Predsjednik Republike se odvratnim huškanjem i govorom mržnje obrušio na Jutarnji list. Premda mu je odgovorio glavni urednik Goran Ogurlić (1. veljače), i pokazao da Zoran Milanović ne čita dalje od naslova, a i naslove ne razumije, kao redovni član te bivši član Izvršnog odbora i kao bivši dopredsjednik Hrvatskog novinarskog društva smatram svojom dužnošću protestirati i prozvati sadašnje vodstvo HND-a zbog prešućivanja ovih riječi PRH: ”Handžar media piše da šaljemo 1.500 vojnika. Tko to čita uopće? Tko kupuje te novine? To unosi nemir među građane.”
Milanović je te gnjusobe rekao više puta tako da nije riječ o lapsusu. Ponovio je to i 1. veljače kada je u pratnji supruge obišao izložbu ”Kopač” postavljenu u Meštrovićevom paviljonu.
Jutarnji list nigdje nije objavio da će Hrvatska slati vojnike u Ukrajinu. Objavljeno je pak ovo: ”Hrvatska (bi u slučaju ratnog sukoba) NATO-u na raspolaganje mogla staviti između 1.000 i 1.500 vojnika koji bi se mogli uklopiti u vojni sastav neke od većih vojnih nacija u sklopu pomoći nekoj od istočnih članica Saveza”.
Iz ovoga je, valjda, svima jasno kako Jutarnji list, naglašava glavni urednik Ogurlić, nigdje nije objavio da će Hrvatska slati vojnike u Ukrajinu.
Zašto je Milanović ime izdavača Jutarnjeg lista, Hanza Media, pretvorio u ”Handžar media”? Čini se lukavom dosjetkom, ali što se zapravo poručuje?
13. oružana gorska divizija SS-a ”Handschar” ili 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS “Handschar” (skraćeno Handžar divizija, također i hrvatska br. 1) je bila vojna jedinica u sastavu Waffen SS-a tijekom Drugog svjetskog rata. Bila je sastavljena od muslimana i katolika BiH, ali i Volksdeutschera te kosovskih Albanaca.
Njena zakletva je glasila: ”Zaklinjem se Führeru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Wehrmachta na odanost i hrabrost. Zavjetujem se Führeru, kao i pretpostavljenima koje on odredi, na poslušnost do smrti. Kunem se Bogom svemogućim da ću hrvatskoj državi i njezinom ovlaštenom predstavniku, Poglavniku, uvijek biti odan te da ću uvijek štititi interese hrvatskoga naroda i poštovati hrvatski Ustav i zakone.”
Nazivajući Jutarnji list ”Handžar media”, predsjednik Republike želi reći da je taj list u službi okupacijske sile nazvane NATO pakt, kao što su vojnici u tim redovima SS-a u BiH (NDH) služili okupatorima/nacistima. Osim toga, Milanović tim nazivom sugerira da su novinari/novinarke/urednici/urednice Jutarnjeg lista kvislinzi i zločinci.
Osim toga, etimološki ”handžar” je naziv za jednu vrstu borbenog noža koji su Turci koristili. Nazivajući Jutarnji list tako, Predsjednik dobacuje da je riječ ne samo o kolaboracionističkom, kvislinškom, odnosno zločinačkom mediju već i koljačkom, to jest, da je u pitanju grupa ljudi koja se lako hvata za nož!
Ovakav se obračun sa slobodnim medijima u Hrvatskoj nije dogodio ni u doba Franje Tuđmana, premda i do sada traju optužbe na račun nas, mnogih novinara, a počele su devedesete i u režiji HDZ-ovaca, da smo ”jugočetnici”, ”neprijatelji”, ”izdajnici” i slično.
Kada vodstvo HND-a prešućuje ovaj skandal, radi li to iz straha od Milanovića, iz gluposti/nehaja, ili zato što se s predsjednikom Republike slaže, barem s njegovom ”slobodom vrijeđanja”? I zašto vodstvo HND-a reagira u nekim benignijim ekscesima, recimo kada mu nisu po volji ponašanja nekih urednika i voditelja HTV-a, a ne kada je riječ o ovako opasnim radnjama?
Poruke takvog sadržaja nespojive su sa slobodom izražavanja i najviše ugrožavaju osobe kojima su upućene. Količina ekscesa koju proizvodi Zoran Milanović i ponašanje većine novinara koja mu i dalje ide ”jesti iz ruke” znak je ”normalizacije” mržnje u javnom prostoru, a posljedice tog trenda trpi čitavo društvo. Hrvatsko bi novinarsko društvo toga trebalo biti svjesno.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter zato ističe da su, u konačnici, govor mržnje i prijetnje poraz svakog društva koje želi napredovati, a time i podizati kvalitetu života svojih članova.
Još jedan je to u nizu razloga zbog kojeg je važno podsjetiti da svi imamo ulogu u prevenciji i suzbijanju takvog izražavanja, nespojivog s ljudskim pravima i slobodama.
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicalo dobro građana, mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje na pravi način ni započeta.
