Sasvim je izgledno – to mora da je logičan, prirodan tijek stvari, povijesna činjenica – da će najveća nakon Drugoga svjetskog rata energetska, pa prehrambena, inflatorna i sigurosna kriza na Starom kontinentu (i šire) s eksplozijom nezadovoljstva životnostandardno poniženih/ugroženih tzv. običnih/malih ljudi dovesti do neophodnog resetiranja projekta EU. U okolnostima i načinu djelovanja kakvi su sada, jedinstvo EU-a je samo fatamorgana koju pukim larpurlartizmom na međunarodnim sjedeljkama, na skupim destinacijama, održava šačica nesavjesnih birokrata. Zapravo poslovođa globalnoga megakapitala, koji nemaju pojma što te nakaradne politike „pokazat ćemo mi njima čija mati crnu vunu prede“ (sic transit) znače u mukotrpnomu dnevnom životu građana, kojima bezobrazno lažu i mažu, šire mržnju i strah, guraju ih u pogibelj svake vrsti…
Piše: Marijan Vogrinec
E sad, ovisi, je li, o kutu gledanja spoznaja o tomu ide li predsjednik RH Zoran Milanović šumom, a premijer Andrej Plenković („lijepog li ruskog imena Andrej“, reče Mostov saborski zastupnik Nikola Grmoja) drumom. Ili pak Plenković ide šumom, a Milanović drumom? I otkad bi bilo valjano i pomisliti da je ispravan i vrijedan poštovanja samo taj što hodi drumom, a razbojnički sjecikesa, hajduk i asasin najgore vrsti samo taj što šumski izbjegava drum!? Da je pitati premijera o predsjedniku Republike, nema spora o tomu da će odgovoriti: „On je jedan divlji, nekulturni primitivac, koji vrijeđa sve oko sebe, putinofil. Vrijeđa mene, predsjednika Sabora, HDZ, novinare, kolege iz bivše stranke, čelnike EU-a… Moraš biti budala da to toleriraš, mazohist ili glup da na to pristaješ. Milanović pravi štetu našoj zemlji u svijetu, gdje nas zbog njega čudno gledaju“. Da je pak pitati Milanovića o premijeru, također nema spora da će odgovoriti: „On je zao, Plenković je obični udbašenković, udbaški gojenac, a njegova vlada ima kontinuitet razaranja Ustava RH. Veliki kombinator kaže: ‘Mi vas gledamo’!? Tko nas prati, braco? Plenkovićevi europski gazde? I mi gledamo tebe, tvoj ideološki put. Stalno nam nabijaš moralne ucjene, a sam nemaš morala, potpuno si amoralan! Odi u Ukrajinu, pa se bori!“
A gdje će, jadan, boriti se u Ukrajini kad nije bio u stanju uzeti pušku, pa se 1991. godine u Domovinskom ratu boriti za Hrvatsku, pa bi barem imao pokriće za sve silne cisterne laka što ga prigodno – prije biranog ića i pića za svečanih obilježavanja obljetnica braniteljskih pobjeda – izlijeva na javnim skupovima i izjavama novinarima. Neki ga mediji pak, politički oponenti, zajedljivci s društvenih mreža i dio samih branitelja dan-danas ismijvaju nadimkom „Anemični“ zato što svojedobno – „zbog anemije“!? – nije služio obavezni vojni rok u ex-Jugoslaviji. Jamačno ga je majka (kardiokirurginja bivšeg JNA, je li, „vojna lekarka“) bila za novačenja ili regrutacije 1988. godine oslobodila te obaveze. Sic transit. Od hvarske stijene odvaljen, je li, Plenković junior – kadar i po vreću cementa nositi na svakom ramenu, vidi mu stasa i danas – pa „nesposoban“ za uzeti u ruke stoput lakšu pušku!? I sad takav lik urbi et orbi drži lekcije o ratnom junaštvu, domoljublju, hrvatskim braniteljima, krvi i tlu, „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu, hrvatskom euru u hrvatskoj lisnici i Hrvatima napokon svojima na svomu“, „anemičnom“ šakom vitla i grozi se Ruskom medvjedu, glasno škrguće zubima prema Milanoviću – koji je 1991.-1995. godine također imao „važnijeg posla“ no uzeti pušku u ruke pa pravac na prvu crtu bojišnice!? – jer ga ne može smisliti ni nacrtanog.
