Kuću u Rovinju kupio je 1970. Bilo mu je trideset i osam, godinu ranije primio je Ninovu nagradu za roman “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, Bata Čengić tog je ljeta dovršavao istoimeni film, koji će biti skoro pa zabranjen (ili će biti – poluzabranjen), i život se u Jugoslaviji još uvijek činio kao zbir dobrih i primamljivih obećanja. Četrdeset i četiri godine kasnije preturilo se i rasturilo, uglavnom, sve, ljudi su, kao i kuće, promijenili adrese, države, nacije kulturne i književne identitete. Provedena su temeljita etnička čišćenja, revidirana su privatna i porodična sjećanja, pretumbane su povijesti i povijesne knjige, tako da su negativci promaknuti u pozitivce, zločinci u nacionalne revolucionare.
Njemu su osamdeset i dvije, vrijeme je proćerdao na književnost, na moral i na životne užitke. Kada se zaratilo, napustio je Beograd, i zatekao se u toj kući za odmor, koja je prethodno bila sirotinjska težačka kuća iščezlih Talijana. Kuća kao palimpsest, kao kameni rukopis preko kojeg se noktima upisuju nove i nove sudbine. Njegova je bila uvelike tipična: rođen u porodici hrvatski Srba, u Zagrebu, u jednoj od onih ulica koje izviru iz Zvonimirove, ili možda u Zvonimirovoj, pa mu je, prema zakonu kako ga je zamislio Tuđman, pripadalo hrvatsko državljanstvo. Je li to bila sretna životna okolnost? Jest, iako je upravo budalasto, ili svojstveno nepismenom društvu i naciji koja je zarad svoga nacionalizma prezrela vlastitu kulturu, da je u slučaju Bore Ćosića presudna slučajna okolnost mjesta rođenja – pošto svaki čovek mora negde da se rodi, kako bi to rekao jedan drugi važni pisac bosanskoga roda i srpskog domicila – a da je nacionalna administracija savršeno ravnodušna prema činjenici da je ovaj pisac napisao cijelu jednu romančinu po Krleži i u Krleži, približivši mu se u tekstu više nego ijedan drugi živi i mrtvi pisac. Na osnovu “Doktora Krleže”, a ne mjesta rođenja, Ćosić je morao te 1991. dobiti papire. Ali svejedno, glavno da ih je dobio.
Tada se, u toj godini i u toj rovinjskoj kući, njegov život prelomio. U Rovinju nije mogao ostati, Ćosić je pisac velikoga grada, pa je Beograd zamijenio Berlinom. Talijanska kuća zadržala je funkciju u kojoj je i zamišljena: ljetni dom, kuća za ladanje, kuća na moru… Tokom devedesetih i kasnijih godina Ćosić je pisao esejističke romane i eseje o egzilu, palimpseste i pastiše tuđih biografija i sudbina, Musilove recimo, opisujući Srednju Europu kao vlastito predsoblje, snalazio se po gradovima s onom sigurnošću s kojom se prethodno kretao po predjelima svoga beogradskog djetinjstva. Pisac od nekoliko različitih glasova i biografija, nekoliko različitih stilskih opredjeljenja, pisac od nekoliko pisaca, Bora Ćosić u srpskoj je književnosti, kao i u nekoliko okolnih, uključujući i hrvatsku, bio i ostao jedan od rijetkih građanskih glasova. U svim svojim mijenama, u personama koje je preuzimao i krinkama koje je navlačio, bio je upravo to – građanski književnik. Iako bi se našlo malo ili nimalo sličnosti u autorskom rukopisu, u ličnom temperamentu i u sudbini, po mnogo čemu Bora Ćosić je naš Sándor Márai.
“Mirni dani u Rovinju” (Profil, Zagreb 2014.) započinju ovako: “Ovaj putopis po jednoj kući pokazuje šta sve može sadržati ta mala država nečije sudbine; ovo je katalog mnogobrojnih predmeta, onde sakupljanih tokom više decenija, a potom popis velikog broja ljudi koji su kao gosti, prijatelji i poznanici boravili na ovom mestu.” Nije to stilska figura, pretjerivanje, metafora, doista su “Mirni dani u Rovinju” putopis po kući iz 1970, koji teče kroz cijelu jednu kućnu epohu, sve do 2014. Mogla bi to biti i povijest jedne kuće, ali nije, jer autor malo toga zna o njenim prethodnim vlasnicima, o ljudima koji su prije njega tu stanovali. Osim toga, za razliku od putopisa, povijest teži sintetizirajućim zaključcima. Ovdje toga nema. Ovo je samo hodnja kroz prostor i vrijeme. Ako je po Srednjoj Europi šetao kao po svome predsoblju, po svojoj se kući danas kreće kao po širokom svijetu.
