Rasprava o tome tko bi i čijom voljom trebao postati novi predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda još jednom je uprizorila sav očaj stvarnosti u kojoj živimo – ovo nije država, nego prostor za iživljavanje.
U državi postoje zakoni, procedure i institucije, dok u prostoru za iživljavanje postoji volja koja se iživljava nad onima koje ne štite zakoni, institucije i procedure, a to su, na našu žalost, građani.
Predsjednik Milanović Saboru je predložio da izabere Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda. On je to učinio ignorirajući javni poziv koji je, temeljem zakonskih izmjena iz 2018. godine, raspisalo Državno sudbeno vijeće, smatrajući da su predmetne zakonske izmjene neustavne. Zlata Đurđević nije se javila na pozivni natječaj, odnosno javni poziv.
Naravno, budući da nismo država u kojoj postoje jasne procedure, snažne institucije i učinkoviti zakoni, uslijedila je rasprava ili nadmetanje volja, najprije između predsjednika države i premijera, o tome tko je u pravu i čijom voljom će biti imenovan novi predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda.
U raspravu su se uključili mnogi, i to je najbolji dokaz da je rasprava nepotrebna, promašena i suvišna, jer u smislenoj raspravi mogu sudjelovati samo oni koji su istinskoj raspravi dorasli.
No budući da u svakoj raspravi, a osobito u nepotrebnoj, saznamo i više od onoga o čemu se raspravlja, tako smo i u ovoj raspravi saznali da su povišeni tonovi nastali zbog neslaganja oko toga koji model će biti upotrijebljen da bi se zadovoljila politička volja koja se iživljava nad građanima koje ne štite ni zakoni ni institucije.
Kritičari Milanovićeve odluke da predloži osobu koja se nije prijavila na javni poziv Državnog sudbenog vijeća, a među njima je premijer, kao i mnogi oporbeni političari, smatraju da je predsjednik Milanović trebao Zlati Đurđević reći da se prijavi na javni poziv jer će je on predložiti za predsjednicu Vrhovnog suda.
Oni, zato, u formi legalista, predlažu da se raspiše novi javni poziv na koji će se prijaviti Zlata Đurđević, koju tada predsjednik Milanović može slobodno, udovoljavajući kriterijima legalnosti i moralnosti naših vrlih političara, predložiti Hrvatskom saboru da je izabere za predsjednicu Vrhovnog suda.
E, tu i jest kvaka. Tu leži sav jad države koja to nije jer nije dovršena u institucijama, jer u njoj ne vladaju zakoni i ne poštuju se procedure.
U nedovršenoj državi sve proizlazi iz divlje, sadističke volje i sve je podložno udovoljavanju zahtjeva te volje. Institucije, zakoni i procedure služe samo kao kulise uprizorenja trijumfa sadističke volje i kapitulacije poniženih građana koji ne žive u državi nego preživljavaju u prostoru za političko iživljavanje.
Milanović nam je, u ovom slučaju, pokazao svu bijedu kriminalnog i koruptivnog političkog uma koji se iživljava nad ovom državom u pokušaju. Kriminalni i koruptivni um je onaj um koji smatra da je iznad zakona, da on može izigrati zakone.
Takav um smatra da je smisao javnih poziva da budu u funkciji kriminalnog uma, odnosno da javni poziv ne budu javni poziv koji svima koji se prijave daje jednake šanse, nego takav um smatra da je smisao javnih poziva da budu fingirani u smislu jačanja kriminalne volje koja je unaprijed odredila tko će, usprkos naravi i intenciji javnih poziva, biti izabran odnosno imenovan političkom voljom koja je u funkciji kriminalnog uma.
Ovo je školski primjer nekultiviranog kriminala koji proizlazi iz sirovog kriminalnog uma potpuno lišenog mogućnosti da autorefleksijom uoči vlastitu glupost.
Kultivirani kriminalni um bi se potrudio da razvije sofisticirane modele djelovanja, dok sirovi, primitivni kriminalni um javno propagira korupciju kao borbu za legalnost.