Prijestolnica
Budući da predsjednik RH Zoran Milanović ne može ni nacrtane smisliti Plenkovićevu iritantno ulizivačku politiku Ursuli Röschen von der Leyen i Charlesu Michelu niti odnos nesposobnih birokrata na sljemenu EU-a prema Bijednoj Našoj i inim manjim, slabije razvijenim zemljama, osobito prema Mađarskoj i premijeru Viktoru Orbánu, nije propustio priliku da tu averziju podeblja i za dvodnevnog (20./21. siječnja 2023.) posjeta toj zemlji u povodu svečanog otvaranja manifestacije „Veszprém-Balaton – Europska prijestolnica kulture“. Više je no indikativno da se predsjednik RH Zoran Milnović jedini među liderima država članica EU-a usudio u ovom trenutku doći u Mađarsku. Na svečanost Europske prijestolnice kulture u 2023. godini u Veszprému nije došao nitko od aktualnih EU-birokrata, čak ni kamo. Na svečanost otvorenja Europske prijestolnice kulture u 2023. godini nije došao nitko od viđenijih birokrata EU-a, pa čak ni povjerenica Europske komisije za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i mlade Mariya Gabriel (Bugarska), što je ne samo obaveza po službenoj dužnosti nego i sramota EU-a na entu, politizacija nedostojna temeljnih postulata EU-a. Takva maćehinska tzv. europska obitelj uistinu ne treba ne samo Mađarskoj, koju ucjenjuje proturuskom politikom, nego nijednoj državi koja drži do svog dostojanstva i suverenosti.
Prema Hininom izvješću o Milanovićevu službenom posjetu Mađarskoj, on je „oštro kritizirao odnos EU-a prema toj zemlji i sankcije što ih je EU uveo Rusiji, pokazujući razumijevanje za politiku Budimpešte koja je u sukobu s EU-om zbog vladavine prava i po ocjeni kritičara nedovoljnoj oštrini prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu“. Stoga je Mađarskoj zamrznut dio kohezijskih sredstava EU-a „za što je prvi put u povijesti korišten tzv. Mehanizam uvjetovanosti, prema kojem se korištenje novca iz europskih fondova (koje puni i Mađarska, op. a.) uvjetuje poštovanjem vladavine prava“. Milanović je otvoreno kazao da to vidi kao jedan od najaktualnijih problema: „Bez ikakvih jasnih kriterija se po logici prava jačega odlučuje o pitanjima novca, a to je ključno pitanje. Mađarska vladajuća stranka Fidesz ima određenu politiku, a ta politika je nešto desnija, ali je europska“.
Na zajedničkoj je pak presici s mađarskom predsjednicom Katalin Novak također kazao da su sankcije EU-a Rusiji „katastrofa i totalna glupost. To ne funkcionira i samo je pitanje koliku će štetu nanijeti Europi. Uz to, zbližili smo Rusiju i Kinu (blizu dvije milijarde žitelja ukupno, četvrtinu čovječanstva, op. a.). Ni Hrvatska nije ušla u Uniju da bi bila mali kotačić u velikom stroju, mali psić na začelju kolone koji tek pomalo laje. U nekim stvarima se nisam slagao s Orbánom, ali se u bitnom slažemo, a to je pravo država da uređuju svoje poslove i odnose među ljudima na svoj način. Hrvatska i Mađarska su jako u sklopu tih pravila i vrijednosti koje ne mogu biti iste u svakoj državi. Moramo se osloboditi iluzije da smo svi jednaki, to su činjenice. EU ne može funkcionirati po principu ‘gleichschaltunga’ (termin iz nacističke terminologije: stavljanje u red, koordinacija, ujednačenje, poravnaje, op. a.) – uspravnice kako to govori birokracija u Bruxellesu. Godinama slušamo o ‘poretku utemeljenom na pravilima EU-a’. To zvuči jako simpatično, ali ja sam za vladavinu prava. To je sigurnije, jer onda ne može doći netko drugi i tumačiti zakone kako želi. EU je funkcionirao dobro, i ulazak je bio povijesni cilj političara mog naraštaja, i taj cilj smo postigli. Što dalje – stvaranje jedinstvene europske države? To nikada. Taj zagrljaj je potjerao Veliku Britaniju, pa su njezini građani imali potrebu pobjeći. Hrvatska nije ušla u EU da bi postala mali kotačić u nekom stroju, nego da zadrži svoj integritet. Ako EU želi ići dalje, lagano će i polako morati prihvatiti različitosti. To će se dogoditi u nekoj većoj državi od Mađarske, neće se moći ‘gleichschaltati’, i to smatram velikim problemom“.
