Rijetki su danas pisci koji tako jednostavno pišu, kratkim, jasnim, prostoproširenim rečenicama. Tako Aleksandar Genis (1953, Rjazanj, Rusija) i govori, slušao sam ga zimus u Puli. Izgovarao je, jednu po jednu, srezane, pune rečenice, elementarno duhovite, koje je zatim konsekutivno, jednu po jednu, našemu jeziku privodila zadarska rusistica Rafaela Božić. Oni koji Genisa nisu prethodno čitali, vjerojatno su mislili da to ruski džentlmen olakšava prevoditeljici i da na genijalan, pjesnički način svoj diskurs prilagođava situaciji. Ali to naprosto nije tako: Genis piše onako kako i govori, tako da se slušatelju (ili čitatelju) čini da bi njegove rečenice razumio čak i da su izgovorene na nekom posve nerazumljivom jeziku, mandarinskom ili urdu. Pritom, ne radi se o naučenoj jednostavnosti. Riječ je o talentu, vrlo rijetkom i posebnom, da se piše i govori posnim a gladnim jezikom, koji svemu što izrekne pridaje snagu posljednjih riječi.

 

Kao mlad čovjek, 1977. Aleksandar Genis odlazi u Ameriku. Živi u Americi, ali piše na ruskom, postaje književni kritičar i esejist, uređuje književne časopise, biva i raste u nekoj vrsti geta i egzila. Nema u tome ničega sentimentalnog i patetičnog, a ni naročito domoljubnog. Engleski jezik, u kojemu živi već duže od polovice života, prihvaćajući ga kao temeljni jezik za svakodnevno sporazumijevanje, Genis govori s izrazitim ruskim naglaskom. Kao da je radio na tome da ga sačuva. Ali naravno, Genis nije zažagreni politički fanatik – naruga se on i Solženjicinu – nije čak ni ceremonijalni ruski nacionalist, nema ništa s tim orijentalistički shvaćenim kazačok folklorom, tako da mu na kraj pameti nije da se vraća u zemlju koju je jednom davno, iz znatiželje i želje za slobodom, hrabro ostavljao. Njegova domovina je, mimo svake sentimentalnosti, u jeziku. U ruskom. I u naglasku dok govori engleski. Isto ruskom.

 

Genisove knjige u prijevodima na srpski već petnaestak godina objavljuje Vladislav Bajac, u svojoj Geopoetici. U međuvremenu pisca je adoptirao u lokalnu kulturu, u Beogradu ga dočekuju kao dobro znanog gosta, katkad i kao mudraca koji zna odgovore na sva pitanja. Biva tako da se strani pisci zahvaljujući upornim prevoditeljima i urednicima udomaće u drugoj kulturi. Što je više takvih, ili što su oni ozbiljniji, to je veća i značajnija živa književnost i kultura koja ih dočekuje. Tako se i veličini srpske književnosti danas pridodaje Aleksandar Genis. Među esejističkim nizom, objavljenim u Geopoetici, našao se 2000. godine i jedan “filološki roman”, naslovom “Dovlatov i okolina”, posvećen piscu čijih je desetak romana prevedeno na srpski, a krajem 2013. je, romanom “Kovčeg”, objavljenim kod Ljevaka, ušao i u hrvatsku kulturu.

 

Sergej Dovlatov bio je, kažu, golem čovjek, div među ljudima. Studirao je u Lenjingradu finski jezik. Neuspješno. Vojni rok služio je kao čuvar u Gulagu. Jedan je od onih ruskih pisaca koji su propisali i formirali se u emigraciji. Postao je poznat po pričama i kratkim romanima, koji su skoro bez izuzetka, izrazite autobiografske inspiracije. Na duhovit, pomalo ludičan način, Dovlatov je pričao priče svoga života, jednu za drugom, u nizu, tematski koncipirane, uglavnom linearnom tehnikom, čas vrlo starinski, poput Čehova u humoreskama i crticama, čas avangardistički, onako kako bi, valjda, svoj život pripovijedao i sam Danil Harms. Pritom, bio je zaljubljen u američku književnost. Ali i to na vrlo ruski način, nalazeći u njoj nešto čega američki pisci i nisu bili svjesni. Pisao je kratkim rečenicama, jednostavno i vrlo razumljivo. Toliko jednostavno i razumljivo da bi se glupom čitatelju, domaćem književnom kritičaru, moglo učiniti da bi i on mogao tako. A ne samo da ne bi mogao, nego dovlatovljevska jednostavnost nije ni moguća unutar tradicija ovoga jezika, te naših kultura i književnosti. Još i ovo: Sergej Dovlatov neobično je sklon anegdotama i anegdotalnom načinu oblikovanja mikrofabula. I ono što nije anegdota, on će pretvoriti u anegdotu. Ne treba ni misliti što bi stručna hrvatska budala učinila s takvim piscem…

 

