Reporterka Marina Barukčić u izravnom je prijenosu odmjerila snage s Bandićem. U uvodu je izrekla sve što je moglo razbjesniti Giganta, a završno ga je pitala boji li se teškog sudskog procesa, na što ovaj ulazi u kraljevu završnicu i daje očekivan odgovor: ‘Ja se bojim samo svoje mame i dragog Boga’
Ljuta reakcija preuzela je Treći, ali još uvijek imamo Klasik TV! A on je prikazao prvi film poslijeratne hrvatske kinematografije ‘Živjeće ovaj narod’ (snimljen 1947., režija Nikola Popović, scenarij Branko Ćopić). Film o (zabranjenoj) ljubavi Srpkinje i Hrvata početkom Drugog svjetskog rata dirljivo je amaterski, ali vrlo zanimljiv jer ga danas možemo gledati novim očima, zahvaljujući tome što scenarist nije bio ideolog, već pisac sa zdravim vidom i rukom koja ne drhti pišući ono što vidi. U njegovom knjigama za odrasle možemo vidjeti zametke kasnijih naših tragedija jednako jasno kao što se fosil vidi u jantaru.
Što nam se to dogodilo, i događa, od 1990-ih naovamo? Otkud ta provala divljaštva? U ovom se filmu naslućuju snaga i karakter nacionalizma koji su komunisti privremeno potisnuli, da bi se u prvoj krivini vratio silno ojačan, kao što eksplodira opruga koju jako potisnemo. Treba gledati Ćopića, čitati Ćopića, proučavati Ćopića, treba održavati sjećanje na Ćopića – i ne samo to, treba održavati živim Ćopićev duh, iz kojega su nastale sve ove priče koje odlikuje bezuvjetna sklonost istini. Ćopić je verist, u smislu u kojemu je svaka dobra umjetnost veristička. Danas bi svakako trebalo objaviti antologiju Ćopićevih kratkih priča i satira, jer se u njima nalazi objašnjenje onoga što će sociolozi nazvati ‘strukturama dugog trajanja’. U romanima i pričama za odrasle – prema meritornoj ocjeni režisera Bate Čengića, on je prije svega briljantan pisac za odrasle, pa tek onda dječji pisac – Ćopić izvrsno slika pučku mržnju dijela Srba prema muslimanima (‘Turcima’) i Hrvatima (‘Kranjcima’), pljačkaško-pogromaške motive svjetine prvih dana ustanka, lažne borce nakon rata, oportunizam, subnorovsko-hvidraški mentalitet, lažne borce-umirovljenike s dva svjedoka, grabežno-trgovačku pozadinu četništva i slične probleme kojih se do danas nismo riješili.
Samo je istina ljekovita, no iznošenje istine košta. Ćopić je uz Dragoslava Mihajlovića bio jedini pisac kojega je Tito poimence napao, ali je dodao da ga se ne smije hapsiti, pa ga je to spasilo robije. Nakon partijske hajke zbog ‘Gluvog baruta’ Ćopić se ‘nikada više nije vratio temama koje su ga progonile’, reći će Čengić u velikom intervjuu Zdenki Aćin. ‘Branko Ćopić nas je za života obmanuo, jer smo ga stalno držali za dječjeg pisca, a on je misaon pisac, u nekim trenucima veći od Andrića, u nekim razmišljanjima značajniji od Krleže… Pedesetih godina izaći s takvim djelima značilo je da je Ćopić prvi shvatio da treba izaći iz idolopoklonstva, i da treba razobličiti dogmatizam… No to ga je gurnulo u strahovitu osamljenost, da je na kraju jednostavno umro od jeda, od muke, i čitavog života je tražio načina kako da tu usamljenost prikrajči.’ Prikrajčio ju je, kako znamo, skokom s mosta. ‘Samoubojstvo je’, reći će Čengić, ‘izvršio mnogo ranije no što ga je stvarno izvršio. Izvršio ga je onog trenutka kad se osamio, i kad je shvatio da je mahiniran i obmanut.’
