Ovdje se granap kaže dućan. U jednom takvom dućanu blizu posla mlada blagajnica ugleda knjigu koju nosim u ruci: “Kakvi su vam to vanzemaljci?” Pita ona i ja tek tada shvatim što bi sve mogla značiti ilustracija na koricama knjige Aleksandra Hemona. Sačinjena od petnaest naknadno prerađivanih nefikcionalnih tekstova, objavljivanih u posljednjih petnaestak godina po američkim novinama i časopisima, “Knjiga mojih života” piščeva je autobiografija, pisana za potpune strance. To je, na neki način, autobiografija jednoga izvanzemaljca. U pravu je djevojka u granapu, premda za Hemona nije čula.
Ovo je Hemon pisao za ljude koji o njegovome prethodnom svijetu ne znaju ništa, zemlju njegova rođenja u boljem slučaju brkaju sa Čehoslovačkom, a Sarajevo je za njih grad u kojem ljudi krvare na asfaltu (što je, valjda, stvar folklora i drevnih običaja). Ali što je, možda, važnije, pisao je to za sebe, u pokušaju da sebi današnjem objasni tko je bio prije. Stjecajem okolnosti, i ponekom svjesnom životnom odlukom, on se iz Sarajlije, Jugoslavena živopisnog ukrajinskog porijekla, prometnuo u Amerikance koji živi u Chicagu. U jednome biološkom vijeku zapala su ga dva života. Onaj prvi nikada nije dovršen, osjeća se kao fantomski bol u amputiranom dijelu tijela, i ponekad se odnosi kao fikcija prema fakciji. Pretpostavljam da je tako, čitam to iz Hemonove knjige, a onda i iz vlastitoga životnog iskustva, iako, za razliku od Hemonovoga, moj kulturološki pomak nije tako velik. I za razliku od njega, koji je građanin Chicaga ne samo po osobnoj legitimaciji, nego i emocionalnim izborom, te je američki pisac bosanske fiktivne i fikcionalne pripadnosti, mene ne sidri ništa osim jedinstvenoga matičnog broja, hrvatskoj književnosti ne pripadam, a fikcionalnu bosansku pripadnost sam, više instinktivno nego svjesno, sveo na vlastitu porodičnu povijest. Hrvat sam, na svoju žalost, i tu se ništa ne može promijeniti, a Hemon je Amerikanac, po vlastitome izboru, pa može još biti što god hoće. Ali bez obzira na suštinsku razliku između nekoga tko pripada po svom slobodnom izboru i nekoga tko naprosto više ne pripada ničemu, ovoga pisca doživljavam kao bliskog srodnika. To bismo bili i da se u prethodnim svojim životima nismo tako dobro poznavali.
Slučaj Aleksandra Hemona – dva života i dva identiteta u jednom biološkom vijeku – višestruko je dragocjen. U duhovnom ili filozofskom smislu, takav čovjek ne bi smio imati problema da zamisli kako je famoznom Drugome. Za razliku od sretnoga, unutar vlastite kože neizmještenog svijeta, koji se mora osvrnuti oko sebe da vidi Drugoga, i angažirati maštu da zamisli kako je njemu, Hemonu – i ljudima sličnog iskustva – dovoljno je da se okrene sebi i već vidi Drugoga. Za književnost to je višestruko bogomdana pozicija, blagorodniju je teško i zamisliti. On je sjajno koristi, putujući svojim životima kao da putuje svijetom. Hemonova autobiografija ima nešto od putopisnog ugođaja. Izvanzemaljac putuje kroz vrijeme.
U pogledu umijeća pisanja, i onoga što bi se moglo nazvati zanatom, “Knjiga mojih života” podrazumijeva neku vrlo neobičnu virtuoznost. Kada govori o svome djetinjstvu u Sarajevu, o sestrinom rođenju, odrastanju u socijalizmu, školskim drugovima ili o onom slavnom fašističkom rođendanu, Aleksandar Hemon obraća se publici koja nema blage veze o svijetu o kojem on govori, iznosi vlastitu intimu, i riskira negativnu reakciju svijeta koji će knjigu čitati u prijevodu, a o njegovome svijetu i kontekstu zna sve ili gotovo sve. Jugoslavenske knjige, namjenski pisane za zapadnu publiku, kada se objave kod nas, u pravilu, više ili manje, zvuče kao knjige za idiote. Iskustva koja donose djeluju lažno, čak i kada su nesumnjivo autentična, ton je kolonijalno teatralan, sadržaj iritantan… U Hemonovoj knjizi toga nema. Koliko god on nešto objašnjavao svojim američkim čitateljima, on ne narušava glasove svoga sjećanja i svojih prethodnih života, niti će njegova američka objašnjenja biti višak njegovim srpskohrvatskim čitateljima. Dijelom, to je i zasluga Irene Žlof, njegove stalne bosanske prevoditeljice (ova je knjiga objavljena kod sarajevskog Buybooka 2013.), koja, osim što tačno prevodi engleski tekst, sjajno pogađa i Hemonov privatni ton, kao i njegovu sintaksu i leksik kada piše na materinjem jeziku. (Pisac je mudro odlučio kada je prijevode Irene Žlof svojedobno oglasio kanonskim za sve srpskohrvatske jezike i sva svoja izdanja na tim jezicima.)
