Ne zaustavlja se klevetanje Grčke, a u novinama naslovi kao da je, Bože mi prosti, 1942, pa saveznica velikoga njemačkog reicha trijumfalno kliče: Grčka kapitulirala pred Njemačkom! Pa hajde da se, makar i nakratko, vratimo u sadašnjost, ili da iz 1942. koraknemo u budućnost, čak u sedamdesete i osamdesete godine dvadesetog stoljeća, pa da provjerimo tko je to, u čije ime i s kakvim jamcima, u ime koje političke ideje i kakvih ideala, zadužio Grčku. I onako usput, da progovorimo koju kako o grčkim, levantinskim i orijentalnim mentalitetima, tako i o europskim, starim i novim namjerama s Grčkom.
Odmah na početku, kažimo sve: tu zemlju u propast su zatjerale dvije-tri ubitačno bogate i utjecajne obitelji, organizirane u Novu demokraciju, desnu stranku, članicu kluba europskih pučana i sestrinsku stranku njemačkih CDU i CSU. Sedam zastupnika Nove demokracije i danas sjedi u Europskom parlamentu i glasuje uglavnom onako kako bi glasovala i gospođa Merkel da je, ne daj Bože, Grkinja. U programsko-ideološkom smislu Nova demokracija je spoj najelementarnijega liberalnog kapitalizma i sirovog grčkog nacionalizma, koji je tokom četrdeset godina postojanja Nove demokracije podrazumijevao i etnička čišćenja (onih nekoliko preostalih Turaka) i posezanja za tuđim teritorijem (Vardarske Makedonije, dijelova Albanije, europskih obala Bosfora…), koji je zemlju, ne jednom, doveo na ivicu rata sa susjednom Turskom. I još nešto veoma važno za znati: Nova demokracija baštini tradiciju klerofašizma iz doba nedemokratski izabranih vlada, kada je zemljom vladala pukovnička vojna hunta i kada je bio suspendiran višestranački sustav i sve su stranke bile zabranjene. Na vlast su 1974. došli pod sloganom: “Karamanlis ili tenkovi!”, plašeći narod povratkom inače vrlo krvave vojne hunte bude li glasao za socijaliste, a ne za njih.
Konstantin Karamanlis prvi je u nizu kriminogenih, korumpiranih grčkih nacional-liberala iliti pučana, i rodonačelnik porodice Karamanlis, koja je pod pokroviteljstvom Deutsche banke i uz iskreirane, lažne nalaze američkih revizorskih kuća, pljačkala i zaduživala Grčku, na vlastitu korist i na korist svojih zapadnih partnera, dok je narod anestezirala divljim nacionalizmom, panhelenskim fantazijama i konstantnim proizvođenjem neprijateljstava sa svim susjedima. Karamanlisov divlji nacionalizam doveo je do kratkotrajnog rata za Cipar i do podjele otoka na grčki i na turski dio, koju Europska zajednica nikada nije priznala i prihvatila, cijeneći da joj je mahniti grčki nacionalizam bliži i prihvatljiviji od isto tako mahnitog turskog nacionalizma. U toj “geostrateškoj” procjeni, znamo to danas, itekako je presuđivalo to što su Grci, ipak, kršćani, a Turci su muslimani.
Trideset godina kasnije, od 2004. do 2009. zemlju je vodio sin Karamanlisova brata, koji je, bezbeli, i dobio ime po velikom stricu, ali njega ne zovu Konstantin (ili Konstantinos) nego Kosta (ili Kostas). Način na koji je taj upravljao zemljom i zemaljskim financijama je za zatvora. Ali, naravno, neće Kosta vidjeti tamnice, i to naprosto zato što bi u tom slučaju morali biti utamničeni brojni njegovi jataci, uključujući i ponekoga od aktualnih briselskih paša i subaša oko aktualnog padišaha Junkera od Luksemburga. Pritom Kosta Karamanlis služio se navlas istim surovim i sirovim nacionalizmom kao i amidža: istina, nije više bilo Cipra za raspičkati, ni Turaka za protjerati, pa je kinjio Makedoniju zbog njezina imena, blokirao je makedonski put u Europu i svjesno doveo tu susjednu zemlju na ivicu rata i raspada. Zapitamo li se zašto su Bruxelles i Berlin u makedonskom slučaju dopuštali Grčkoj ono što nisu nijednoj drugoj svojoj članici? I kako je to moguće da je Makedonija već četvrt stoljeća talac grčkoga nacionalizma, a, recimo, Kosovo funkcionira mimo činjenice da mu dobar dio Europske Unije ne priznaje državnu neovisnost? Odgovor je u Novoj demokraciji, u europskim pučanima, u kriminalnu i razbojništvu u ime patriotizma, više nego i u čemu drugom.
Treća mračna figura grčke politike zaduživanja je Konstantin Micotakis. On je zemljom vladao početkom devedesetih, za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, i može ga se smatrati ocem najsavršenijeg koruptivnog sistema za koji Europa zna. Njegova ekonomska i vanjskotrgovinska politika zasnivana je na legalnom i polulegalnom mitu, u mreži međusobnih zaduživanja, koja je tako savršeno ispletena da nitko ne bi ostao izvan nje. Micotakis je, naravno, briselska i berlinska persona gratissima, muška primadona sa Levanata, koja je očarala dame i gospodu s hladnoga sjevera, a svoju zemlju pretvorila u nakazu i u čudovište. I da se još nešto razumijemo: tko god danas tvrdi da su Grci, naprosto, takvi, tko god sipa laži o visini grčkih mirovina i o tobožnjim pogodnostima unutar grčkoga radnog zakonodavstva, taj ne samo da je lažljivac nego je svjesni ili nesvjesni rasist i šovinist, čiji je um ukopan u njemačke rovove iz 1942. Niti su Grci takvi, niti je Grčka takva. Riječ je o jednoj stranci i o filozofiji i praksi četrdeset bogatih porodica koje bi trebale vladati zemljom. Riječ je o ideologiji liberalnog kapitalizma, dovedenoj do svoga nacionalističkog savršenstva. Riječ je o Novoj demokraciji.
