Rođen 15. lipnja 1927. u Vilnu. Otac Bronislaw, profesor kaznenog prava i dugogodišnji rektor Vilnovskog sveučilišta, mati Krystyna, rođena Hirschberg, poznata grafičarka, koja je u godinama okupacije dječaka učila umjetnosti drvoreza. Bio je četvrtak, 26. listopada 1941, esesovci provode pretres stana profesora Wróblewskog. Njega pogađa srčani udar i umire pred sinovljevim očima. To je jedna od scena koje će odrediti život i sudbinu, ali i slikarsko djelo Andrzeja Wróblewskog. Tih godina gleda strijeljanja talaca po gradu, ili samo sluša priče o tome. To će biti jedan od njegovih opsesivnih motiva. Strijeljani su obični, nedužni ljudi, građani Vilna, žene sa djecom. Ti prizori snažno su upisani u njegov unutarnji album, i pokušava ih dekonstruirati i u stanovitom smislu – preživjeti. Na kraju u tome ne uspijeva.

U proljeće 1945. porodica se preseljava u Krakov: majka, Andrzej i njegov stariji brat. Bilo je to etničko čišćenje, nacionalna rekompozicija Europe u skladu s novostvorenim okolnostima i s vizijom nacionalnih država koje bi trebale služiti internacionalnom bratstvu i solidarnosti svjetskog proletarijata. Vilno, ta drevna prijestolnica poljske intelektualne elite, trebao je biti očišćen od Poljaka.

U Krakovu Andrzej Wróblewski upisuje slikarstvo na likovnoj akademiji i povijest umjetnosti na Jagelonskom sveučilištu. Studira i druži se s nekim od najdarovitijih umova epohe. Zanima se za književnost, prati najnovije umjetničke stilove, žudi odmah nadoknaditi sve što je tokom rata propustio, živi kao da nema mnogo vremena, kao da sutra i ne postoji. Tadeusz Kantor u Wróblewskom vidi budućeg teoretičara, koji će generaciji odrediti put. Andrzej Wajda, i sam student slikarstva, prepoznaje u njemu svoga životnog uzora, kojemu će, šezdesetak godina kasnije, posvetiti najponesenije stranice u svojoj autobiografiji.

Godine 1947. sudjeluje u međunarodnoj razmjeni studenata i dobiva tromjesečnu stipendiju u Nizozemskoj. Zatim za još tri mjeseca produžava boravak u inozemstvu, putuje po skandinavskim zemljama i sjevernoj Njemačkoj, odlazi u Prag. To putovanje od iznimne je važnosti u njegovom formiranju: na potki stranoga svijeta jasnije se upisuju i diferenciraju slike poslijeratne Poljske, sive, opustošene i razrušene, izranjavljene i izluđene do potpunog izbezumljenja, zemlje u preseljenju i etničkom raspremanju, u žrtvovanju, samokažnjavanju, u mučnoj ulozi progonjenih progonitelja.

Sljedeće godine diplomira povijest umjetnosti, a tokom 1949. slika kao lud, i stvara svoja najpoznatija, ujedno najzagonetnija djela. Među njima je i “Plavi vozač” ili, slikovitije rečeno, “Plavi šofer”, neveliko ulje na platnu (89×120) u kojem je, možda, sadržan, autopoetički manifest Andrzeja Wróblewskog, skupa s njegovom životnom i umjetničkom autobiografijom. Slikan s leđa, u tamnoplavim tonovima, za upravljačem na desnoj strani – kao da je Englez ili, što je vjerojatnije, kao da je prizor obrnuto postavljen i ogleda se u zrcalu – vozač kamiona ili autobusa, pred kojim je pusta ravna cesta, podijeljena na dvoje, i nad njom nebo u boji krvave zemlje. Figura šofera je realistično predstavljena, ali tako da se čini kako on stoji a ne sjedi. Vjetrobransko staklo podijeljeno je na dvoje, kao u starih kamiona, unutrašnjost kabine, cesta i nebo, sve je u polupravilnim geometrijskim oblicima, u apstrakciji.

“Plavi šofer” možda je obični vozač kamiona, ili vozač autobusa u čija je leđa Wróblewski gledao dok se vozio negdje niz Poljsku, a možda je i Haron, koji prevozi duše s jedne na drugu obalu, anđeo koji na redovnoj, tih godina vrlo frekventnoj liniji, pogubljene, umorene, izmrcvarene prevozi u nebo.

Ovu neobičnu sliku načinio je kad i niz fascinantnih ulja na platnu i crteža koji prikazuju strijeljanja. Ili to ne moraju biti strijeljanja, nego ljudi, muškarci, žene i djeca samo stoje pred zidom i gledaju vas sa slike tupo i prestravljeno kao da ćete pucati u njih. Jednu od tih slika vidio sam prije nekoliko godina u jednoj varšavskoj galeriji, kada još nisam ni znao za Andrzeja Wróblewskog. Ispred figure u crnoj uniformi, s pištoljem za pasom, stoji bosonoga posuvraćena figura. Donji dio tijela je postavljen normalno, a gornji se prelomio ili izokrenuo, tako da mu se glava našla među nogama, struk je visoko u zraku, ruke u mahinalnom pokretu, izraz lica prazan, onostran. Tu sliku ponovo nalazim ljeta 2016, reproduciranu u jednoj maloj monografiji Andrzeja Wróblewskog. Naziv je hladno jasan: “Strijeljanje”. Datirana je u 1949, i dio je većeg ciklusa jednako nazvanih slika, koji je, opet, dio cijeloga jednog kosmosa ljudi, muškaraca, žena i djece, što stoje i gledaju u promatrača kao u budućeg počinitelja. Nema riječi za te njegove slike i crteže koje bi dovoljno tačno opisale ono što se na njima vidi, a da istovremeno i same ne pređu u neku vrstu naracije i zasebne fikcije. Potresenost gledatelja, ona moja potresenost iz dana kada sam prvi put vidio sliku Andrzeja Wróblevskog, tiče se, između ostaloga, zadane gledateljske perspektive: gledatelj je uvijek onaj koji strijelja. Ali tiče se i nečega drugog, uistinu važnijeg: Wróblewski se svjesno kreće između figuracije i apstrakcije kao između života i smrti. Dok je živ i relativno slobodan, čovjek je anatomski jasna figura. Strijeljan i prestravljen, on postaje geometrijska apstrakcija, kubistička figura, niz nepravilnih trokuta, pravougaonika, valjaka…