Teroriziranje
Na pitanje mađarskog novinara o tomu može li se promijeniti teroriziranje Mađarske unutar EU-a (što drastično dolazi do izražaja uskraćivanjem dijela europskog novca te službenim bruxelleskim ignoriranjem otvorenja Europske prijestolnice kulture neki dan u Veszprému), Milanović je kazao kako je „penaliziranje cijele jedne države kao što je Mađarska, a sutra možda i neke još veće, uništavanje EU-a. Mađarska politika je drukčija, europska, ali ovi ‘demokrati’ stravično teroriziraju ovu zemlju. Što je EU parlament? Komu odgovara Ursula von der Leyen? To su ljudi koji odlučuju o novcu. Tko je visoki predstavnik EU-a Josep Borrell Fontelles koji se usudi poslati laži u pismu Ministarstvu vanjskih i europskih poslova o sudjelovanju RH u EUFOR-ovoj misiji Altea u BiH? Tretira nas kao da smo retardirani, isprika na rječniku, kao da imamo posebne potrebe. Ja pokušavam biti pristojan, ali u nekom trenutku moraš reći – dosta! Uputio si mi pismo u kojem lažeš da je dopušteno što nije, i obratno. I kako voditi normalan dijalog? To je izraz nepoštivanja. To je kao da dijete s posebnim potrebama pita majku može li se ići igrati vani, a ona mu kaže da ne može, jer vani dolazi mrak. E, pa Hrvatska nije dijete, neću dopustiti da postanemo mali psić u čoporu“.
Ni mađarska liderica nije štedjela pohvale svomu hrvatskom kolegi: „On je šire omiljen, jer hrabro djeluje na europskoj pozornici“. Omiljen je i u dijelu vlastite zemlje. Reklo bi se većem dijelu budući da ga mjesečna anketiranja javnog mnijenja (npr. CRO Demoskop) od početka mandata registriraju kao najpopularnijeg političara, a „proeuropejskog“ mu glavnog oponenta na čelu Banskih dvora kao najnegativnijeg u zemlji. Nije da je, je li, uvijek u pravu i da mu je rječnik po tzv. bečkom bontonu, ali jest da nema dlake na jeziku, da je fajter po narodnom ukusu i da mu rijetko tko, pa i sâm Andrej Plenković, može parirati inteligentnim reagiranjem na to što se loše događa u nacionalnoj unutarnjoj i vanjskoj politici. Njegovo se domoljublje, stajališta i izričaj o hrvatskoj tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti bitno razlikuju od premijerovih i zato se Bijedna Naša doimlje u međunarodnoj zajednici kao nezrela, malodobna, mentalno trknuta i nepouzdana zemlja, koja ne znâ vladati sama sobom. A odavno više nije ni „svoja na svomu“, nego tuđa na svomu. Zaslugom uvlakačkih politika i i prošlih i Plenkovićeve vlade u oba mandata.
