Što je bio razlog da Branko Bauer u najboljim godinama više nije mogao snimati filmove u Hrvatskoj, to više nećemo doznati. Nije mu bilo ni pedeset, redatelj s tada već dovršenim opusom – do danas najbogatijim i najrazvedenijim u cjelokupnoj hrvatskoj kinematografiji – politički beskonfliktan čovjek, blag, pristojan i gospodstven, ali, eto, svejedno, nisu mu dali da snima. Službeno prihvaćena istina do danas glasi da je nakon 1963, i klasika na temu socijalističkog samoupravljanja, filma “Licem u lice”, snimao očajno loše filmove, napravio je, kažu, tri takva, pa mu više nisu dali da radi. Ona druga istina, koja je, možda, zlurada prema Zagrebu i zagrebačkoj kulturnoj sredini bila bi da je Bauer bio odveć talentiran da bi mu ovdje dopustili da mirno radi i snima filmove pa makar bili i loši. Svoju karijeru dovršio je daleko od Zagreba, kao, recimo, Ivo Andrić, ali i Miroslav Krleža (kada su ga potjerali iz Zore, i nitko u Zagrebu mu nije htio objavljivati izabrana djela, preko Enesa Čengića završio je u Sarajevu…). Na svakom je da slobodno bira koja mu se od dvije istine više sviđa, ona koja manu nalazi u Bauerovom geniju, ili ona koja će je naći u zagrebačkim kulturnim naravima, i u toj vekivečnoj hrvatskoj sklonosti prosječnima i insuficijentnima svakim talentom, ali istina je da će skoro pola svoga života ovaj redatelj u Zagrebu proživjeti kao neka vrsta profesionalnog izgnanika.
Početkom sedamdesetih radikalizirale su se političke prilike u Jugoslaviji. Nakon što je 1972. Tito udario desnom, pa lijevom šakom, i rastjerao hrvatske proljećare i srpske liberale, a onda ustavnim manevrom iz 1974. prihvatio sve njihove zahtjeve za faktičkom konfederalizacijom Jugoslavije i liberalizacijom društvenih odnosa, Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina stekla je, zajedno s Kosovom, neku vrstu političkoga subjektiviteta, koji je trebao biti potvrđen i televizijskim serijama, filmovima, romanima. Tako je Televizija Novi Sad započela snimati veliku dramsku seriju o Drugome svjetskom ratu “Salaš u Malom ritu”. Tobože ili stvarno dječja – ni u to ne možemo biti sigurni – serija se bavila ratom na jedan vrlo suptilan i složen način, uvažavajući fatalnu nacionalnu izmješanost vojvođanskih gradova i sela, zapravo ono iz čega najviše i proizlazi politički subjektivitet ove pokrajine, to što ju čini različitom u odnosu na maticu Srbiju, kao i na cijelu tadašnju Jugoslaviju
Scenarist je bio dječji pisac Arsen Diklić, uz kojeg je Bauer 1956. snimo jedno od svojih remek-djela, film “Ne okreći se sine”. Ta priča o ustaškome teroru snimana je, kao i “Sinji galeb” iz 1953, u doba čvrste ruke, kada je zemlja bila pod snažnim sovjetskim pritiskom, i prije nego što će se Hruščov zaputiti u Beograd, u svoju Canossu. Ali i kada ih danas gledamo, ti filmovi djeluju besprijekorno čisto. Branko Bauer je, naime, svoje najbolje filmove snimao pod nemogućim uvjetima i po narudžbi društveno-političkog trenutka, tako što je snagu vlastitog talenta omjeravao sa snagom političkog diktata. Kad god bi tako bilo, umjetnik je pobjeđivao. One manje dobre filmove, baš one zbog kojih mu u Hrvatskoj više nisu dali da snima, Branko Bauer snimao je bez ikakvog pritiska, bez političkog imperativa koji je trebalo izigrati ili eskivirati. Po tome kako se umješno borio s partijskim i državno-propagandnim interesima, Bauer je, možda, usporediv s Abbasom Kiarostamijem i s naraštajem iranskih postrevolucionarnih filmskih redatelja. U jugoslavenskoj kinematografiji je bez premca.
Arsen Diklić je, kao i Tone Seliškar (autor “Družine Sinjeg galeba”), bio odličan pisac dječjih avanturističkih romana. Obojica su sjajni žanrovski autori, zaslužni za formiranje čitateljskih navika generacija jugoslavenske djece. Ali ni Diklić ni Seliškar nisu bili pisci u čijim bi se romanima razlagale ozbiljne moralne dileme. U odnosu na državu, politički sistem ili općeprihvaćene društvene vrijednosti, nisu bili nimalo subverzivni. Sve to je njihovim pričama pridodao Branko Bauer. I možda baš u toj razlici između bezazlenih predložaka dječjih romana, i naizgled zabavnih, ali vrlo subverzivnih, moralističkih filmova, leži ono što je najvažnije u Bauerovom umjetničkom geniju. Ono što ovoga čovjeka čini jedinstvenom pojavom cjelokupne hrvatske kulture, tačnije onoga njezinog dijela koji se bavio pričanjem priča.
