Borko Vukosav je, ako dobro pamtim sa zagrebačkih ulica, jedan povisok, povelik rastafarijanac, koji bi povremeno sunuo pločnikom na skejtbordu. Nisam znao čime se bavi, ni kako se zove, ali ne bih nikad rekao da je fotograf. Fotografi su – stereotipno – diskretni, nevidljivi ljudi, špijuni čija lica zaboravite čim ste ih vidjeli, ili im lica i ne vidite, jer su zaklonjena kamerom i izobličena neponovljivom grimasom fotografiranja, koja ni po čemu nije slična grimasi nišanjenja. Lice snajperista je mirno i blago, poput lica inkvizitora koji je zatvorio jedno oko da odmjeri presudu, a lice fotografa je u grču, neprepoznatljivo.
Uistinu, rođen je 1984. u Dubrovniku, na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti studirao je filmsku kameru, a sada je na drugoj godini MA (master of arts) studija fotografije. U zadnjem tjednu veljače, dok su se svud okolo otapali nataloženi snjegovi protekle zime, i odasvud je izbijalo blato, u onoj galerijici Studentskoga centra, tom spomeniku prethistorijske omladinske kulture, Vukosav je priredio izložbu pod nazivom “P”. Tom serijom diptiha prethodno je gostovao na festivalu Neu u Portu, te na 15. Biennalu mladih Mediterana u Solunu, te je za nju dobio nagradu za najboljega mladog fotografa na Rovinj Photodays 2011.
Koncept ovog otvorenog Vukosavljevog projekta vrlo je jednostavan: na lijevoj strani je crno-bijela slika osobe, gole do pasa, snimljene pod studijskim osvjetljenjem, desno je fotografija intimnog prostora, ležaja, koji pripada toj osobi. Druga je slika snimljena u boji, u prirodnom osvjetljenju, onako kako je mjesto zatečeno, bez traženja simetrije ili reda na slici; snimljena je, otprilike, onako kako biva i viđena, kada se slučajno, nezvani nađemo pred nečijim krevetom. Na takav način ostaje zabilježen niz detalja, sitnih predmeta, odbačenih dijelova odjeće, a iz atmosfere prostora ili postelje naslućuje se psihologija onoga tko tu spava, više nego iz samog portreta.
Način na koji je postavljeno studijsko osvjetljenje, tipiziran rakurs iz kojeg su torza snimana, neki polumrak koji naglasi svaku fizičku nepravilnost, u gledatelju stvara dojam kako svi ti muškarci i žene pripadaju istom socijalnom sloju, istoj društvenoj klasi. U nekom dubljem smislu, čak bi se moglo učiniti da im je ista i sudbina: mogli bi to, bez problema, biti ljudi na putu u koncentracijski logor. Ili, što je bliže atmosferi tih portreta: možda su to pacijenti duševne bolnice. Neke od njih ćemo prepoznati, umjetnika Mladena Stilinovića, za kojeg s priličnom sigurnošću možemo posvjedočiti da nije lud. No, takva prepoznavanja samo dodatno pojačavaju dojam nelagode pred tim uniformiranim prikazom. Što bi mogla biti uniforma golih ljudi, prikazanih na crno-bijeloj fotografiji? Njihova sudbina, vjerojatno.
No, svaka od tih portretnih bista na desnoj strani diptiha ima svoju drugu sliku, a s njom privatnu i socijalnu istinu o sebi. Osim što pripadaju različitim društvenim klasama, jedni su bogati, drugi su siromašni, ti ljudi se – iako neprisutni – po svojim posteljama razlikuju mentalno, emocionalno, duhovno. Neki prostori djeluju užasno, najgora je jedna potpuno aseptična, prazna soba s bijelim bračnim ležajem, koji je uredno prekriven nekim smeđim prekrivačem, a s obje strane kreveta je po jedan isti noćni ormarić, dvije noćne svjetiljke i prenosni kompjutor. Prostor koji izgleda kao hotelska soba, kao mjesto koje nikome ne pripada, a kroz koje svi prolaze, pun je neke tjeskobe. (Naravno, ova primjedba ne smije biti shvaćena kao anamneza nečijega stvarnog života, ona se tiče samo kreacije Borka Vukosava.) Najimpresivniji ležaj u serijalu “P”, kontrapunkt kafkijanskome bijelom bračnom krevetu s dva noćna ormarića, ležaj je beskućnika koji spava na klupi ispred pravoslavne crkve na Preradovićevom trgu. Iako je u stvarnosti to najgore mjesto za život i san, na slici boljega nema. Pritom, i portret tog čovjeka, iako je fotografiran kao i svi drugi, ima u sebi nešto snažnije i vječnije nego drugi. Ako bi se među ljudima Borka Vukosava tražio uljez, neki, recimo, anđeo, ovaj starac bi bio taj anđeo.