Na kraju, ničega prirodnijeg nego da jedan građanski pisac – dekadent, sa stanovišta komunističkog režima; opasna anacionalna pojava, sa stanovišta nasljedujućih nacionalističkih režima – opisuje svoj dom i predmete u njemu, i da piše o svojim sjećanjima na isti način na koji piše i o predmetima. Nakon što je 1945. doživio povijesni poraz, naš građanski svijet povukao se iz svojih bečkih kavana, kazališta i otvorenih salona u svoje domove, među zidove svojih nenacionaliziranih soba, u svoj art deco i svoju secesiju, da više nikada ne izađe van. Ili skoro nikad, jer će, ipak, izaći kada ga budu iznosili s nogama naprijed, i sahranjivali u njegove naslijeđene mirogojske grobnice. Ali vlasti su se i toga dosjetile, pa su pozatvarale stara groblja, zabranivši ostacima poražene klase da se ukopavaju među svoje djedove i pradjedove.
Bora Ćosić se, istina, time samo poigrava, i građanstvom i građanskom dekadencijom, jer je njegova priča posve privatna. Njegova kuća zbir je životnih okolnosti, predmeta donesenih s putovanja, darivanih, slučajno zatečenih, neuredno i bez stilskoga reda i sklada. Pišući putopis, on istovremeno opisuje, s puno autoironije, tu neobičnu ljudsku navadu dovlačenja, sakupljanja, skladištenja, kolekcioniranja, koja čovjeka pretvori u hrčka, ali bi bez toga život bio kao u zatvoru ili kao u Sjevernoj Koreji.
Ova kuća prostor je široke erudicije Ćosićeve, ispunjene smislenim i besmislenim znanjima, onim što bi trebalo zadiviti dokonu profesorčad s metropolskog Filofaksa, i onim što ničemu, zapravo, ne služi, osim životu i izgradnji književnoga svijeta. “Treba se samo zagledati u izbledele natpise po pojedinim predmetima, čitajući njihove rodoslove, rodna mesta firmi odakle su potekli! Jedna posuda koja potiče iz čuvene familije Eterna, nekakav hladnjak crnogorskg korena Obodin. Taj je već svojom dugovečnošću dovoljan da ispripoveda celu onu epohu dirljivo skromne industrije socijalizma, mahom zbrkane, a ipak, s pojedinim, za čudo preživelim svojim potomcima, kao što neki stogodišnjaci još uvek hodaju po Prokletijama. Onda sabirem sećanja na stvari kojih uopšte više nemam, a ipak, ostale su u svesti onog dečačića od devet godina, kakav nekad sam bio. Tako mislim na naše prve ledenjake iz beogradske ulice Kneginje Ljubice ili Knez Mihajlove, na te zdepaste drvene škrinje marke Goldner, u koje svakog jutra momak iz obližnjeg dućana trpao je novu tablu leda, donesenu u ovoju od jute. Pola stoleća docnije bio je ovde nepoznati čovek iz Izraela, doveden od prijatelja, opipavao je mnoge predmete po našoj konobi, onda je rekao: Ustvari, znate, ja sam iz te familije, ja sam taj Goldner!”
Čarolija ove knjige je potpuna, ćosićevska. Kao u “Pričama o zanatima”, “Tutorima”, “Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji”, ali na skroz drukčiji način, pisac uvuče čitatelja u svoju komemorirajuću, polušaljivu, arhivarsko-sakupljačku igru premetanja kućnih sitnica, koja se onda najednom pretvori u premetanje sjećanja, epoha i života. Što je on od toga svjesno htio, a što se dogodilo prema unutrašnjoj logici pripovijedanja, zapravo nije ni važno. Bora Ćosić može pustiti priču da sama ide. Ona će uvijek stići tamo gdje treba. Ta priča je, naravno, i veoma ozbiljna. U ovoj knjizi govori se i o srpskom nacionalizmu, i o razlozima za odlazak iz Beograda, i o odumiranju i maceraciji komunističke Jugoslavije, ali i o onom što nije svakom drago čuti, o hrvatskoj osrednjosti i o sklonosti toga inače pristojnog svijeta da pjevaju u zboru svoje hrvatske pjesmice: “Ni jedan domjenak njihov ne prođe, da nakon dve tri litre vina ne počne taj gromoglasni koncert, u kome, za fino postavljenom trpezom, čak i važan filosof, i značajan hirurg i ugledna diplomatkinja ne padnu na razinu rustikalnih pjevača po zagorskim krčmama, što otkriva kako je mali odmak od njihovih predaka, mesara i tišljera, do ove populacije prepune doktorskih diploma i svih prednosti građanske civilizacije.”
Postoji predrasuda, naročito kod manje uspješnih hrvatskih pisaca, da “Zapad” ima svoja tematska “očekivanja” od pisaca iz ovih krajeva, i da prolazi samo nešto u čemu ima balkanske egzotike, rata i blata. Bora Ćosić veliki je europski pisac, građanskih tema, bez rata, blata i ciganskih trubača. Je li Zapad i od Ćosića nešto očekivao?
“Mirni dani u Rovinju” knjiga je o Kući i o prolaznosti. Zadnja rečenica je ova: “Treba učiti od graditelja Stjepana Planića koji veli kako kuća ne mora biti večna, nego joj kraj može biti onda kada i njenom stanovniku.” Mirni dani brzo prođu…