Čengić će nekoliko desetljeća kasnije prema ‘Gluvom barutu’ snimiti neusporedivo slobodniju verziju Ćopićeve proze u kojoj boljševik Španac (Mustafa Nadarević), imajući na umu ‘drugu fazu revolucije’, provodi crveni teror, pa ga seljaci, koji zbog toga masovno bježe četnicima, ubiju. Ili nasilna, uvezena modernizacija ili izvorni, domaći barbarizam – tako nekako izgledala je dvojba 1940-ih i 1950-ih, a tako izgleda i danas. Koje je rješenje gore? Oba su gora! Četnički vojvoda Trivun (glumi ga Josip Pejaković) u dojmljivoj sceni filma kaže: ‘Vratit ću se, Španac, kad-tad, vratit ću se i j… ću ti mater.’ I eto, vratio se!
Gledajući ovu seriju čovjek se ne može ne složiti s rahmetli Zukom Džumhurom, koji je negdje rekao da čovjek na ovim prostorima ne bi trebao imati imovine više no što sa sobom može ponijeti, u kakvom koferu. Svako se malo naime na ovim prostorima događaju progonstva ili pogromi, pa čovjeku ostane samo ono što može ponijeti. Ako uopće spasi glavu. Serija nevina naziva, ‘Stambeno pitanje’, u prvoj epizodi ‘Tri države protiv jednog Paula’ prikazuje sudbinu židovske obitelji Schreiner kojoj su tri države, NDH, SRH i RH, oduzele imovinu ili osporile pravo na nju. ‘Ovo su’, piše u najavi serije, ‘priče o graditeljima i rušiteljima, osvajačima i prognanima, pobjednicima i poraženima, bogatima i siromašnima, novim bogatašima i novim siromasima, starim i novim stanarima… Svaka epizoda fokusirana je na jednu obitelj koja je na nekoj adresi nekada imala ili još uvijek ima dom, a sada je njihova nekretnina opterećena nekom vrstom sudskog ili upravnog postupka…’
Dramski vrhunac prve epizode, nema nikakve sumnje, bio je moment u kojemu otac i sin Schreiner dolaze pred obiteljsku grobnicu na Mirogoju. U toj grobnici nije mogao biti pokopan nitko od članova obitelji ubijenih u logoru. ‘Ja imam problem’, kaže Paul. ‘Hoću li doći ovdje (pokazuje na grobnicu) ili negdje drugdje.’ ‘Ja nemam problem’, uzvraća sin, koji živi u Italiji. ‘’Oćeš tu?’ ‘Sigurno’, kaže sin, ‘a gdje drugdje? Ja nemam dubio (sumnje) da li tu ili u Italiji.’ Otac ga ljubi: ‘Grazie.’ ‘Zašto hvala?’ ‘Zato što je to ono što bih ja volio…’
Reporterka Marina Barukčić dobila je težak zadatak: u izravnom prijenosu odmjeriti snage s Mikijem Bandićem. U uvodu intervjua, obraćajući se u kameru, izrekla je sve što je moglo razbjesniti Giganta: da velik dio građana utrku smatra bacanjem novca, izrazom rastrošnosti i skorojevićevstva, i da je vrijeme za polaganje računa. Gledajući, prema svom običaj, reporterku u gležanj ili plutajući pogledom po praznini, Bandić se postavio uobičajeno bahato: utrka je koštala deset posto od onoga što Zagreb dobiva Kraljicom, u vrijeme adventa Zagreb je zabilježio 43 posto više dolazaka i tako dalje i tomu slično. Uvjeravam vas, 90 posto Zagrepčana ovo podupire, a sve ostalo je viafacti, dodao je Banderas.
