Naravno da je pitanje povratka Titove biste na Pantovčak bilo ono prvo što su mentalno insuficijentni, višegodišnjim tabloidnim i toaletoidnim zračenjem teško oštećeni mozgovi, mogli proizvesti pri saznanju da je Zoran Milanović budući predsjednik Republike Hrvatske. I premda je uklanjanje te bijele kamene gromade prije pet godina predstavljalo upravo nepodnošljiv skandal, i forte negacionističkoj epohi u Hrvatskoj, kada će se poluslužbeno poništiti i tekovine antifašizma, i rezultati Drugoga svjetskog rata, na domaćem terenu i u svijetu, a Hrvatska će televizija, sve uz pomoć Vladinih ministarstava, propovijedati da ustaškog zločinca u Jasenovcu nije ni bilo, i premda je u svemu tome ponajviše bilo onoga nepodnošljivog huljskog kukavičluka takvih koji se ne usuđuju biti ni ono što jesu, i premda bi se KGK moglo zapljeskati da je, naravno u ime estetike i činjenice da “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem”, umjesto Titove, uostalom sasvim nelijepe i neuspjele biste, postavljena makar i replika Augustinčićeva portreta doktora Ante Pavelića, premda je sve to, dakle, bilo tako, a sad bi, voljom većine birača imalo biti drukčije, budalasto bi bilo Titovu bistu unositi nazad u reprezentativne prostorije predsjednika Republike. I ne samo to, nego bi i ostale biste, a čujemo da ih ima više, trebalo iznijeti van. Zašto? Zato što je 2020. godine u svijetu bistama mjesto na grobljima i u parkovima, te u muzejskim depoima, što dalje od očiju javnosti.
Tri-četiri puta bio sam na Pantovčaku, obišao sam predsjedničke dvore, relativno temeljito. Sve to se, naravno, zbivalo za mandata Stjepana Mesića. Nakon toga više nisam odlazio, iz razloga koji se podjednako tiču etike i estetike, a istini na volju, nitko me nije ni zvao. Uostalom, i tada kad sam išao, radilo se samo o znatiželji. I svaki put sam se osjećao loše: kao da sam morao popiti čašu jedva razrijeđenog voćnog sirupa. Sve je tu u neskladu: zlaćani stilski namještaj koji imitira devetnaesto stoljeće i moderna arhitektura dvadesetog stoljeća, sumorni Stančićev Varaždin, Hegedušićevi hrvatski gradovi i Šutjev op-art, koji u slučajna prolaznika izazove nagon na povraćanje, ali pomiješan sa srećom i olakšanjem što nije dobio epileptični napad… I svaka je tu stvar sama po sebi, i sama sa sobom, u najboljem redu, sve je tu genijalno, i Šutej, i Hegedušić, i arhitektura, i namještaj, ali sve zajedno viđeno odaje dojam sumornoga, šizofrenijom i paranojom ispunjenog antikvarijata, staretinarnice u nekoj istočnoeuropskoj vukojebini, Moldovi, Kalesiji, Pčinjskom okrugu, gdje je na prodaju sve, ali kupaca ni od korova, jer kupci dolaze samo noću i tajno, jer je sve to negdje popljačkano i nekome oteto. Takav je, kažem, dojam.
Posljednji koji je tu boravio s ambicijom da ovo mjesto obilježi sobom i svojim estetskim i duhovnim svjetonazorima, onako kako svatko od nas obilježava svoj dom, bio je Franjo Tuđman. Otud i te biste, i potreba što ju naslijediše podanici da se značaj ljudi određuje bistama, otud i potreba da se na zidovima dvora uspostavi hrvatski likovni kanon, kojim bi, valjda, trebalo fascinirati goste iz inozemstva i uvjeriti ih da nekakva kultura tu postoji. Ali Tuđman je, za razliku od stanara koji su ga nasljeđivali, barem imao nekakav odnos prema stančićima i hegedušićima, umio je prolaziti pokraj op-arta tako da skloni pogled, pa čak je, do određene mjere, umio cijeniti i ono što ne razumije. Za njega je hrvatska kultura bila nešto – istina, bolje nam je i ne misliti što – dok je za buduće stanare ovoga mjesta hrvatska kultura bila goli Crven ban (da upotrijebim stilsku figuru jednoga srpskog pisca, a vi ne morate znati kojeg). Sve dok nije nastupila stanarka koja je odlučila skinuti Murtića – smetao je iz istih razloga kao i Titova bista – i objesiti nešto “veselije”, nešto što će se, valjda, slagati s njezinom toaletom, i njezine savjetnice i sobarice, koje su krenule da usklađuju Kniferove meandre s tabureima. U čemu opet, ima nešto dobro: i one su, naime, osjetile da u tom prostoru ima nečega nepodnošljivog. Naravno, nisu znale čega.