Ciklus “P” može se promatrati na više načina. Sugerirajući, uvodnim tekstom na zidu galerije, svoj koncept, Vukosav insistira na pojmu posjedovanja. Krevet na kojem spavamo je, vjerojatno, u nekom nizu prioriteta prva od stvari koje posjedujemo, tijelu, ali i duši najbliža. Oko kreveta se dalje šire krugovi onoga što imamo, što je naše, za što imamo potvrdu, vlasnički list, fiskalizirani račun… Prema tom principu, jasno se razlikuju i osobe s ovih fotografija.
No, čini mi se da postoji nešto što je u priči o čovjeku i njegovoj postelji puno važnije i supstancijalnije od svakog posjedovanja. Svi naši identiteti i sve naše pripadnosti počet će od kreveta. Pitanje domovine i bezdomovinstva tiče se, prije svega drugog, postelje. Čovjek koji zna na kojem će mjestu večeras, i narednih mjesec dana, leći i zaspati, a pritom još i zna da to mjesto može napustiti samo vlastitom voljom i odlukom, zapravo je čovjek s domovinom. Sve drugo što čini njegove identitete, društvene, socijalne, nacionalne, privatne, samo je nadogradnja – kreveta.
Borko Vukosav slika ljude koji imaju domovinu, i one koji domovinu nemaju. Ako te ništa drugo ne potjera s kamene klupice ispred pravoslavne crkve u Zagrebu, potjerat će te zima i snijeg. Ako te netko tjera s ležaja, bila to i zima, tada nemaš domovinu. Vezana uz domovinu, uz identiteta i uz pripadnosti, priča o ljudima i njihovim posteljama prirodno se razvija u više smjerova. To je priča o ekonomskim, estetskim i političkim, ali i vrlo osobnim, intimnim pojedinostima nečijega bivanja. Ono što na diptisima Borka Vukosava istinski fascinira jest ta lakoća, ta prohodnost od nečije intime, do ekonomske i gospodarske krize u zemlji, jer se promatraču učini kako na njegovim slikama sve to biva nekako prirodno vidljivo i povezano. Osim što je mjesto čovjekove intime – intimnijeg mjesta od postelje nema – to je, po Vukosavu, i njegov socijalni i kulturni karton.
Ali na čas možemo zaboraviti i privatni, i socijalni aspekt ovog serijala, možemo zaboraviti i to da su slike snimane u Hrvatskoj, u Zagrebu, za vrijeme ekonomskog, kulturnog i moralnog sloma jednoga društva, i gledati ih kao da su snimljene na drugome kraju svijeta, u Perthu, u Australiji, i prikazuju ljude koje nikada nećemo vidjeti, i o kojima ne znamo ništa, i njihove krevete. Tada, kada slike na takav način gledamo, predočava se možda i najvažniji sloj Vukosavljeve priče i njegovog koncepta. Odnos crno-bijelih žena i muškaraca i njihovih šarenih postelja djeluje vrlo poetično – kao kratka biografija u stihovima, kao ona veličanstvena knjiga pjesama Edgara Lee Mastersa “Antologija Spoon Rivera” – to je priča o životu i smrti, o odvojenosti i o tome da smo cijeli ljudi tek u svojim posteljama. Do kojih, možda, više nikada nećemo ni stići.
Kao i svaka ozbiljna naracija – a koncept “P” je, ustvari, niz fotografskih naracija – kao pravi roman ili film, koncept “P” je, u tematskom smislu, vrlo lokalna priča. Toliko lokalna, da mi ovdašnji, koji živuckamo i hoduckamo po Zagrebu, na slikama Borka Vukosava previše toga prepoznajemo. Čak i previše likova s tih fotografija znamo. I to nas onda može prevariti da pomislimo kako bi višak naših znanja na nekom drugom mjestu, pred nečijim tuđim pogledom, ove fotografije mogao učiniti nezanimljivim. A upravo je suprotno: zanimljivo je samo ono što je lokalno, i skoro da zavidim slučajnim namjernicima koji su slike Borka Vukosava gledali u Portu ili u Solunu. Kada se zavidljivci i oskudnici među hrvatskim kritičarima žale da svijet voli srpske i bosanske filmove i knjige zbog njihove specifične lokalne boje, zbog balkanske egzotike, naime, oni ne shvaćaju da je ta specifična lokalna boja jednako zanimljiva i u centru Zagreba, kao i u Guči među Ciganima i trubačima, ili u Sarajevu, među ljudima i grobovima. To je tako, kad netko zna ispričati priču. A ovaj fotograf zna.
Kao Milan Bandić u predizbornoj kampanji, kroz blato i preko bara i garavih snježnih brežuljčića, uz Francuski paviljon koji se upravo restaurira, probijao sam se, kao iz duboke suburbije, prema Savskoj ulici. Idealno mjesto za ovu izložbu, koja je, istina, kratko trajala. Ali možda je i to dobro. U tradiciji je ove galerije da priređuje izložbe koje postaju važne tek u kulturnoj memoriji, nakon godina i desetljeća. Ne pogodi li ga grom ili meteorit, taj golemi rastafarijanac na skejtbordu bit će krupna i važna figura, oko koje će se gužvati i pozvani i nepozvani. Istina je ono što će on ispričati svojim slikama.
Izvor: Jergovic
