Poslije rata u kojem nije sudjelovala, Španjolska je bila zemlja terora i oltara, diktature generalisimusa Franca, Falange i veterana iz građanskoga rata. Živjelo se po crkvenome diktatu i pod svojevrsnim komesarijatom filonacističke političke lože Opus dei, u izolaciji od Europe i svijeta, bez slobode javne riječi i umjetničkog izražavanja, i bez prava na slobodu kretanja. Cijela je Španjolska bila jedna hermetički zatvorena betonska crkva. Zatvori su bili do vrha puni protivnika režima, ljevičara, anarhista i komunista, pjesnici i umjetnici ubijani su bez suđenja, abortus je bio zabranjen, žene nisu imale pravo samostalnog odlučivanja o bilo čemu. Španjolska je bila ogledna vatikanska država, američka brana pred komunizmom i najmračniji zakutak poslijeratne Europe. Oaza fašizma, u kojoj se rađalo i umiralo bez nade da će ikada biti bolje. Od smrti Frankove i od povijesnoga debakla Katoličke crkve u Španjolskoj prošlo je četrdeset godina. Toliko traje neprekinuta umjetnička, književna intelektualna rasprava o godinama diktature. Španjolska himna je bez riječi: dok ona svira, Španjolci meditiraju o sebi i svome španjolstvu.
Antonio López García rodio se 1936, u godini početka građanskoga rata. Potekao iz seljačke obitelji, studirao je slikarstvo na Real Academia de Bellas Artes de San Fernando. Apstrakcija je, naravno, bila strogo zabranjena, učeni su svećenici i biskupi propovijedali kako je apstrakcija vid specijalnoga rata koji protiv vjere i narodne duše vode Židovi i komunisti. Picasso je u pedesetima bio proklet u svojoj domovini. U takvoj atmosferi López García počeo se, na vrlo radikalan način, baviti realizmom. Njegove beznadno sive slike stvarnosti, prazna lica muškaraca i djece, ostarjela tijela utopljena u salu i u prevelikoj koži, prazni madridski pejzaži, slike smrti i umirućih, nevjerojatno precizni crteži olovkom, opustošene dječje prilike u kaputima i odorama katoličkih internata i sirotišta, prikazuju bolje od svake romaneskne pripovijesti Španjolsku u jednome strašnom vremenu, kada su odrasli premirali od straha pred falangističkim policijama, a djecu su noću, u snovima plašili prizori svetačkih muka, i prijeteće poruke iz školskih katekizama, od kojih su im se sušile neokoštale, mlade kralježnice. Antonio López García slikao je bez prestanka, ali pojedine su njegove slike nastajale godinama. Neka je platna doslikavao kroz dva desetljeća, pa je tako, recimo, svoj slavni pejsaž južnoga Madrida slikao od 1965. do 1985. Pritom, nije riječ o nekom grandioznom platnu. Metar i pol sa dva i pol metra jedva da bi bio format samačke plahte.
Antonio López slikar je sumornih intima: bolno starih kuhinjskih frižidera, otvorenih vrata, kao u vikende kada bi ih – šezdesetih i sedamdesetih – otapali pred mjesečno čišćenje, slikar otučenih lavandina i lavaboa, u kojima se kišaju stare krpe… Ali dvije njegove meni najdraže slike, dva mala ulja – prvo na platnu, drugo na papiru – su “Umivaonik i zrcalo” i “Zahodska školjka i prozor”. Drugu je slikao tri godine, od 1968. do 1971. Na njima se, više nego na svemu drugom, osjeti duh vremena u kojemu su nastajale. Prljavi umivaonik, s dvije odvojene pipe, jednom za vruću, drugom za hladnu vodu, s lijeve strane sapun koji vlažan klizi niz keramičku plohu, s desne upotrijebljen žilet – hiperhrvatski bi se reklo: britvica – oko koje se širi hrđa i vide se sitne dlačice nečije brade. Ispod zrcala, u kojemu se ogledaju pločice, kao da u kupaoni nema vrata, ili kao da nema onoga koji promatra prizor, nego sve vidimo iz zastrašujuće, obeznađujuće Božje perspektive. Staklena ploha ispod zrcala s jedne je strahe okrhnuta. Na njoj su čaša sa četkicom i pastom za zube, nožice, kolonjska voda, četka za sapunjanje, brijaći aparat, češalj… I sve je, zapravo, obično, skoro normalno. Onako kako je nekad, šezdesetih i sedamdesetih, bilo u svakome španjolskom (pa i jugoslavenskom) domu, prije nego što je s demokracijom i s metastaziranjem potrošačkih običaja i navada u osamdesetima naišla i moda čestog renoviranja i adaptiranja zahoda i kupaonica. I danas se može, u radničkim i sirotinjskim domovima, ili kod penzionera, vidjeti takvih umivaonika i zrcala, ali ono što realistični prikaz Antonija Lópeza razlikuje od stvarnosti jest to što njegova slika djeluje šokantno i uznemirujuće. Iako ništa u odnosu na zbilju nije pridodano ni promijenjeno, gledatelj je potresen. A to je suprotno naravi realizma: mirni prizori, bezbroj puta viđeni pejzaži i interijeri, tipizirane, ikonične slike, već nas dvjestotinjak godina umiruju i pripitomljuju, i na taj način blagotvorno djeluju na očuvanje društvenoga i duhovnog poretka. Realistična slika, od Karasa do marinera Mihanovića, služi tome da njezin bogati vlasnik stekne iluziju o vječnom trajanju i o neporecivosti svoga statusa. Na realističnoj slici, morska je uvala kao u stvarnosti. I to je ono što gledatelja umiruje i tješi. Umivaonik i nužnik Antonija Lópeza Garcíje su, također, kao u stvarnosti, ali to gledatelja uznemirava.
