Prije skoro trideset godina, malo pred ljeto 1984, Džoni Štulić je na albumu “Krivo srastanje”, kao šestu i posljednju na A strani gramofonske ploče, objavio pjesmu “Jane”: “Pitao sam Jane za Bizant / nije znala / samo je gledala kao da sluti / teški pokrov kamenih vjekova / Zid plača, krv / i stoičku crtu na licima anđela / i plamen i rađanje / i smrt…” Pjesma je bila tamna i lijepa, i u njoj se, vrlo preciznom pjesničkom naracijom, donosio kulturno-historijski kroki pojma Bizanta i Bizantije. Čak se u pjesmi, koja je nosila nepoznatu lijepu Jane putem njoj nepoznatih predjela, spomenula i plava boja – “možda sve počinje iz plavog”, vizantijska plava, za nas današnje nebeska plava, temeljna i najskuplja boja bizantskoga i bizantsko-srpskoga srednjevjekovnog freskoslikarstva, koja se proizvodila od poludragog kamena lapis lazulija. U temelju ove pjesme pjesnikovo je čuđenje da Jane nije znala za Bizant. Samo je gledala, kao da nešto sluti.

U to vrijeme, ljeta 1984, Zoran Milanović imao je nenavršenih osamnaest godina. Kakvu je muziku slušao, ne znamo. Ali morala ga je, makar i slučajno, pogoditi u dno uha teška bas linija niz koju je plovio Džonijev glas, u toj pjesmi o Bizantu. Trideset godina kasnije, više nema onoga tko bi građanima Hrvatske mogao objasniti što je Bizant, ali, na žalost, ni onoga tko bi se iskreno začudio zato što Jane za Bizant ponovo nije znala, samo je gledala kao da sluti? Kao da sluti – što?

Istoga tjedna, kada je gledatelje BBC-a uvjeravao da ekstremna desnica u Hrvatskoj ne postoji, Zoran Milanović triput je u negativnom kontekstu, kao psovku, upotrijebio riječ Bizant. Prvi put Bizantom je prozvao HDZ i Karamarka, zatim je kazao gospodarstvenicima neka biraju između nekakvoga bizantskog modela u gospodarstvu i nekakvoga nordijskog modela. Treći put, u povodu javnih prijepora oko zdravstvenog odgoja, rekao je: “Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant!” (Gramatička nekorektnost iskaza tiče se mogućeg brkanja Bizanta i Levanta. Naime, ide se na Levant, ali u Bizantiju…)

Nijednom Zoran Milanović nije govorio o Bizantincima i bizantinstvu, što su pojmovi koji bi unutar neke zatvorene, tjeskobne kulture, omeđene predrasudama i formulaičnom mržnjom bili, i jesu, negativno konotirani. Bizantinci su, naime, kao i Latini i Levantinci stereotipni potvornjaci, podlaci, hulje, dvoličnjaci… Inače, Bizantincima su se smatrali Mlečani, Dalmatinci, Talijani, Dubrovčani, općenito zapadni kršćani, koji su se kao trgovci nastanjivali u Osmanskome carstvu, u Istanbulu i drugim trgovačkim središtima, ali je u frankovačkom diskursu i u promičbenim glasilima Nezavisne Države Hrvatske pojam Bizantinca i bizantizma krivo korišten za potvoru bogatijih Srba i pravoslavaca, uglavnom onih koji se nisu nadigli na pobunu, nego su “podlo i potvorno” podrivali temelje hrvatske države. Ali nije lako, čak ni u to vrijeme, pronaći članke ili izjave u kojima bi se negativno konotirao pojam Bizanta i Bizantije.

Zoran Milanović je Bizant, možda, pomiješao s Levantom. Pojam Levanta, oduvijek, obuhvaća zemlje, narode i kulture Bliskoga istoka. Dakle, Izraelce i Sirijce, Židove i Arape. S Bizantom se, dijelom, prostorno poklapa, ali se vremenski, uglavnom, razilazi. Sasvim sigurno, on je umetnuo riječ Bizant na mjestima na kojima bi Karamarko upotrijebio riječ Balkan. Ili riječ Srbija. Ali htio se izraziti pristojnije, europskije, možda socijaldemokratskije… U zemlji neznanja, ravnodušnosti i indolentnog odnosa prema kulturi – zemlji kojoj je Mario Mandžukić otprilike ono što je Talijanima Dante, Englezima Shakespeare, Crnogorcima Njegoš – nije Zoran Milanović učinio ništa strašno, što bi koga uznemirilo, naljutilo ili uvrijedilo. Prije se on pokazao prvim među jednakima, jer ni Mandžo, u to smo uvjereni, ne zna za Bizant. Kao što jednom davno, na pjesnikovo veliko čuđenje, nije znala ni lijepa Jane. I rekla je, kada je napokon shvatila: “Što bi se dogodilo da su zaorali Rim / kao što su slali stoku da pase nad Kartagom?”

Pojam Bizanta, u hrvatskoj materijalnoj i nematerijalnoj kulturi i tradiciji obuhvaća koješta, ali je, vjerojatno, najzapadnija tačka njegova ukazanja u Poreču, u Eufrazijevoj bazilici, za koju se u reklamnim prospektima Hrvatske turističke zajednice veli ovako: “Jedan od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju. Izgrađena u šestom stoljeću, na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija.” Evo i druge važne veze s Bizantom: hrvatska je historiografija bila, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, ozračena vijekom slavnoga Georgija Aleksandroviča Ostrogorskog. Kod toga najvećega europskog bizantologa, koji je 1933, u času kad Hitler dolazi na vlast, iz Breslaua prešao u Beograd, doktorirali su, magistrirali, diplomirali mnogi našijenci. Tko god je o Bizantu htio nešto znati, čitao je njegovu “Istoriju Vizantije”, koja je u zadnja doba izašla i u Zagrebu, kao “Povijest Bizanta”. U tom kroatiziranju i prevođenju kanda je previđeno da historija i povijest nisu do kraja i uvijek jedno te isto…

Među učenicima Georgija Ostrogorskog lijepom nas je uspomenom i časnim životom zadužio Ivan Đurić. Beogradski profesor, vrijedan historijski pisac, autor knjige “Sumrak Vizantije”, uključio se u politiku pred raspad Jugoslavije, s namjerom da spašava zajednicu od nadirućeg ludila. Suprotstavio se Slobodanu Miloševiću, izašao kao kandidat na prve predsjedničke izbore u Srbiji, i završio treći po broju glasova. Krajem 1991. emigrirao je u Francusku, živio je u Parizu, a tokom rata dolazio je u Sarajevo i u Zagreb, držao predavanja, davao intervjue i borio se, vrlo ustrajno, za ideale mira, slobode i nacionalne ravnopravnosti, dajući za pravo napadnutima i nastupajući u tom smislu i pred domaćom i pred stranom javnosti. Posljednji put Ivana Đurića sreo sam u Preradovićevoj ulici, ispred Kulturno informacijskog centra, u kasno ljeto 1995. Umro je, s navršenih pedeset, krajem studenoga, dvije godine kasnije.


Izvor: Jergovic