U serijama “Salaš u Malom ritu” i “Zimovanje u Jakobsveldu”, koje su sredinom sedamdesetih vladale domaćim televizijskim programima, stalno se krećući na razmeđama ozbiljnih dramskih serija i dječjih avanturističkih serijala, Bauer je na jedan radikalno različit način pokušao ispričati dvije bezbroj puta ispričane legende: onu o odnosu nas i Nijemaca, i onu o našim narodima i narodnostima. Sve je počelo, naoko bezazleno, ratom u banatskoj ravnici i slučajnom paljevinom ambara sa žitom. Nijemci, folksdojčeri, komšije su, oni žive tu, u svojim kućama, na svojim avlijama, ali istovremeno su u vojnim uniformama, grubi su prema našem svijetu, maltretiraju, uhode, ubijaju… Ili dođu da se ispričavaju ako su koga krivo optužili ili uvrijedili. Ili su, zapravo, vrlo slični našima. Djeca su savršen katalizator za pokazivanje takve sličnosti.
Branku Baueru, naravno, nije ni na kraj pameti da revidira povijest. Uostalom, on je ljevičar, stari komunist, ali i onaj koji je u Zagrebu za vrijeme rata riskirao život spašavajući jednu Židovku. Nije njemu ni na kraj pameti da Nijemce prikazuje boljima nego što su bili. Nešto drugo on hoće, nešto što će se vidjeti i osjetiti tek u “Zimovanju u Jakobsveldu”, u seriji koja nije bila toliko popularna kao “Salaš u Malom ritu”, možda i zato što publika nije vjerovala vlastitim očima, ili što gledatelji do dana današnjeg nisu shvatili što im to Bauer želi pokazati. Ili su shvatili, pa šute.
Partizani su otišli, i ostavili dvojicu dječaka koji su htjeli poći s njima. Tako će ih, mislili su, poštedjeti ratnih strahota. Umjesto da se vrate kućama, dječaci završe u močvarnoj sojenici, u ataru folksdojčerskoga sela Jakobsfeld. Jedan se razboli, a drugi, imenom Milan Maljević, odlazi u selo, gdje radi kao nadničar kod Nijemca Jacoba Jericha. O Nijemcu ćemo do kraja štošta saznati. Recimo i to da mu je sin poginuo negdje na Istočnome frontu. Ostao je sam sa ženom, u vječnoj žalosti, u jadu i gnjevu roditelja kojemu je život oduzeo jedinca. Nije zbog toga Jacob Jerich zamrzio naciste i Hitlera. Bilo bi to jednostavno i ne bi bilo istinito. Nije on zavolio Slavene, prema njima je gord i ohol, veći i jači od njih. Nimalo popusta mu Branko Bauer nije dao. Nimalo popusta nije dao ni svojim gledateljima, pred vrhunac dramske radnje, i pred trenutak u kojem ih ankl Jakob dovodi do katarze. To je ona scena, koju pamtim, evo, već skoro četrdeset godina, i ne mogu da o njoj prestanem misliti.
Prije nego što će otići u upravu sela, da intervenira u korist dječaka, ili u korist takozvane naše strane, one strane s kojom se gledatelj identificira, one strane koja je, simbolički gledano, snimila ovu televizijsku seriju, Jacob Jerich oblači svoju SS uniformu, onu kakvu je nosio i njegov sin, i kakvu su jedino i mogli u Hitlerovoj Njemačkoj nositi folksdojčeri, crnu, strašnu uniformu, s crvenom trakom oko desnice ruke, i u njoj, u toj uniformi izlazi pred nas, i pred naš konačni moralni sud.
Što nam je to Branko Bauer pokazao? Da su Nijemci dobri? Da su esesovci dobri? Ili samo to da je tragika naših povijesti, kao i naših porodica i zavičaja, složenija nego što smo učili u školi? Priča o bratstvu i jedinstvu, o različitostima i o međusobnom razumijevanju, koja se tih sedamdesetih ponavljala kao službena pedagoška mantra, također je i složena i tragična, pogotovo nakon što shvatimo kako u tom bratstvu i tom jedinstvu postoje narodi koji su zatajeni, skriveni i prešućeni. Eto, naprimjer, Nijemci. I ankl Jakob u odori crnoga zla. Dobar i tužan čovjek, kojem je sve jasno.
I to je, uglavnom, bilo sve. Nakon dvije serije za Televiziju Novi Sad, Bauer je snimio još samo film “Boško Buha”. Film je bio slab, godina 1978. Sljedeće dvadeset četiri godine živio je kao filmski redatelj, ali ništa nije režirao. Zašto? Dvije su istine, ali i o njima smo već sve rekli. Ovome gledatelju jedno od najvažnijih formativnih iskustava vezano je za prvi put viđen prizor ankl Jakoba u crnoj esesovskoj uniformi. Tako sam počeo shvaćati da stvari nikako nisu jednostavne. Umjetnost na to upozorava, na to da stvari nisu jednostavne, u povijesti, kao i u životu.
Kako osjećam mučninu pri gledanju Hrvatske televizije, ekranom moga utišanog televizora promiču samo programi drugih postaja. Na jednoj od njih svakoga jutra repriziraju dvije Bauerove serije. Pogledam ih desetak minuta pred izlazak iz kuće. Nekad pojačam ton, nekad samo gledam kako se izmjenjuju slike. Ljekovito je i to pred izlazak iz kuće u desetotravanjsku Hrvatsku. Što bi Branko Bauer da je danas živ? Umro je u Zagrebu, jedanaestog travnja jedne hrvatske godine.
Izvor: jergovic
