djecom kako bi došli do Evrope i da ne zaslužuju nikakvo saučešće. Problem s lažnim vijestima je što činjenice licemjerja i laganja čine nevidljivim i da ne dolaze do svijesti lažova. U tom svjetlu treba gledati i Facebook kao društvenu mrežu koja omogućava skrivanje u vlastitom plemenu i odabir strana bez upoznavanja problema drugih. Dovoljno je blokirati onog tko ti se ne sviđa, a svijet, onaj realni i stvarni, tako ne funkcionira.
Stoga, sve što nam ostaje jesu dijalog i razgovor kao jedini put jer je ono što se naziva „migraciona kriza“ dio svijeta koji dijelimo i opcija s kojom – voljeli mi to ili ne – moramo računati i s kojom ćemo se – željeli mi to ili ne – sve više suočavati. Svijet, naprosto, nije samo naš i razgovor preko granice, koji može biti divan ili mučan, ostaje neizbježan kao jedina razumna mogućnost koja se nudi. Veliki grčki filozof Diogen, podsjeća Bauman, svojevremeno se valjao u bačvi po ulicama svoje Sinope. Kad su ga pitali zašto to radi, odgovorio im je da i on – poput svojih susjeda koji barikadiraju vrata i oštre mačeve – želi dati lični doprinos da grad ne osvoje nadiruće trupe Aleksandra Makedonskog.
forum.tm
Nije, međutim, empatija potrajala. Viktor Orban odmah je postavio žicu prema Mađarskoj. Isto je napravila i Slovenija, pa su promjenom vlasti i u Hrvatskoj postali sve glasniji zahtjevi da se ilegalnim prelascima stane na kraj, premda je malo koji od migranata uopće pomislio ostati ovdje. Gdje je i kako došlo do promjene te paradigme briljantno je objasnio poljski sociolog i filozof Zigmunt Bauman u knjizi „Stranci pred našim vratima“ (Mediterran publishing, Novi Sad 2018.). Učinio je to preko termina „moralne panike“, odnosno „osećaja straha koji se širi kroz veliki broj ljudi da neko zlo ugrožava dobrobit društva“. Radi se zapravo o svjesnom gomilanju vijesti u režiji medija i vlasti s ciljem da se dođe do točke zasićenosti s vijestima o tragediji izbjeglica. „Deca koja su se udavila, naprečac izgrađeni zidovi, ograde sa bodljikavom žicom, pretrpani kampovi i vlade koje se jedna sa drugom takmiče da patnjama izbeglištva, jedva izvedenog bekstva i iscrpljujućih opasnosti puta do bezbednosti, dodaju uvredu tretiranja migranata kao vrućeg kestenja“, napisao je Bauman prije dvije godine zaključujući da su takve informacije „sve manje vesti“, a „sve češće u vestima“.
Bauman pokušava objasniti da je povijest migracija povijest moderne ere, oštro kritizirajući zapadnu politiku koja je destabilizirala Bliski i Srednji istok i tako izazvala ovaj posljednji val. Problem je, međutim, dublji, s obzirom da migrante u zapadnoj Evropi dočekuju s dvostrukim osjećajem – od onih poslovnih koji migrante tretiraju kao jeftiniju radnu snagu i priliku za zaradom do onih već ugroženih, prekarnih radnika, koji u migrantima gledaju konkurenciju za svoje nestabilne i loše plaćene poslove koji će izazvati još veće nadmetanje na tržištu rada, dublju nesigurnost i smanjenje šanse za poboljšanje stanja u kojem žive. Kako smo rekli, povijest migracija je svjetska povijest, pa je želja za boljim životom (od)uvijek bila najveći pokretač promjene mjesta življenja, a priznat ćete da Sirija, Irak, Afganistan, Libija, baš i nisu mjesta na kojima bi se danas voljeli naći. A stranci, ovo ne treba dublje obrazlagati, uvijek predstavljaju stanovitu opasnost, pa tako i migranti. Razlog je jednostavan. Ne poznajemo ih. Ne znamo njihove običaje, mučimo se s kulturološkim razlikama, čine nas uznemirenim. Ljude koje poznajemo dijelimo na prijatelje i neprijatelje i imamo prilično jasan odnos s njima. O migrantima ne znamo dovoljno zbog čega neke njihove poteze krivo čitamo i to je osnovni razlog uznemirenosti i straha.