U Hrvatskoj se mi sada opet zbog Milanovića zamaramo s onima koji su širili govor mržnje. Da nije bilo nas, koliko, pedesetak, stotinjak koji se devedesetih nismo dali zastrašiti i koji nismo odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, sljedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni. Ili možda već jesmo. Pišem li u korist etike ili pišem u povodu karmina naše profesije?
Nemajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa, čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.
Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa, niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.
Milanović je pokazao i dokazao da krši elementarne principe zdravog komuniciranja i traži se osoba koja će mu se, na zdravim etičkim polazištima, suprotstaviti na idućim predsjedničkim izborima. Ja mislim da imamo više takvih osoba, a jedan mi se čini da Milanovića može uvjerljivo pobijediti, jer govori i bistro misli kao Vlado Gotovac, a čestit je i potkovan kao Ivan Supek.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje dogledno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina i novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje političko barbarstvo šefa države postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.
Možda bih zaključno trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati i struku i publiku na etičko i moralno djelovanje.
Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići ni jedna politička opcija. Barem bi to već sada trebalo biti jasno.
Ostalo nas je malo. Ali ne smije se dogoditi da jednog dana više ne bude nitko tko će se moći i htjeti suprotstaviti nasilniku s Pantovčaka. Njegovo prozivanje očite korupcije ne smije biti uzeto kao alibi za širenje i etabliranje hrvatskog trumpizma.
Ja jesam jedan prilično osamljen, ponekad obeshrabren, ali ne još i potpuno ogorčen, a kamoli poražen novinar.
Vama nije jasno da politika, kao i novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin?
autograf
Milanović je te gnjusobe rekao više puta tako da nije riječ o lapsusu. Ponovio je to i 1. veljače kada je u pratnji supruge obišao izložbu ”Kopač” postavljenu u Meštrovićevom paviljonu.
Jutarnji list nigdje nije objavio da će Hrvatska slati vojnike u Ukrajinu. Objavljeno je pak ovo: ”Hrvatska (bi u slučaju ratnog sukoba) NATO-u na raspolaganje mogla staviti između 1.000 i 1.500 vojnika koji bi se mogli uklopiti u vojni sastav neke od većih vojnih nacija u sklopu pomoći nekoj od istočnih članica Saveza”.
Iz ovoga je, valjda, svima jasno kako Jutarnji list, naglašava glavni urednik Ogurlić, nigdje nije objavio da će Hrvatska slati vojnike u Ukrajinu.
Zašto je Milanović ime izdavača Jutarnjeg lista, Hanza Media, pretvorio u ”Handžar media”? Čini se lukavom dosjetkom, ali što se zapravo poručuje?
13. oružana gorska divizija SS-a ”Handschar” ili 13. Waffen-Gebirgs-Division der SS “Handschar” (skraćeno Handžar divizija, također i hrvatska br. 1) je bila vojna jedinica u sastavu Waffen SS-a tijekom Drugog svjetskog rata. Bila je sastavljena od muslimana i katolika BiH, ali i Volksdeutschera te kosovskih Albanaca.
Njena zakletva je glasila: ”Zaklinjem se Führeru, Adolfu Hitleru, kao vrhovnom zapovjedniku njemačkog Wehrmachta na odanost i hrabrost. Zavjetujem se Führeru, kao i pretpostavljenima koje on odredi, na poslušnost do smrti. Kunem se Bogom svemogućim da ću hrvatskoj državi i njezinom ovlaštenom predstavniku, Poglavniku, uvijek biti odan te da ću uvijek štititi interese hrvatskoga naroda i poštovati hrvatski Ustav i zakone.”
Etimološki ”handžar” je naziv za jednu vrstu borbenog noža koji su Turci koristili. Nazivajući Jutarnji list tako, Predsjednik dobacuje da je riječ ne samo o kolaboracionističkom, kvislinškom, odnosno zločinačkom mediju već i koljačkom, to jest, da je u pitanju grupa ljudi koja se lako hvata za nož!
Nazivajući Jutarnji list ”Handžar media”, predsjednik Republike želi reći da je taj list u službi okupacijske sile nazvane NATO pakt, kao što su vojnici u tim redovima SS-a u BiH (NDH) služili okupatorima/nacistima. Osim toga, Milanović tim nazivom sugerira da su novinari/novinarke/urednici/urednice Jutarnjeg lista kvislinzi i zločinci.
Osim toga, etimološki ”handžar” je naziv za jednu vrstu borbenog noža koji su Turci koristili. Nazivajući Jutarnji list tako, Predsjednik dobacuje da je riječ ne samo o kolaboracionističkom, kvislinškom, odnosno zločinačkom mediju već i koljačkom, to jest, da je u pitanju grupa ljudi koja se lako hvata za nož!
Ovakav se obračun sa slobodnim medijima u Hrvatskoj nije dogodio ni u doba Franje Tuđmana, premda i do sada traju optužbe na račun nas, mnogih novinara, a počele su devedesete i u režiji HDZ-ovaca, da smo ”jugočetnici”, ”neprijatelji”, ”izdajnici” i slično.