Optuživali su ga, godinama, za akademizam, za školski realizam, za ispraznu virtuoznost iza koje, zapravo, ništa ne stoji. Za onoga tko ne zna gledati Antonio López je apologet. Ili za onoga tko je lišen unutarnjeg ganuća pred prizorima užasa. I onda ne vidi da slikar realističnim sredstvima postiže efekte koji proizlaze iz poetike i filozofije nadrealizma. Premda na njegovoj slici ništa ne leti, niti gmiže, satovi se ne savijaju kao da su od gume, nema dvostrukih ekspozicija, nema čuda, Antonio López je nadrealist. Istina, u nekim svojim radovima nastojao je da tu stvar učini očiglednom, jer su ga, valjda, frustrirale optužbe da je krajnje konzervativan, ali takve njegove slike manje su uzbudljive. Ne potresaju kao zahrđali prozorski okvir, s kojega se niz bijele pločice spušta curak hrđe, kao tuš kada, i zaklopljena zahodska školjka. I sjena u donjem desnom uglu okna od mutnoga stakla.
Antonio López Garcí slavan je slikar, ali izlaže rijetko. Njegovo djelo često se dovodi u vezu s autorima novog realizma, što god se podrazumijevalo pod tim novim realizmom. Njegova virtuoznost je, međutim, neusporediva. Kao što je neusporedivo i njegovo ustrajavanje na vlastitome asketskom konceptu, i na slikarstvu kao životu. Godinama ustrajavajući na jednoj jedinoj slici, doslikavajući je i dovršavajući sve do trenutka u kojem će postati stvarnija od stvarnosti, nad kojom će se zatim vinuti kao uskrsli Krist, i izazvati šok i kajanje, on kao da sebi stvara vječno utočište. Njegove slike nisu za galerije, njima nije mjesto u muzejima, niti je njihovu vrijednost moguće izraziti u materijalnom ekvivalentu. Njegov olovkom naslikan (a ne samo nacrtan) portret Marije iz 1972, iz posljednjih godina frankizma, kada je s Picassa već skinuto prokletstvo fašističke i crkvene falange, a društvo se, barem djelomice, liberaliziralo, i još se samo čekao diktatorov odlazak, intenzivan je kao smrt. Lice djevojčice, lice žene, lice je njegova vijeka. Ne bi ta slika imala smisla izvan konteksta Antonija Lópeza Garcíje, konteksta koji je stvarao sam, mimo svih umjetničkih, filozofskih i likovnih kretanja, konteksta koji je sačinjen od slikareva života i od života zemlje u kojoj se rodio. Ona je, Španjolska, u početku bila zatvorena poput limenke mesnoga doručka, u kojoj se ništa vanjsko ne čuje i ne vidi. Poslije je López izašao van, pustili su ga da vidi svijet, i on se vratio. Stalno se vraćao, čuvajući u sebi onu početnu zatvorenost. Doba u kojem se rodio, koliko god strašno bilo, za njega će ostati dragocjeno. Francov odlazak nije notirao. Nastavio je slikati, stvarajući cjelinu djela koja se doima kao slikarski dnevnik epohe. Kao najveću knjižnu dragocjenost čuvam monografije s Lópezovim reprodukcijama, listam ih i pred umjetnika podastirem svoje nijemo divljenje.
Izvor: jergovic