Viafacti, provjerili smo, znači ‘samo od sebe, samo po sebi’, dakle rečenica je uglavnom besmislena, no dobro. Na pitanje nije li tih sedam milijuna kuna koje je grad dao za utrku moglo otići za ozbiljne projekte, vrtiće i slično, Bandić je odgovorio: ‘Dobro, vi sad možete tu pilati koliko hoćete.’ Investirali ste tri milijuna kuna u glazbenih događaj, tzv. zagrebačku ultru, jeste li na kraju zadovoljni kako je to završilo, nastavlja novinarka s cost-benefit analizom Mikijevih investicija, ali on kreće u kontraofenzivu:
- Jeste vi nekad radili pitu?
- Jesam.
- Nisi. E onda, kako je napravite? Od najboljeg tijesta je napravite ili?
- To sad nije važno - uzvraća reporterka.
- Ma kako nije! To je sve važno! Presretan sam kao i većina Zagrepčana, ali pita se ne može napraviti od lošeg tijesta i lošeg mesa. Prema tome…
- Ali podbacio je - nastavlja novinarka. Marina k’o Marina, negirala ga skroz. - Glazbeni festival je podbacio nakon prvog dana…
- Ma molim vas, di je glazbeni festival podbacio? Neku večer je bilo deset tisuća ljudi!
- Kapacitet je 20 tisuća - uzvraća spremno Marina.
- Eh, dvadeset - mudruje Bandić. - Ja sam trebao biti visok dva metra, pa sam visok samo 179 (tu bismo se zakleli da je Miki dodao sebi barem pet centimetara!). Visoko dižete letvicu… Meni je najvažnije da smo produžili advent.
- Tri milijuna nije malo, pa letvica mora biti visoko - uporna je reporterka, a Banderas koluta očima.
- Pa normalno da treba, nije malo ni 52 posto noćenja više…
Završno, novinarka ga pita boji li se teškog sudskog procesa, na što Banderas ulazi u kraljevu završnicu i daje očekivan odgovor: ‘Ja se bojim samo svoje mame i dragog Boga.’
Bio je to najbolji slalom u Bakačevoj tog dana, bravo Marina Barukčić.
portalnovosti
Živjeće ovaj narod, Klasik TV, 2. siječnja, 9:30
Ljuta reakcija preuzela je Treći, ali još uvijek imamo Klasik TV! A on je prikazao prvi film poslijeratne hrvatske kinematografije ‘Živjeće ovaj narod’ (snimljen 1947., režija Nikola Popović, scenarij Branko Ćopić). Film o (zabranjenoj) ljubavi Srpkinje i Hrvata početkom Drugog svjetskog rata dirljivo je amaterski, ali vrlo zanimljiv jer ga danas možemo gledati novim očima, zahvaljujući tome što scenarist nije bio ideolog, već pisac sa zdravim vidom i rukom koja ne drhti pišući ono što vidi. U njegovom knjigama za odrasle možemo vidjeti zametke kasnijih naših tragedija jednako jasno kao što se fosil vidi u jantaru.
Što nam se to dogodilo, i događa, od 1990-ih naovamo? Otkud ta provala divljaštva? U ovom se filmu naslućuju snaga i karakter nacionalizma koji su komunisti privremeno potisnuli, da bi se u prvoj krivini vratio silno ojačan, kao što eksplodira opruga koju jako potisnemo. Treba gledati Ćopića, čitati Ćopića, proučavati Ćopića, treba održavati sjećanje na Ćopića – i ne samo to, treba održavati živim Ćopićev duh, iz kojega su nastale sve ove priče koje odlikuje bezuvjetna sklonost istini. Ćopić je verist, u smislu u kojemu je svaka dobra umjetnost veristička. Danas bi svakako trebalo objaviti antologiju Ćopićevih kratkih priča i satira, jer se u njima nalazi objašnjenje onoga što će sociolozi nazvati ‘strukturama dugog trajanja’. U romanima i pričama za odrasle – prema meritornoj ocjeni režisera Bate Čengića, on je prije svega briljantan pisac za odrasle, pa tek onda dječji pisac – Ćopić izvrsno slika pučku mržnju dijela Srba prema muslimanima (‘Turcima’) i Hrvatima (‘Kranjcima’), pljačkaško-pogromaške motive svjetine prvih dana ustanka, lažne borce nakon rata, oportunizam, subnorovsko-hvidraški mentalitet, lažne borce-umirovljenike s dva svjedoka, grabežno-trgovačku pozadinu četništva i slične probleme kojih se do danas nismo riješili.