Zato je Milanović dobio uputu da poštuje navodnu proceduru, i to tako da njegova volja bude ispred, iznad i iza zakona, da ta volja unaprijed zna koga želi za predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda, a da procedura, u ovom slučaju javni poziv, bude samo izraz kapitulacije pravne države pred snagom kriminalnog i koruptivnog uma i njemu svojstvene divlje, sirove, sadističke volje.
Kriminalni um smatra da natječaji ne služe kako bi se izabrali najbolji od prijavljenih, nego kako bi se demonstrirala snaga kriminala koji unaprijed zna tko će biti izabran.
Kriminalni um ne želi da javni pozivi i natječaji uistinu budu javni pozivi i natječaji, jer bi to značilo da izabrani, zato što su najbolji, imaju obvezu raditi u korist općeg dobra i zajednice, a ne u korist onoga tko ih je kriminalnim umom i kriminalnim namjerama izabrao da rade ono što on hoće da rade.
Kriminalne i koruptivne politike počivaju na lojalnosti gazdi. Tu nema domoljublja, tu nema rasta općeg dobra, tu nema humanosti, tu nema sreće, riječju – tu nema države.
Država je, ponavljam po stoti put, u funkciji dobra građana, i to svakog pojedinog građanina. Država je ta koja postoji da bi ljubila građane.
U poludržavi ili političkom prostoru za iživljavanje sadističke volje koja ozbiljuje sadržaje kriminalnog i koruptivnog uma, građani nisu bitni, oni su tu isključivo kao kapitulanti pred političkom sadističkom voljom. Sadističkoj političkoj volji građani su potrebni samo zato da se sadistička volja ne bi okrenula protiv sebe.
Postoji li država u kojoj je moguće, bez ikakvih posljedica, da predsjednik države javno kaže kako Ustavni sud, a samim time i sva tijela ove države u pokušaju, djeluju načelom dodvoravanja volji Vladimira Šeksa? Ne postoji.
Predsjednik je, imenom i prezimenom, naveo sljedeće osobe koje u politički, društveni i pravni sustav unose patogeni element, a to su: Vladimir Šeks, Miroslav Šeparović i Snježana Bagić.
Kako, uslijed logičkih zakonitosti, nije moguće, da, u ovom slučaju, o vladavini prava skrbe predsjednik Milanović i osovina Šeks – Šeparović – Bagić, sasvim je jasno da ova država nije pravna država, jer bi netko trebao odgovarati – ili predsjednik države ili navedena osovina.
Hoće li itko odgovarati? Neće. Zašto? Zato što u prostoru za političko iživljavanje nema potrebe da itko, u pravnom i političkom smislu, odgovara. Politička i pravna odgovornost su kategorije koje ne postoje u poludržavi.
Uostalom, zar smo zaboravili da je savjetnik bivše predsjednice optužio tajne službe kako su mu prijetile da će ga pregaziti automobilom. Je li itko odgovarao u ovom slučaju, makar zbog prometnog prekršaja ili klevete? Nije, ipak je ovo poludržava.
U poludržavi nije moguće ugroziti nacionalnu sigurnost, jer te sigurnosti nema. Bi li u državi bila ugrožena nacionalna sigurnost kada savjetnik predsjednice tvrdi da mu tajne službe prijete smrću ili kada predsjednik države kaže da je Ustavni sud igračka u rukama pravnih i političkih zlotvora?
Jasno da bi, ali, ponavljam, u poludržavi nema što biti ugroženo kada nacionalne sigurnosti jednostavno nema.
Dakle, pravo pitanje nije tko će biti predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda, nego čija volja će postaviti predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda i hoće li ta volja djelovati u Vrhovnom sudu na način podržavanja poludržave ili će se povući i dopustiti da imamo, na čelu Vrhovnog suda, enklavu pravne države u poludržavi.
Osobno navijam za enklavu pravne države u Vrhovnom sudu, duboko svjestan da se ta enklava uspostavlja animalnim odmjeravanjem političkih volja od kojih jedna podržava poludržavu, dok druga prokazuje poludržavu.
autograf
U državi postoje zakoni, procedure i institucije, dok u prostoru za iživljavanje postoji volja koja se iživljava nad onima koje ne štite zakoni, institucije i procedure, a to su, na našu žalost, građani.