Cijela ta situacija, da se vratimo Baumanu, podsjeća na Ezopovu basnu o zečevima i žabama. Zečevi su, naime, kao plahe i bojažljive životinje uvijek bježali pred jačima od sebe. Tako je bilo i kad se pojavilo krdo konja. Čim su ih vidjeli, otrčali su do jezera gdje su bile žabe. Kad su ih žabe ugledale, odmah su skočile u vodu, a zečevi su pomislili: „Stvari nisu tako loše kao što izgledaju“. Drugim riječima, uvijek ima netko tko je u još gorem položaju, nego što smo mi. A u ovom slučaju jasno je da su žabe migranti, a zečevi ti prekarni radnici.
Ne treba biti posebno politološki obrazovan da se u takvom socijalnom odnosu ne prepoznaju mogućnosti za rast desničarskih populističkih ideologija čemu svjedočimo ne samo u Evropi, nego i u svijetu. „Dolazak mase izbeglica beskućnika kojima su uskraćena ljudska prava, ne samo u praksi već po slovu zakona, stvara (retku) priliku za takav događaj. To uveliko objašnjava koincidenciju nedavne masovne migracije i porasta ksenofobije, rasizma i šovinističke varijante nacionalizma – kao i koliko neverovatan toliko i neviđen izborni uspeh ksenofobičnih, rasističkih i šovinističkih stranaka i pokreta i njihovih ratobornih vođa“, piše Bauman. Zato se na migrante gleda kao na ljude koji „posuđuju naš prostor“ i naše vrijeme. Oni su čak ispod dna na koji je prekarijat osuđen. A prekarijat se i inače osjeća ostavljen i beznadan, prepušten da sam riješi vlastite probleme zbog čega i kod takvih radnika prevladava osjećaj da u vladajućoj individualizaciji, koju promiče neoliberalna demokracija, stoji nasuprot cijelom društvu i da je dužan ispravljati tuđe ekonomske greške, jer preko noći postaje nesposoban i neuspješan.
Uz to, točno je još Bertold Breht rekao, stranci su uvijek donosioci loših vijesti. Oni nas na određen način upozoravaju na propast našeg poretka i politika koje smo vodili, a na koje bi najradije zaboravili ili uopće za njih ne bi znali. Nešto kao ono kad u filmu „Istrebljivač“ replikant dolazi na Zemlju i u završnoj sceni istrebljivaču objašnjava da i on, bez obzira što nije čovjek i što je produkt ljudskog uma, ima svoju povijest i svoja iskustva koja ljudi nemaju i ne žele za njih znati. Govori kao gorak podsjetnik na sve one svemirske bitke koje je vodio u ime čovječanstva, spašavajući pritom život istrebljivaču koji ni sam nije siguran je li čovjek ili samo stroj.
Bauman, koji je i sam prošao golgotu izbjeglištva, tvrdi da postoji izlaz iz te kulture udobnosti, ili svjesnog neznanja. Prema njegovim tvrdnjama, jedino rješenje je solidarnost. Vrijedi da ga ovdje citiramo: „Da, potpuno sam svestan da odabir tog kursa nije recept za bezbrižan život bez oblaka i lagodnost u zadatku koji zahteva našu pažnju. Umesto toga, on nagoveštava da su pred nama zastrašujuće duga, trnovita vremena sa potresima. Nije verovatno da će donesti brzo olakšanje za našu uznemirenost – on čak može na početku izazvati još više suza i dodatno pojačati obim sumnji i netrpeljivosti. Ipak, ne verujem da postoji alternativno, prijatnije i manje rizično, rešenje kao prečica za ovaj problem. Čovečanstvo je u krizi – i nema drugog izlaza iz te krize osim solidarnosti ljudskih bića. Prva prepreka na putu do izlaza iz međusobnog otuđenja je odbijanje dijaloga: tišina rođena iz – a koja istovremeno sve podstiče – samootuđenja, distanciranja, nepažnje, zanemarivanja i, sve u svemu, nezainteresiranosti“, piše Bauman.