Samo je istina ljekovita, no iznošenje istine košta. Ćopić je uz Dragoslava Mihajlovića bio jedini pisac kojega je Tito poimence napao, ali je dodao da ga se ne smije hapsiti, pa ga je to spasilo robije. Nakon partijske hajke zbog ‘Gluvog baruta’ Ćopić se ‘nikada više nije vratio temama koje su ga progonile’, reći će Čengić u velikom intervjuu Zdenki Aćin. ‘Branko Ćopić nas je za života obmanuo, jer smo ga stalno držali za dječjeg pisca, a on je misaon pisac, u nekim trenucima veći od Andrića, u nekim razmišljanjima značajniji od Krleže… Pedesetih godina izaći s takvim djelima značilo je da je Ćopić prvi shvatio da treba izaći iz idolopoklonstva, i da treba razobličiti dogmatizam… No to ga je gurnulo u strahovitu osamljenost, da je na kraju jednostavno umro od jeda, od muke, i čitavog života je tražio načina kako da tu usamljenost prikrajči.’ Prikrajčio ju je, kako znamo, skokom s mosta. ‘Samoubojstvo je’, reći će Čengić, ‘izvršio mnogo ranije no što ga je stvarno izvršio. Izvršio ga je onog trenutka kad se osamio, i kad je shvatio da je mahiniran i obmanut.’
Čengić će nekoliko desetljeća kasnije prema ‘Gluvom barutu’ snimiti neusporedivo slobodniju verziju Ćopićeve proze u kojoj boljševik Španac (Mustafa Nadarević), imajući na umu ‘drugu fazu revolucije’, provodi crveni teror, pa ga seljaci, koji zbog toga masovno bježe četnicima, ubiju. Ili nasilna, uvezena modernizacija ili izvorni, domaći barbarizam – tako nekako izgledala je dvojba 1940-ih i 1950-ih, a tako izgleda i danas. Koje je rješenje gore? Oba su gora! Četnički vojvoda Trivun (glumi ga Josip Pejaković) u dojmljivoj sceni filma kaže: ‘Vratit ću se, Španac, kad-tad, vratit ću se i j… ću ti mater.’ I eto, vratio se!
Stambeno pitanje, HRT, 2. siječnja, 20:00
Gledajući ovu seriju čovjek se ne može ne složiti s rahmetli Zukom Džumhurom, koji je negdje rekao da čovjek na ovim prostorima ne bi trebao imati imovine više no što sa sobom može ponijeti, u kakvom koferu. Svako se malo naime na ovim prostorima događaju progonstva ili pogromi, pa čovjeku ostane samo ono što može ponijeti. Ako uopće spasi glavu. Serija nevina naziva, ‘Stambeno pitanje’, u prvoj epizodi ‘Tri države protiv jednog Paula’ prikazuje sudbinu židovske obitelji Schreiner kojoj su tri države, NDH, SRH i RH, oduzele imovinu ili osporile pravo na nju. ‘Ovo su’, piše u najavi serije, ‘priče o graditeljima i rušiteljima, osvajačima i prognanima, pobjednicima i poraženima, bogatima i siromašnima, novim bogatašima i novim siromasima, starim i novim stanarima… Svaka epizoda fokusirana je na jednu obitelj koja je na nekoj adresi nekada imala ili još uvijek ima dom, a sada je njihova nekretnina opterećena nekom vrstom sudskog ili upravnog postupka…’