Kada vodstvo HND-a prešućuje ovaj skandal, radi li to iz straha od Milanovića, iz gluposti/nehaja, ili zato što se s predsjednikom Republike slaže, barem s njegovom ”slobodom vrijeđanja”? I zašto vodstvo HND-a reagira u nekim benignijim ekscesima, recimo kada mu nisu po volji ponašanja nekih urednika i voditelja HTV-a, a ne kada je riječ o ovako opasnim radnjama?
Poruke takvog sadržaja nespojive su sa slobodom izražavanja i najviše ugrožavaju osobe kojima su upućene. Količina ekscesa koju proizvodi Zoran Milanović i ponašanje većine novinara koja mu i dalje ide ”jesti iz ruke” znak je ”normalizacije” mržnje u javnom prostoru, a posljedice tog trenda trpi čitavo društvo. Hrvatsko bi novinarsko društvo toga trebalo biti svjesno.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter zato ističe da su, u konačnici, govor mržnje i prijetnje poraz svakog društva koje želi napredovati, a time i podizati kvalitetu života svojih članova.
Još jedan je to u nizu razloga zbog kojeg je važno podsjetiti da svi imamo ulogu u prevenciji i suzbijanju takvog izražavanja, nespojivog s ljudskim pravima i slobodama.
O tome što novinari mogu učiniti da bi se promicalo dobro građana, mir među narodima i da bi se sprečavali sukobi ponajprije meritorno mogu razgovarati oni koji su sami doživjeli i proživjeli kobne posljedice pretvaranja jedne časne profesije u poslušnog slugu gospodara rata i u nositelja najgrublje propagande prožete neskrivenim šovinizmom, netolerancijom i ksenofobijom.
Inače, govor mržnje je u nekim sredinama do te mjere zatrovao medijski krajolik da njegova dekontaminacija još nije završena, a negdje na pravi način ni započeta.
U Hrvatskoj se mi sada opet zbog Milanovića zamaramo s onima koji su širili govor mržnje. Da nije bilo nas, koliko, pedesetak, stotinjak koji se devedesetih nismo dali zastrašiti i koji nismo odustali od profesionalnog odnosa prema poslu, sljedeći bi novinarski naraštaji bili nepovratno promašeni. Ili možda već jesmo. Pišem li u korist etike ili pišem u povodu karmina naše profesije?
Nemajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa, čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.
Vrlo smo blizu tome da dostojanstvo čovjeka izvrgnemo pogibelji dvojbene pretpostavke da će čovjek to dostojanstvo instinktivno pokazivati u mudrim zakonima i dobrom upravljanju. To se ne događa, niti će se dogoditi dok se na obzoru ne pojavi neki novi model razmišljanja, neko etički utemeljeno djelovanje.
Nazivajući Jutarnji list ”Handžar media”, predsjednik Republike želi reći da je taj list u službi okupacijske sile nazvane NATO pakt, kao što su vojnici u tim redovima SS-a u BiH (NDH) služili okupatorima/nacistima. Osim toga, Milanović tim nazivom sugerira da su novinari/novinarke/urednici/urednice Jutarnjeg lista kvislinzi i zločinci
Milanović je pokazao i dokazao da krši elementarne principe zdravog komuniciranja i traži se osoba koja će mu se, na zdravim etičkim polazištima, suprotstaviti na idućim predsjedničkim izborima. Ja mislim da imamo više takvih osoba, a jedan mi se čini da Milanovića može uvjerljivo pobijediti, jer govori i bistro misli kao Vlado Gotovac, a čestit je i potkovan kao Ivan Supek.
Nema izgleda, barem ga ja ne vidim, da u bilo koje dogledno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina i novinara i publike koja prihvaća kao normalno djelovanje političko barbarstvo šefa države postane svim ljudima tako jasna da se spontano oblikuje pouzdano javno mnijenje o cijelom našem poslu.
Možda bih zaključno trebao reći da se tek možemo nadati da ćemo, svaki od nas na vlastitom području, djelovati sve više i da ćemo motivirati i struku i publiku na etičko i moralno djelovanje.
Želja da se bude gospodar vlastite sudbine je snažna želja, ali se mora prilagoditi drugim jednako jakim željama kao što su želja za olakšanjem tegoba ili za mirom i pravdom. A nju ne može samostalno postići ni jedna politička opcija. Barem bi to već sada trebalo biti jasno.
Ostalo nas je malo. Ali ne smije se dogoditi da jednog dana više ne bude nitko tko će se moći i htjeti suprotstaviti nasilniku s Pantovčaka. Njegovo prozivanje očite korupcije ne smije biti uzeto kao alibi za širenje i etabliranje hrvatskog trumpizma.
Ja jesam jedan prilično osamljen, ponekad obeshrabren, ali ne još i potpuno ogorčen, a kamoli poražen novinar.
Vama nije jasno da politika, kao i novinarstvo, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin?
autograf