Zanimljiva je činjenica, je li, kako su 2015. godine za najveće migrantske krize tzv. balkanskom rutom mađarski premijer Viktor Orbán i tadašnji CRO premijer Zoran Milanović bili na suprotnim stranama, jer je prvi bio radikalno protiv propuštanja tisuća i tisuća izbjeglica/migranata preko svoga državnog teritarija na „putu u Njemačku“, u bolji i sigurniji život. Drugi je pak zbog natprosječne humanosti prema nesretnim ljudima – koji su bježali s Bliskog istoka, Azije i Afrike od gladi, siromaštva i smrti što im je ekonomskom pljačkom i ratovima namro baš bogati Zapad (SAD i bivši europski kolonizatori, danas zemlje EU-a tzv. prve brzine) – dospio u samo središte svjetske medijske pozornosti. Tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je Milanovića trčala gadno, ksenofobno i zlobno opanjkavati u Budimpešti upravo Orbánu, hvaleći žilet-žicu, duge cijevi i čelična vrata što ih je dovukao na mađarsko-hrvatsku granicu. A sada su – na užas nesposobnih, a basnoslovno plaćenih (ni za kakav Eurounjanima egzistencijalno vrijedan rad) euročinovnika i malog im od kužine u Banskim dvorima – Orbán i Milanović čvrsto zagrljeni na istoj strani barikade protiv suicidne politike Bruxellesa po nagovoru SAD-a.
Obojica su istog su stajališta i zato ih ne vole ni Washington niti Buxelles: priključenje EU-a SAD/NATO-ovim tzv. sankcijama Ruskoj Federaciji pod smokvinim listom „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit) glup su, katastrofalan potez da gluplji i katastrofalniji ne može biti, jer je to energetski/inflatorno bacilo na koljena europsku ekonomiju i životni standard pola milijarde žitelja Starog kontinenta s posljedicama od kojih se više neće oporaviti. I, drugo, i Orbán i Milanović jednako drže da Europska unija ne smije biti federalna država s glavnim gradom u Bruxellesu odakle će par birokrata izravno iz izborne kuhinje instaliranih na sljeme Europske komisije i Europarlamenta diktirati tzv. „naš način života“ (američka kvazikrilatica u svim svojim agresijama na suverene države u svijetu, gdje navodno šire tzv. demokratske vrijdnosti, sic transit, od kojim milijuni bježe glavom bez obzira prema bogatom sjeveru i Europe i Sjeverne Amerike), a tko ne bude slušao, bit će sankcioniran.
Fatamorgana
Sasvim je izgledno – to mora da je logičan, prirodan tijek stvari, povijesna činjenica – da će najveća nakon Drugoga svjetskog rata energetska, pa prehrambena, inflatorna i sigurosna kriza na Starom kontinentu (i šire) s eksplozijom nezadovoljstva životnostandardno poniženih/ugroženih tzv. običnih/malih ljudi dovesti do neophodnog resetiranja projekta EU. U okolnostima i načinu djelovanja kakvi su sada, jedinstvo EU-a je samo fatamorgana koju pukim larpurlartizmom na međunarodnim sjedeljkama, na skupim destinacijama, održava šačica nesavjesnih birokrata. Zapravo poslovođa globalnoga megakapitala, koji nemaju pojma što te nakaradne politike „pokazat ćemo mi njima čija mati crnu vunu prede“ (sic transit) znače u mukotrpnomu dnevnom životu građana, kojima bezobrazno lažu i mažu, šire mržnju i strah, guraju ih u pogibelj svake vrsti…
Službenim posjetom Mađarskoj i razgovorima s dvoje prvih ljudi zemlje, hrvatski je predsjednik Milanović opet, iz mađarskog šesnaesterca, bio zabio par vrlo neugodnih i za konačan skor nedostižnih golova i Uniji i premijeru Plenkoviću, očito najponiznijoj u tzv. europskoj obitelji ancili Ursule Röschen/Ružice von der Leyen i Charlesa Michela. No, koliko mu god pljeskao dio nacionalnog gledališta, osobito s tzv. radikalnije desne tribine, gdje je izrazito omiljen i kad „fula ceo fudbal“, još se neko vrijeme neće ništa promijeniti nabolje. Ako je ta promjena uopće još moguća?
