Rođen u Lavovu 1945, u posljednji čas, taman da stigne u progonstvo, među one što su obuhvaćeni velikom operacijom etničkog čišćenja, kojom će biti iscrtane istočne granice nove, antifašističke Europe, Adam Zagajewski napisao je pjesmu “Putovati u Lavov” i posvetio je svojim roditeljima. U to vrijeme, sredinom osamdesetih, Poljacima rođenim u Lavovu još uvijek nije bilo dopušteno da putuju u svoj rodni grad, kao što ni Nijemci rođeni u Wroclawu, koji su oni zvali Breslau, nisu mogli putovati kući. Takvo je bilo pravilo: komunističke vlasti bojale su se privatnoga sentimenta pa je bilo kažnjavano svako domotužje i nepristajanje na to da se državom zamijeni dom.

Knjiga “Putovati u Lavov” prvotiskom je objavljena u Londonu 1986. U Poljskoj to, još uvijek, nije bilo moguće. U genijalnom prijevodu Petra Vujičića, u našim se knjižarama pojavila dvije godine kasnije, proširena za izbor pjesama iz prethodnih zbirki. Izdavač je Narodna knjiga iz Beograda, u posljednjoj velikoj jugoslavenskoj ediciji poezije Alpha Lyrae, a knjiga je objavljena, piše na predzadnjoj stranici, u dvije tisuće primjeraka. Pjesma “Putovati u Lavov” ovako je završavala: “i sad treba samo u žurbi / pakovati se, stalno, svakodnevno / i putovati bez daha, putovati u Lavov, ta on / postoji, spokojan i čist kao / breskva. Lavov je svuda.”

U pjesmi “Granica” Zagajewski ovako razvija istu, opsesivnu, temu: “Gorka je besmrtnost zemalja / što spavaju na mekim mapama od voska, / zemalja čije granice premešta vetar.” Knjigu nisam ni taknuo skoro dvadeset godina, otkako sam otišao iz Sarajeva, da bih je neki dan izvukao iz kućne biblioteke, stavio je u ruksak i ponio je sa sobom, da bude tamo gdje sam i ja. Ova me je knjiga, u velikoj mjeri formirala, utjecala na moje pjesničke i političke nazore, a Sarajevo je, u međuvremenu, postalo moj Lavov, premda mi nitko ne brani da u Sarajevo putujem.

Kada su mi bile dvadeset i dvije, čudio sam se zašto hrvatski pjesnici, uz časni izuzetak Vladimira Nazora, nikada, tokom dvadesetog stoljeća, nisu pjevali o patnjama Drugoga. U međuvremenu sam shvatio zašto. Kada sam, mlad, čitao Zagajewskog, razmišljao sam zašto pjesme hrvatskih pjesnika o domovini u pravilu zvuče kao budnice i davorije. U međuvremenu sam i do tog odgovora došao. A pojavio se i svijetli izuzetak Borisa Marune.

Kada sam prvi put čitao knjigu “Putovati u Lavov” bio sam opčinjen pjesmom “Rusija ulazi u Poljsku”, koja je čudesno evocirala 17. rujna 1939, dan kada je Sovjetski Savez napao od Nijemaca već napadnutu Poljsku, ali i svih pedesetak godina neformalne sovjetske okupacije. Evo kako to, u jednom fragmentu, zvuči kada se razruše stihovi i poravnaju u rečenice: “Rusija ulazi u sela duž Pilice i u duboke šume Mazovša, kida plakate i sejmove, gazi puteve, brvna, ugovore, staze, potočiće. Rusija ulazi u osamnaesti vek, u oktobar i u septembar, u smeh, u plač i u savest, u napregnutu pažnju studenata i u blagu rasejanost razgrejanih zidova, u livade pune trava i u šumske, nečiste proseke, gazi maćuhice, rezedu, ostavlja u vlažnoj mahovini tragove kopita, gusenica i guma, ruši dimnjake, drveće, palate, gasi svetla, pali velike vatre, a anđeoskim vrtovima muti čista vrela, ruši biblioteke, crkve, gradske većnice, razvešava po nebu skerletne zastave, Rusija ulazi u moj život, Rusija ulazi u moje misli, Rusija ulazi u moje pesme.”