Već je 1952. kad diplomira slikarstvo. U to vrijeme prihvaća neke političke narudžbe, koketira s estetikom socijalističkog realizma, ali i u tome je vrlo iskren i ponesen. I opčinjen temom smrti. Skoro da se ničim drugim i nije bavio nego smrću. Na slici “Dvije udate žene”, koju je naslikao 1951, inspiriran putovanjem u Berlin, prikazuje dvije dame: desna je u zelenoj haljini s bijelom kragnom, kao u časnih sestara pripravnica, širokih bokova, jednostavne, konzervativne frizure, u naručju drži golo djetešce. Lijeva je ljepolika, u nekoj avangardističkoj bluzi, jarkocrvenih usana, samosvjesna s frizurom Ave Gardner, u naručju drži buljavo ružno psetance. Slika je šokantna, a da gledatelju u prvi mah nije jasno što ga to na slici uznemirava. To što dama drži psića kao da je dijete? Ili to što druga dama drži dijete kao da je pas? Ili što su tako jedna uz drugu, pomirene u različitosti i u zajedničkom nenajavljenom gubitku, dok tako čekaju da se nešto dogodi ili da netko dođe.

Ženi se 1953, rađaju im se, jedno za drugim, troje djece, žive u siromaštvu i oskudici uobičajenim za epohu, ali on se teško u tome snalazi. Crta i slika prizore iz porodičnog života, ništa se u biti ne mijenja. Smrt, smrt, smrt… Ciklus gimnastičarki, mačevaoci, niz konvencionalnih portreta, vrlo amblematskih, u zemljanim bojama. Nije disident, ali radikalno je mimo svih i mimo svega. Njegovo slikarstvo je, kao i njegov život, stilski i idejno nesvodiv. Fascinantne su mu skice u tehnici olovke i ugljena: kamioni, s velikom strašću crta velike masne kamione, ulične žanr-scene, munjevite portrete slučajnih prolaznika… Da mu je na um palo, mogao je biti sjajan strip crtač. Ovako, portretist je sive poslijeratne Poljske i njene beskrajne smrti.

Komunističke vlasti blagonaklone su prema Wróblewskom. Dodjeljuju mu atelje, odlikuju ga srebrenim križem za zasluge, što je veliki orden, pogotovu za jednog dvadesetosmogodišnjaka. Godina je 1955, deset je godina prošlo od rata.

Sljedeće je godine opet na kraćem putu po inozemstvu, u Jugoslaviji. Otišao je tamo i prije nego što su se izmirile dvije partije. Uza se nosi blok za skiciranje, čiji će sadržaj biti objavljen u knjizi “Nepoznati”, u Krakovu 1993. Kao da ima nakanu da od svega što vidi načini sliku, ili su mu, možda, skice bile potrebne da zapamti ono što je vidio, Wróblewski nabrzinu, u nekoliko linija olovkom, bilježi sve što vidi: pistu na koju se spušta njegov zrakoplov, avion, ljude ispred aerodromske zgrade, prizore iz muzeja i autobusa, Ljubljanu i Piran u grubim obrisima, Postojnsku jamu, more, a onda naročito pomno – dalmatinski hotel u kojem boravi. Pa onda figure Bosanaca, fesovi i kečeta u izlogu nekoga orijentalnog dućana, portretne skice slikara koje je upoznao (čini mi se da prepoznajem Miću Popovića i Marija Mascarellija…). Fasciniraju ga skulpture Ivana Meštrovića, pa i njih skicira u svoj blok.

Ožujka 1957. planinari u Tatrama. U subotu 23. nalaze ga mrtvog pokraj puta. Nije se smrznuo, nego je, barem prema službenoj verziji, doživio fatalni srčani udar. Ali u toj njegovoj smrti nešto je čudno, nerazjašnjeno: recimo, ispod skijaških hlača imao je donji dio pidžame? Zašto? U poetici epohe bilo bi nekako naravno da se Andrzej Wróblewski ubio. Ili da su ga ubili. Srce u planini? To nije njegova smrt.
James Dean poljske umjetnosti. Ni poslije smrti nije postao veliki europski slikar. Najveće mu je što ga Wajda spominje. Slikarstvo je vazda mondena umjetnička disciplina, često vrlo lokalna. Tako je i Wróblewski lokalni poljski slikar. Genij onima koji se osmjele da ga sami otkrivaju. Srećom, vrijeme je interneta, pa svatko može vidjeti izložbu reprodukcija Andrzeja Wróblewskog i naslutiti njegovo djelo. Slutnja je sve.

jergovic