Sve češće postavljam pitanje kakva li je ovo država kada ne postoji suštinska razlika između vlasti i oporbe?
Netko će reći, što se čudiš, pa zar nisu hrvatske elite projektirali Manolić, Mustač, Perković i slični? Reći će netko i to kako je to sve manje hrvatski fenomen, a sve više globalni.
Premijer Zoran Milanović javno je tvrdio kako nije socijaldemokrat, nego libertarijanac. Ideje čelnika "demokršćanskog" HDZ-a Tomislava Karamarka čak se čine i opasnijima.
Nije stoga čudno što odnedavni učenik Pinochetova ministra Josea Pinere, nasljednik onoga što ekonomski povjesničari nazivaju čileanskim eksperimentom, Tomislav Karamarko, jučer u središnjem Dnevniku HRT-a između redaka najavljuje da želi biti novim premijerom. Tom je prilikom rekao kako dolazi vrijeme za vladu desnoga centra u trenutku kada se ekonomski program ove vlade proglasi mrtvim.
Očito je da se premijer Zoran Milanović pomalo pogubio. Ucijenjen od strane Josipa Perkovića, otvorio je rat prema Europskoj komisiji, a u njemu se niti najmanje ne snalazi. Baš tu Tomislav Karamarko vidi svoju priliku. Računajući na kratko pamćenje prosječnog hrvatskog birača, pere odgovornost stranke za ćirilicu u Vukovaru: "Provodili smo zakon, zakon ćemo mijenjati!". Što se tiče slučaja Perković, Karamarko kaže: "SOA sa mnom na čelu odradila je sve potrebne radnje, zapelo je u DORH-u!".
Glavne perjanice hrvatske političke elite međusobno sliče onoliko koliko mogu sličiti libertarijanci i neokonzervativci. Dokaz tomu možemo tražiti u istovjetnim gospodarskim programima Reagana, Thatcher, Pinocheta, ali i Blaira.
Naravno, Plan 21, prilikom predizbornih obećanja izgledao je pomalo drugačije. Dolaskom na vlast, pod izlikom lošega gospodarskog stanja, za koje kao oporba nisu znali, taj je program pokopan. Uostalom, što reći o Vladi u kojoj je Slavko Linić jedan od najpozitivnijih likova?
Između gospodarskih programa hrvatske političke elite nema suštinske razlike i to je ta najtragičnija činjenica nad kojom bi se trebao zamislit svaki misleći birač u ovoj zemlji. I Grčić, i Škegro, i Njavro, i Šuker, i Čačić u oporbi imaju znatno više socijalne osjetljivosti, dok na vlasti streme globalnoj neoliberalnoj modi. Nije, stoga, jasno koju razliku čine čileanski ekstremno neoliberalni Karamarkovi savjetnici? Tim više što će nam, kako stvari stoje, blagajnu ubuduće sređivati dečki iz Bruxellesa.
Zasad se biračima ne nudi ništa drugačije od ovoga što već imaju u posljednjih nekoliko mandata HDZ-ovih i SDP-ovih vlada. Iako je Milanović pao na ispitu, Karamarko ne nudi baš nikakvu smislenu alternativu.
Izvor: SEEbiz