Aleksandar Genis obožava Dovlatova. On je jedan od takvih književnih kritičara i esejista – u našim jezicima sličan mu je sarajevski pjesnik i profesor poezije Marko Vešović – koji umiju i žele o književnosti pisati s divljenjem i obožavanjem. Pisac ne osvaja publiku strogošću i ozbiljnošću djeteta na tuti (na nokširu, noši, kahlici, vrčini…), a kritičar još i manje. Svakoj ikad napisanoj knjizi lahko ćemo se narugati, poraziti je i poniziti, i nije nikakav problem pljunuti u lice Dostojevskom ili Krleži. Od toga ništa lakše, ako čitamo bez razumijevanja teksta, onako kako Ivo Banac čita Ivu Andrića ili Antu Tomića, lako ćemo razmontirati svaku rečenicu, kao što dijete razmontira radio aparat, da ga više nitko ne sastavi. Ali tko će u toj stvari ispasti bena i benac, pisac ili njegov neljubazni čitalac? Aleksandar Genis na to pitanje zna odgovor. Toliko ga dobro zna, da ga neće ni postaviti, nego će s obožavanjem pisati o Dovlatovu, puštajući nas, čak i navodeći, da mislimo kako je vlastitu sklonost kratkim rečenicama, jednostavnim fabulama i anegdotama preuzeo od velikoga prijatelja.

 

“Danas memoare piše i staro i mlado. Svuda traje potraga za neizmišljenom realnošću. Svakog je obuzela groznica sećanja.” Tako Genis započinje svoj “filološki roman”. I ubrzo tom dizanju naizgled lakih, lepršavih i bezazlenih riječi, dok se čitatelj već baškari u preletu od jedne do druge riječi, poput divljeg patka među paperjastim ranojesenjim oblačićima, slijedi, poput olova u srce stvari: “Ranije su se uspomene pisale da bi se vrednovala prošlost, a danas – da bismo se uverili da je uopšte postojala, i da bismo se osvedočili da smo imali istoriju – svoju sopstvenu a ne zajedničku.” Roman “Dovlatov i okolina” knjiga je jedne takve, “sopstvene” historije, u kojoj osim portreta Sergeja Dovlatova, njegovih prijatelja, poznanika i protagonista ruske književne emigracije, nalazimo i monografiju pisca i njegovoga životnog djela, napisanu onako kako se dobra i ozbiljna književna povijest (ili književna kritika) treba pisati. Pritom, sve to, doista, jest roman, u kojemu, istina, baš i nema “izmišljanja”, nema fikcionaliziranja, ali je, kako to dobar pisac već zna (prizovimo u trenutku još jednom i opet Mirka Kovača), fakcija, činjenica ili takozvana životna istina tretirana na način fikcije.

 

Aleksandar Genis knjigu o Dovlatovu piše na način Dovlatova. Ne samo kratkim i bezazlenim riječima i rečenicama, kojima namami patka, a onda ga upuca iz lovačke puške, saspe u njega svo olovo riječi, nego je u Genisov način Dovlatova upisano sve što je bila njegova književna tema, životni interes, frustracija… O svome piscu piše ono i samo ono što je Sergej Dovlatov svijetu slao kao glas o sebi i svome postojanju. Ničega tajnog, skrivenog, dopisanog, nijedne riječi koja bi zvučala kao epitaf i iz koje bi se moglo osjetiti kako živ čovjek upravo govori o mrtvome čovjeku. Glavni lik ovoga romana jednako je živ čovjek, i nije ga osmislio i dovršio njegov pisac. Kao da je ovaj roman smislio i pripremio Sergej Dovlatov, dok je bio živ. Umro je od srca, mlad, u New Yorku. Ožaljen i neprežaljen, pretvorio se u živi književni mit s kraja komunističke ere, koji je ruskoj i istočnoeuropskoj emigrantskoj tuzi, ali i ideološkoj žestini, priredio nešto neočekivano. Narugao im se, i tužnim i žestokim, pomalo i nehotice, jer je viteški dosljedno pisao sopstvenu umjesto kolektivne povijesti. I radikalno je, za kraj, izmijenio perspektivu: umjesto zatočenika Gulaga, stvarnih i fikcionalnih, progovorio je njihov čuvar. I da, Dovlatov je, piše Genis, bio ponosan što su bivši logoraši o njemu lijepo i povoljno govorili.

 

Umirao je u alkoholu, onako ruski, s nogu. U jednoj je knjizi napisao: “Težak mamurluk je nauk humanosti, tj. nesposobnost da se udari u svakom smislu, i nesposobnost da se odgovori na udarac… mnogo toga se ne bi desilo da je, recimo, aprila 1917. Iljič bio u takvom stanju da ne može da se uspentra na oklopna kola.” Sa sahranom je, završava svoju knjigu Genis, bilo problema. “Kovčeg je bio prekratak. Kravata, a on ih nikada nije nosio. Crnoputo jermensko lice. A onda je počela kiša. Nikada ranije nisam to doživeo, lilo je i iz neba i iz zemlje. U trenu smo bili mokri do gole kože, do novca u džepovima. (…) Gazeći preko uzane daske, skoro da prvi dospem u raskvašenu raku. Bila je tako ogromna da se sanduk u njoj činio skoro neprimetan. Tupo smo odstojali kraj zatrpanog groba, i ja sam pošao da pišem nekrolog, koji sam uspeo tek danas da završim.” Lijep i tačan kraj romana.

Izvor: jergovic