Danas znam zašto hrvatski pjesnici ne mogu tako: bez mržnje, neprevodive na ijedan strani i ljudski jezik, bez domoljublja iz prvoškolskih čitanki, naricanja, zakojevitezanja i kukanja, bez isticanja junaštva i pravednosti svojih generala, hrabre i uzaludne žrtve svojih domobrana, sve mi je to danas jasno, ali kasno je, jer više ne mogu povući ono što sam izgovorio ili napisao, na suviše sam lošem glasu, ali mi je, kažem, jasno ono što mi nekada nije bilo jasno. Međutim, moj ushit nad knjigom “Putovati u Lavov” i nad cijelim, u međuvremenu pročitanim, Adamom Zagajewskim isti je kao i onda. Pjesme su nadživjele svoj politički povod, jednako su velike i nakon što su po pjesnika prestale biti opasne, i nakon što su već odavno objavljene u Poljskoj i u Rusiji, i nakon što su u nekoj zemlji većoj i sretnijoj od Hrvatske odavno ušle u školsku lektiru i u definicije nekoga drukčijeg i ispravnijeg patriotizma.

Na kraju knjige stoji pjesma “Gledajući Shoah u hotelskoj sobi u Americi”. Riječ je o sedmosatnom filmu o holokaustu, remek-djelu Claudea Lanzmanna, koji u samostalnoj Hrvatskoj nikada nije prikazan, ni na televiziji, ni u kinima. Nije se htjelo uznemiravati ni hrvatske pjesnike, koji drže da televizija kvari vid, ni hrvatske domoljube, koji nisu smjeli punih sedam sati prestati da misle o mukama svih hrvatskih mučenika, e da bi mislili o mukama stradalih u holokaustu. Hrvatski pjesnici to vide ovako: o židovskim mukama neka misle Židovi. U tome se hrvatski pjesnici razlikuju od poljskih i od svih drugih velikih i slavnih europskih pjesnika. Svaki je hrvatski pjesnik po jedan mali Mozart. Ovako je to u pjesmi Adama Zagajewskog: “Ja sam nevin, pravdao se Mocart, / samo se jasika tresla kao uvek / priznajući svaki zločin. / Gde je moj dom, pevali su češki Jevreji. / Nema doma, domovi gore, u domovima šišti hladni plin.”

Dok pjesnik u hotelskoj sobi gleda film Shoah, u nekoj od susjednih soba ljudi slave rođendan, “sve su jače vikali happy birthday to you (mnogo glasnije no umirući Jevreji)”, i o tome, zapravo, ova pjesma govori. Dovoljno je da televizor bude ugašen ili da čovjek ne razaznaje crnobijele snimke, koje se sporo izmjenjuju po zaslonu, dovoljno je samo to da se nešto, naprimjer rođendan, malo preglasno slavi, pa da čovjek bude slobodan, kao hrvatski pjesnik u svojoj slobodnoj domovini, od svega onog prikazanog u filmu Shoah, od holokausta općenito, od genocida nad prvim susjednim narodom, ali i od prizora stotina tisuća ljudi na traktorima, koji su napuštali svoje domove i koje je od starozavjetnog kamenovanja spašavao američki ambasador Galbraith, jer se penjao uz njih na traktore i još je prijetio Tuđmanu što će mu se dogoditi ako neki kamen pogodi njega, američkoga ambasadora… Od svega toga čovjek je slobodan, samo ukoliko dovoljno glasno slavi.

Zagajewski je do danas i do svojih novijih, također prevođenih pjesama, ostao vjeran pjesničkoj naraciji. Poezija nije blebetanje, niti je poezija lagašna lirska sličica kakve vječne gimnazijalke iz Kaštel Gomilice ili iz neke druge ljupke mediteranske varoši, o kojoj je, i varoši i gimnazijalki, akademik Tonko Maroević sigurno već nešto rekao. Poezija nije razvlačenje i rastezanje jezika, jer jezik ne poznaje erektivna stanja, niti od erekcije biva poezije. Tako je to kod Zagajewskog, ali zato vam je jedna njegova pjesma dovoljna da vas posvađa sa čitavom antologijom našega malog, temeljito neprevodivog pjesništva. Osobno, da ga nisam čitao kad su mi bile dvadeset i dvije, osjećao bih se slobodnije jer bih bio u stanju doživjeti poeziju i tamo gdje je nema. Kod Zagajewskog, međutim, pjesma je uvijek neka priča, i uvijek je to priča o nečemu što je važno.

Pjesma “Gledajući Shoah u hotelskoj sobi u Americi” završava najtačnijim stihovima o holokaustu. Na kraju, u takvoj pjesmi, više nema ljudi. Živi su laž u svijetu mrtvih, kao i u svijetu prognanih. Oni bi kvarili pjesmu, kao što bi je kvarila i svaka ljudska nada. Nakon Auschwitza je poezija, razumije se, moguća. Krivo ste razumjeli Adorna. Samo što se, nakon Auschwitza, nešto promijenilo u razmjeru i odnosu pjesničke istine i laži. Evo tog istinitog kraja: “Naslagane u piramidu što seže do neba / cipele Osvjenćima tiho su se jadale: / na žalost, nadživele smo čovečanstvo. / Spavajmo, spavajmo, nemamo kuda da pođemo.”