Nasuprot tome, političari koji prepoznaju priliku nude nešto što se naziva „sekuritizacijom“, neologizmom koji vlast koristi kako bi u potpunosti ovladala društvom pozivajući se upravo na opasnost koju sa sobom donose migranti i stranci. U socijalnom preokretu i „moralnoj panici“, kako taj vladajući osjećaj naziva Bauman, da se vratimo na početak teksta, jasno je tko će biti krivac. Zato je uzalud njemačka kancelarka Angela Merkel otvarala granice pozivajući se na činjenicu da su toj državi novi radnici ključni za nastavak gospodarskog rasta. I ne samo ona, koju je taj stav vjerojatno koštao i pozicije, nego i mnogi drugi. Prevladali su populisti i desničari koji u migrantima vide priliku za vlastite kratkoročne političke uspjehe, ne vodeći pritom niti najmanje računa na opasne posljedice koje će izazvati.
Jedan od zadnjih primjera je onaj iz Petrinje gdje se treba napraviti kamp za izbjeglice. Čak ni taj, prilično opustjeli grad, ne želi primiti migrante. Građani govore da ih ne bi u svom susjedstvu, da će ih uskoro biti više nego njih, i da se jednostavno boje.
S druge strane, migranti, kao i djeca onih koji su se kao posljedica zapadne kolonijalne prošlosti našli u getoima velikih gradova, također su ljudi od krvi i mesa, pa osjećaju vlastitu nemoć da poboljšaju svoj standard zbog čega nije čudno da se dio njih (od milijun muslimana u francuskim gradovima tek je njih tisuću registrirano s mogućim vezama s teroristima) okreće ekstremistima i postaje lagan plijen za radikale s „njihove“ strane koji to jedva čekaju, jer su osjećaj odbačenosti i stigmatizacija prejaki. I oni, a na to se zaboravlja, bježe od Al Kaide, a Evropljani ih guraju natrag k njima, mada su i oni – to je jasno – dio evropske budućnosti.
Kako bi u tome uspjeli pribjegavaju konceptu kognitivne distance koji je definirao Leon Festinger, a na koji se poziva i Bauman, a u okviru koje nastaju i sada već čuvene „lažne vijesti“ kojima su zatrpani portali i društvene mreže, a po kojima migranti siluju, kradu, žele Evropu prevesti na islam, pa čak i ubijaju ljude na putu kojim prolaze, a da je gotovo sve od objavljenog laž. Pa je tako i u Hrvatskoj nedavno objavljena izjava visokog dužnosnika Bosne i Hercegovine da je u Unsko-sanskom kantonu pronađen migrant-ubojica petero ljudi u Makedoniji. Samo jedan novinarski poziv bio je dovoljan da se dozna da za takav slučaj Makedonija ne zna.
Za lažne vijesti nisu zaslužni samo novinari, nego i visoki politički dužnosnici, pa je tako moralnu paniku širio i češki predsjednik Miloš Zeman koji je migrante optužio da se služe djecom kako bi došli do Evrope i da ne zaslužuju nikakvo saučešće. Problem s lažnim vijestima je što činjenice licemjerja i laganja čine nevidljivim i da ne dolaze do svijesti lažova. U tom svjetlu treba gledati i Facebook kao društvenu mrežu koja omogućava skrivanje u vlastitom plemenu i odabir strana bez upoznavanja problema drugih. Dovoljno je blokirati onog tko ti se ne sviđa, a svijet, onaj realni i stvarni, tako ne funkcionira.
Stoga, sve što nam ostaje jesu dijalog i razgovor kao jedini put jer je ono što se naziva „migraciona kriza“ dio svijeta koji dijelimo i opcija s kojom – voljeli mi to ili ne – moramo računati i s kojom ćemo se – željeli mi to ili ne – sve više suočavati. Svijet, naprosto, nije samo naš i razgovor preko granice, koji može biti divan ili mučan, ostaje neizbježan kao jedina razumna mogućnost koja se nudi. Veliki grčki filozof Diogen, podsjeća Bauman, svojevremeno se valjao u bačvi po ulicama svoje Sinope. Kad su ga pitali zašto to radi, odgovorio im je da i on – poput svojih susjeda koji barikadiraju vrata i oštre mačeve – želi dati lični doprinos da grad ne osvoje nadiruće trupe Aleksandra Makedonskog.
forum.tm