Dramski vrhunac prve epizode, nema nikakve sumnje, bio je moment u kojemu otac i sin Schreiner dolaze pred obiteljsku grobnicu na Mirogoju. U toj grobnici nije mogao biti pokopan nitko od članova obitelji ubijenih u logoru. ‘Ja imam problem’, kaže Paul. ‘Hoću li doći ovdje (pokazuje na grobnicu) ili negdje drugdje.’ ‘Ja nemam problem’, uzvraća sin, koji živi u Italiji. ‘’Oćeš tu?’ ‘Sigurno’, kaže sin, ‘a gdje drugdje? Ja nemam dubio (sumnje) da li tu ili u Italiji.’ Otac ga ljubi: ‘Grazie.’ ‘Zašto hvala?’ ‘Zato što je to ono što bih ja volio…’
RTL Danas, 6. siječnja, 18:00
Reporterka Marina Barukčić dobila je težak zadatak: u izravnom prijenosu odmjeriti snage s Mikijem Bandićem. U uvodu intervjua, obraćajući se u kameru, izrekla je sve što je moglo razbjesniti Giganta: da velik dio građana utrku smatra bacanjem novca, izrazom rastrošnosti i skorojevićevstva, i da je vrijeme za polaganje računa. Gledajući, prema svom običaj, reporterku u gležanj ili plutajući pogledom po praznini, Bandić se postavio uobičajeno bahato: utrka je koštala deset posto od onoga što Zagreb dobiva Kraljicom, u vrijeme adventa Zagreb je zabilježio 43 posto više dolazaka i tako dalje i tomu slično. Uvjeravam vas, 90 posto Zagrepčana ovo podupire, a sve ostalo je viafacti, dodao je Banderas.
Viafacti, provjerili smo, znači ‘samo od sebe, samo po sebi’, dakle rečenica je uglavnom besmislena, no dobro. Na pitanje nije li tih sedam milijuna kuna koje je grad dao za utrku moglo otići za ozbiljne projekte, vrtiće i slično, Bandić je odgovorio: ‘Dobro, vi sad možete tu pilati koliko hoćete.’ Investirali ste tri milijuna kuna u glazbenih događaj, tzv. zagrebačku ultru, jeste li na kraju zadovoljni kako je to završilo, nastavlja novinarka s cost-benefit analizom Mikijevih investicija, ali on kreće u kontraofenzivu:
- Jeste vi nekad radili pitu?
- Jesam.
- Nisi. E onda, kako je napravite? Od najboljeg tijesta je napravite ili?
- To sad nije važno - uzvraća reporterka.
- Ma kako nije! To je sve važno! Presretan sam kao i većina Zagrepčana, ali pita se ne može napraviti od lošeg tijesta i lošeg mesa. Prema tome…
- Ali podbacio je - nastavlja novinarka. Marina k’o Marina, negirala ga skroz. - Glazbeni festival je podbacio nakon prvog dana…
- Ma molim vas, di je glazbeni festival podbacio? Neku večer je bilo deset tisuća ljudi!
- Kapacitet je 20 tisuća - uzvraća spremno Marina.
- Eh, dvadeset - mudruje Bandić. - Ja sam trebao biti visok dva metra, pa sam visok samo 179 (tu bismo se zakleli da je Miki dodao sebi barem pet centimetara!). Visoko dižete letvicu… Meni je najvažnije da smo produžili advent.
- Tri milijuna nije malo, pa letvica mora biti visoko - uporna je reporterka, a Banderas koluta očima.
- Pa normalno da treba, nije malo ni 52 posto noćenja više…
Završno, novinarka ga pita boji li se teškog sudskog procesa, na što Banderas ulazi u kraljevu završnicu i daje očekivan odgovor: ‘Ja se bojim samo svoje mame i dragog Boga.’
Bio je to najbolji slalom u Bakačevoj tog dana, bravo Marina Barukčić.
portalnovosti