Predsjednički dvori na Pantovčaku carstvo su poludjelog kiča. I premda ništa od toga svega po sebi ne mora biti kič, kič nisu ni Hegedušićeve grandiozne slikarije, ni Stančić, ni Šutej, ni Titova i Stepinčeva bista ne moraju biti kič – naravno, ako ih ugledamo na groblju ili nekom sličnom mjestu – pa čak ni stolice s kojih se guli pozlata i netom priređeni bidermajer iz opustošenih građanskih stanova, ali kada se sve to, i još stotinu drugih i drukčijih elemenata nađe natrpano na jednom mjestu, bez ikakve svijesti o razlikama u vremenima, konceptima i prostorima, samo da bi sve djelovalo što bogatije, onda je to kič. Između predsjedničkih dvora – pišemo ih malim slovom, jer se nekako drukčije zovu – i istočnoeuropskih tajkunskih jazbina, naprimjer Kulmerovih dvora, razlike nikakve nema. A možda bi je trebalo biti.
Osim Tita, čijoj kulturi, estetici i svjetonazoru pripada temelj, uključujući arhitekturu građevine, Hegedušića i pozlatu, i Tuđmana koji je imao svijest o tome u što se useljava i što bi to želio preoblikovati, ostali su stanari u ovom prostoru nastupali uglavnom kao podstanari, te su takve tragove i ostavili po zidovima. Možda poneki kalendarčić, potajni zločesti otisak potplata na bijelome zidu (tamo gdje se ne vidi), i još poneku idiotsku slikariju, dar neotklonjivih gostiju. Nisu se, osim, možda, Mesića, koji je imao dar ironije i humora, osjećali neugodno u tom kiču, niti su imali svijest o tome da su ti prostori, pored ostaloga, i simbolično lice Hrvatske, da su javni poput javnoga zahoda, i da bi ih, možda, trebalo učiniti reprezentativnijim. Što nipošto ne znači skupljim, nego bi trebalo značiti življim od groblja, muzeja i staretinarnice.
Kao premijer Zoran Milanović nije učinio velikog dobra za hrvatsku kulturu. Imao je najgoreg ministra kulture u povijesti, ali i ministra financija koji je ukidao dnevne novine i kojeg je hvatao besprizorni bijes na svaku pomisao o duhovnoj nadgradnji. Sada bi, međutim, kao predsjednik Republike mogao učiniti nešto što ga zapravo ništa ne bi koštalo, ni u financijskom, ni u političkom smislu, a posvjedočilo bi i da u Hrvatskoj još ima živih ljudi, i da ti ljudi nisu samo sobarice, konobari i mokre nogometne navijačice. Mogao bi sve te vrijedne umjetnine sa zidova među kojima će u sljedećih pet godina provoditi većinu vremena pospremiti u depoe, pozajmiti ih galerijama širom zemlje, neka netko pokuša načiniti izložbu tog hrvatskog rezidencijalnog blaga, ili neka sve to stoji u posebno namijenjenim i klimatski udešenim prostorijama, u mraku, daleko od očiju. Sve do trenutka kad će nam izblijedjeti iz sjećanja i nestati iz očiju, pa da se mogu vratiti u nekom drugom kontekstu.
I onda neka se na zidove Pantovčaka povješaju radovi onih umjetnika koji još uvijek ne pripadaju nacionalnoj tradiciji – naprosto zato što su živi – ali koji tu tradiciju stvaraju i po kojima Hrvatska još uvijek nije samo zemlja mrtvaca.
Na zidove koje ćemo sljedećih pet godina gledati po idiotskim fotogalerijama naših tabloida, toaletoida i lajfstajl magazina vrijedilo bi postaviti radove Zlatana Vehabovića, Martine Grlić, Stipana Tadića, Pavla Pavlovića, Tomislava Buntaka, Grgura Akrapa, a onda, recimo, i Đure Sedera koji sa svoje devedeset i tri nije znatno stariji od njih. A umjesto svih onih bista lijepo bi, recimo, bilo vidjeti “Krelca”, rad kipara Ivana Fiolića, i “Kozu” Marije Ujević, pred kojom bi, u to sam siguran, zastao svaki strani i domaći gost, i najednom bi, samo zbog “Koze”, imao veće poštovanje prema malenoj Hrvatskoj i njezinoj živoj kulturi, jer jebeš tradiciju, tradicijom obiluju i oni koji više ne postoje…
Osim što bi na ovaj način Hrvatska pred očima i ne baš tako brojnih uglednih stranih gostiju malo živnula, i što bi poneko među njima na tim slikama prepoznao i nešto što ne djeluje kao teret teške, seoskim mitovima i legendama ispunjene prošlosti, natovaren na seoska kola, koja dva gladna volića pokušavaju izvući iz blata, drukčije bi, makar na čas, tako predstavljena Hrvatska djelovala samoj sebi. Ako ništa drugo, možda bi mjesna tajkunčad počela kolekcionirati i još ponešto osim Bukovaca i lažnih Bukovaca, a možda bi se ponekom građaninu vratilo izgubljeno samopoštovanje. Uzgred, to je važan, a nespomenut razlog masovnom iseljavanju Hrvata: izgubljeno samopoštovanje.
jergović