Predsjednik Milanović Saboru je predložio da izabere Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda. On je to učinio ignorirajući javni poziv koji je, temeljem zakonskih izmjena iz 2018. godine, raspisalo Državno sudbeno vijeće, smatrajući da su predmetne zakonske izmjene neustavne. Zlata Đurđević nije se javila na pozivni natječaj, odnosno javni poziv.
Naravno, budući da nismo država u kojoj postoje jasne procedure, snažne institucije i učinkoviti zakoni, uslijedila je rasprava ili nadmetanje volja, najprije između predsjednika države i premijera, o tome tko je u pravu i čijom voljom će biti imenovan novi predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda.
U raspravu su se uključili mnogi, i to je najbolji dokaz da je rasprava nepotrebna, promašena i suvišna, jer u smislenoj raspravi mogu sudjelovati samo oni koji su istinskoj raspravi dorasli.
No budući da u svakoj raspravi, a osobito u nepotrebnoj, saznamo i više od onoga o čemu se raspravlja, tako smo i u ovoj raspravi saznali da su povišeni tonovi nastali zbog neslaganja oko toga koji model će biti upotrijebljen da bi se zadovoljila politička volja koja se iživljava nad građanima koje ne štite ni zakoni ni institucije.
Kritičari Milanovićeve odluke da predloži osobu koja se nije prijavila na javni poziv Državnog sudbenog vijeća, a među njima je premijer, kao i mnogi oporbeni političari, smatraju da je predsjednik Milanović trebao Zlati Đurđević reći da se prijavi na javni poziv jer će je on predložiti za predsjednicu Vrhovnog suda.
Budući da u svakoj raspravi, a osobito u nepotrebnoj, saznamo i više od onoga o čemu se raspravlja, tako smo i u ovoj raspravi saznali da su povišeni tonovi nastali zbog neslaganja oko toga koji model će biti upotrijebljen da bi se zadovoljila politička volja koja se iživljava nad građanima koje ne štite ni zakoni ni institucije
Oni, zato, u formi legalista, predlažu da se raspiše novi javni poziv na koji će se prijaviti Zlata Đurđević, koju tada predsjednik Milanović može slobodno, udovoljavajući kriterijima legalnosti i moralnosti naših vrlih političara, predložiti Hrvatskom saboru da je izabere za predsjednicu Vrhovnog suda.
E, tu i jest kvaka. Tu leži sav jad države koja to nije jer nije dovršena u institucijama, jer u njoj ne vladaju zakoni i ne poštuju se procedure.
U nedovršenoj državi sve proizlazi iz divlje, sadističke volje i sve je podložno udovoljavanju zahtjeva te volje. Institucije, zakoni i procedure služe samo kao kulise uprizorenja trijumfa sadističke volje i kapitulacije poniženih građana koji ne žive u državi nego preživljavaju u prostoru za političko iživljavanje.
Milanović nam je, u ovom slučaju, pokazao svu bijedu kriminalnog i koruptivnog političkog uma koji se iživljava nad ovom državom u pokušaju. Kriminalni i koruptivni um je onaj um koji smatra da je iznad zakona, da on može izigrati zakone.
Takav um smatra da je smisao javnih poziva da budu u funkciji kriminalnog uma, odnosno da javni poziv ne budu javni poziv koji svima koji se prijave daje jednake šanse, nego takav um smatra da je smisao javnih poziva da budu fingirani u smislu jačanja kriminalne volje koja je unaprijed odredila tko će, usprkos naravi i intenciji javnih poziva, biti izabran odnosno imenovan političkom voljom koja je u funkciji kriminalnog uma.
Ovo je školski primjer nekultiviranog kriminala koji proizlazi iz sirovog kriminalnog uma potpuno lišenog mogućnosti da autorefleksijom uoči vlastitu glupost.
Kultivirani kriminalni um bi se potrudio da razvije sofisticirane modele djelovanja, dok sirovi, primitivni kriminalni um javno propagira korupciju kao borbu za legalnost.
Zato je Milanović dobio uputu da poštuje navodnu proceduru, i to tako da njegova volja bude ispred, iznad i iza zakona, da ta volja unaprijed zna koga želi za predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda, a da procedura, u ovom slučaju javni poziv, bude samo izraz kapitulacije pravne države pred snagom kriminalnog i koruptivnog uma i njemu svojstvene divlje, sirove, sadističke volje.