Prema jučerašnjem sebi, Aleksandar Hemon je, uglavnom, ironičan. Poeziju koju je prije rata pisao – i koja umalo što nije izašla u knjizi, već pripremljenoj za štampu – danas smatra groznom, dostojnom antologije sarajevske beznačajne poezije. Dobrodušno se ruga svim svojim tadašnjim ambicijama, ruga se životu koji je potonuo u rat i u ništa. Tako je, na neki način, lakše, i narugati se i biti autoironičan, nego se zateći, svaki put kao prvi put, pred tim čudom prekinutoga, a nezavršenog života, pred identitetom koji više nije tvoj, ali će svejedno biti dio tebe, dok god si živ. Hemon opisuje ljeto 1991. u Sarajevu, puno divlje sreće, predapokaliptičnog seksa i neponovljivoga osjećaja da si u svakome trenutku živ, nakon kojeg je uslijedio pad, u posljednju predratnu jesen i zimu, u godišnja doba koja su i inače u Sarajevu bila teška i depresivna, kad magla i smog pritisnu kotlinu, i u tom ljetu 1991. on nalazi trenutak u kojem se dovršilo jedno osobno i društveno doba, trenutak u kojemu je kraju došla jedna povijest Sarajeva. Američkim čitateljima, vjerojatno, i ne može biti jasno o čemu on govori, hrvatskim čitateljima još i manje – oni će mu, znam ih, prigovoriti da se u Sarajevu pilo, veselilo i seksalo, dok je u Hrvatskoj trajao rat – ali to fiksiranje dragocjeno je za pisca i za svih njegovih sedamnaest ili devetnaest čitatelja koju će knjigu pročitati onako kako je doista i napisana, kao anamnezu vlastite prelomljene i nezacijeljene biografije. Sarajevsko ljeto 1991. velika je književna tema, koja će, vjerojatno, ostati nenapisana. Hemon ju je naznačio, a mogao bi je u pripovijetku ili roman razviti samo onaj tko je to ljeto u Sarajevu doživio. O ratu može pisati svatko, ali se posljednje predratno vrijeme treba doživjeti.
U drugome dijelu knjige, nakon kratke i nesentimentalne priče o egzilu – eto, dogodilo se tako – Hemon priča o suštinskome preseljenju, o ritualima koji ga vezuju za prethodno iskustvo, o šahu i fudbalu, da bi u finalu knjige, poslije delikatnosti jedne bračne rastave, i drugoga braka, uslijedio tekst (ili poglavlje) naslova “Akvarijum”. To je priča, medicinski vrlo podrobna, o umiranju devetomjesečne kćeri. Tih dvadesetak stranica ono je najbolje što je Aleksandar Hemon napisao. Ne samo u ovoj knjizi, nego i uopće. Da je postojala mogućnost izbora, on ih ne bi napisao. Da je na svijetu igdje postojalo mjesto gdje bi se moglo otići i tako se izbaviti od pisanja tog teksta, Hemon bi otišao tamo, i spasio ono što se nije moglo spasiti. Zato je “Akvarijum” najbolji komad Hemonove proze, i jedan od oglednih proznih komada našega doba i jezika. U njega je uložen veliki dar, osobna čestitost i biografija. Put od Sarajeva do Chicaga, i sve što je pisca tim putem vodilo, u sudbinskome i u egzistencijalnom smislu, svoj smisao našao je u tom tekstu. I u događaju koji je u njemu opisan. Književnost nije igra, nije ljepota nizanja riječi, književnost je pripovijedanje o umiranju i smrti devetomjesečnog djeteta. Varlam Šalamov: Priče sa Kolime. To je književnost. Hemon je znao kako s time, i kako s takvom književnošću. Je li ovo pohvala? Vjerojatno jest. Ali tko bi je poželio, iako je po svemu veća i važnija od svake nobelove nagrade? Ako i takav pisac postoji, uzalud mu je. Njemu će se dogoditi Kolima, umrijet će dijete, ali priče neće biti. Nju napiše samo onaj koji ne poželi. Život je strašna bajka. O tome govori književnost.
Izvor: Jergovic