Kriminalni um smatra da natječaji ne služe kako bi se izabrali najbolji od prijavljenih, nego kako bi se demonstrirala snaga kriminala koji unaprijed zna tko će biti izabran.
Kriminalni um ne želi da javni pozivi i natječaji uistinu budu javni pozivi i natječaji, jer bi to značilo da izabrani, zato što su najbolji, imaju obvezu raditi u korist općeg dobra i zajednice, a ne u korist onoga tko ih je kriminalnim umom i kriminalnim namjerama izabrao da rade ono što on hoće da rade.
Kriminalne i koruptivne politike počivaju na lojalnosti gazdi. Tu nema domoljublja, tu nema rasta općeg dobra, tu nema humanosti, tu nema sreće, riječju – tu nema države.
Država je, ponavljam po stoti put, u funkciji dobra građana, i to svakog pojedinog građanina. Država je ta koja postoji da bi ljubila građane.
U poludržavi ili političkom prostoru za iživljavanje sadističke volje koja ozbiljuje sadržaje kriminalnog i koruptivnog uma, građani nisu bitni, oni su tu isključivo kao kapitulanti pred političkom sadističkom voljom. Sadističkoj političkoj volji građani su potrebni samo zato da se sadistička volja ne bi okrenula protiv sebe.
Postoji li država u kojoj je moguće, bez ikakvih posljedica, da predsjednik države javno kaže kako Ustavni sud, a samim time i sva tijela ove države u pokušaju, djeluju načelom dodvoravanja volji Vladimira Šeksa? Ne postoji.
Predsjednik je, imenom i prezimenom, naveo sljedeće osobe koje u politički, društveni i pravni sustav unose patogeni element, a to su: Vladimir Šeks, Miroslav Šeparović i Snježana Bagić.
Kako, uslijed logičkih zakonitosti, nije moguće, da, u ovom slučaju, o vladavini prava skrbe predsjednik Milanović i osovina Šeks – Šeparović – Bagić, sasvim je jasno da ova država nije pravna država, jer bi netko trebao odgovarati – ili predsjednik države ili navedena osovina.
U nedovršenoj državi sve proizlazi iz divlje, sadističke volje i sve je podložno udovoljavanju zahtjeva te volje. Institucije, zakoni i procedure služe samo kao kulise uprizorenja trijumfa sadističke volje i kapitulacije poniženih građana koji ne žive u državi nego preživljavaju u prostoru za političko iživljavanje
Hoće li itko odgovarati? Neće. Zašto? Zato što u prostoru za političko iživljavanje nema potrebe da itko, u pravnom i političkom smislu, odgovara. Politička i pravna odgovornost su kategorije koje ne postoje u poludržavi.
Uostalom, zar smo zaboravili da je savjetnik bivše predsjednice optužio tajne službe kako su mu prijetile da će ga pregaziti automobilom. Je li itko odgovarao u ovom slučaju, makar zbog prometnog prekršaja ili klevete? Nije, ipak je ovo poludržava.
U poludržavi nije moguće ugroziti nacionalnu sigurnost, jer te sigurnosti nema. Bi li u državi bila ugrožena nacionalna sigurnost kada savjetnik predsjednice tvrdi da mu tajne službe prijete smrću ili kada predsjednik države kaže da je Ustavni sud igračka u rukama pravnih i političkih zlotvora?
Jasno da bi, ali, ponavljam, u poludržavi nema što biti ugroženo kada nacionalne sigurnosti jednostavno nema.
Dakle, pravo pitanje nije tko će biti predsjednik ili predsjednica Vrhovnog suda, nego čija volja će postaviti predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda i hoće li ta volja djelovati u Vrhovnom sudu na način podržavanja poludržave ili će se povući i dopustiti da imamo, na čelu Vrhovnog suda, enklavu pravne države u poludržavi.
Osobno navijam za enklavu pravne države u Vrhovnom sudu, duboko svjestan da se ta enklava uspostavlja animalnim odmjeravanjem političkih volja od kojih jedna podržava poludržavu, dok druga prokazuje poludržavu.
autograf