Tokom desetljeća ti ljudi ne samo da su uspjeli korumpirati pola Europe i uništiti sve što se u Grčkoj moglo uništiti, nego su i svoje glavne političke protivnike uspjeli prilagoditi sebi. PASOK je bio socijalistička stranka, nastala u otporu klerofašističkoj pukovničkoj diktaturi, koja je trajala od travnja 1967. do srpnja 1974, i koja bi, povremeno, dolazila na vlast, kad bi narodu baš bilo dosta Nove demokracije. I to bi onda silno zabrinulo Bruxelles i Washington. Međutim, umjesto da se razvijaju u protivnosti razbojničko-nacionalističkom karakteru svojih političkih suparnika, pasokovci su im bivali sve više slični. Najprije su prihvatili njihov nacionalizam, potom stvaranje porodičnih tradicija unutar stranke, da bi na kraju, u devedesetim i dvijetisućitim, prihvatili i korupciju kao način vladavine. Zanimljivo da je PASOK tada postao prihvatljiv Washingtonu i Bruxellesu. Ali ne zbog korupcije, nego zbog napuštanja socijalističkih ideja.
Tradicionalno treća stranka u Grčkoj bila je Komunistička partija (KKE), ujedno i najstarija među velikim partijama u zemlji, i jedina koja je bila i ostala lišena nacionalističkih i hegemonističkih nagnuća. Grčki komunisti organizirali su otpor njemačkom okupatoru (zanimljivo, u Grčkoj gotovo da i nije bilo kvislinga…) da bi nakon rata bili zabranjeni. Pružali su najžešći otpor pukovničkoj hunti, i bili legalizirani nakon povratka višestranačja. Na prvim izborima iz 1974. osvojili su skoro deset posto glasova, što će i u narednim vremenima ostati njihova norma. Premda je riječ o borbenoj i razmjerno utjecajnoj političkoj grupaciji, stranka je bila i ostala prilično dekadentna, ideološki zaostala u nekom vrlo davnom vremenu, tako da nakon posljednjih izbora nije bilo govora o njenom koaliranju sa Sirizom. Kada novinske papige blebeću o Sirizinom ultraljevičarstvu i komunizmu, trebale bi se barem zapitati zašto KKE nije u koaliciji sa Sirizom. Ako su papige uopće i čule za KKE..
Siriza je široka lijeva koalicija mladih ljudi školovanih, uglavnom, na Zapadu, po američkim i britanskim sveučilištima, i stasalih mimo tri stranačka dinosaura na grčkoj političkoj sceni. Siriza nema konzekventni i jedinstveni politički profil, premda je, naravno, riječ o ljevičarima. Ono što te ljude drži zajedno jest: protivljenje razbojništvu i korupciji koje je stvorila Nova demokracija i prihvatio PASOK, protivljenje logici liberalnog kapitalizma koja je učinila mogućim razbojništvo i korupciju, ali i raskid s tradicijom grčkoga nacionalizma, koja desetljećima uništava zemlju, izolira je među susjedima, anestezira sve njene demokratske potencijale. Siriza je, to valja ponoviti stotinu puta, jer se o tome u probriselskim medijima ne govori, a u Hrvatskoj se za takve stvari nije ni čulo, u grčki parlament prvi put u povijesti uvela pripadnike preostale turske zajednice u zemlji.
Siriza nije za Grčku problem, Siriza je rješenje. Samo što je u Kissingerovoj doktrini, koju danas prihvaća i Europa te – što je posebno opasno – i Njemačka, od ljevičara koji misle, u interesnoj sferi liberalnog kapitalizma prihvatljiviji su fašisti ili nacisti koji su poslušni. U Grčkoj je prošlo vrijeme Nove demokracije i PASOK-a. S njima je gotovo, to zna i sultanum Angela Merkel. Zlatna zora čeka da joj svane nad Berlinom.
jergovic
Odmah na početku, kažimo sve: tu zemlju u propast su zatjerale dvije-tri ubitačno bogate i utjecajne obitelji, organizirane u Novu demokraciju, desnu stranku, članicu kluba europskih pučana i sestrinsku stranku njemačkih CDU i CSU. Sedam zastupnika Nove demokracije i danas sjedi u Europskom parlamentu i glasuje uglavnom onako kako bi glasovala i gospođa Merkel da je, ne daj Bože, Grkinja. U programsko-ideološkom smislu Nova demokracija je spoj najelementarnijega liberalnog kapitalizma i sirovog grčkog nacionalizma, koji je tokom četrdeset godina postojanja Nove demokracije podrazumijevao i etnička čišćenja (onih nekoliko preostalih Turaka) i posezanja za tuđim teritorijem (Vardarske Makedonije, dijelova Albanije, europskih obala Bosfora…), koji je zemlju, ne jednom, doveo na ivicu rata sa susjednom Turskom. I još nešto veoma važno za znati: Nova demokracija baštini tradiciju klerofašizma iz doba nedemokratski izabranih vlada, kada je zemljom vladala pukovnička vojna hunta i kada je bio suspendiran višestranački sustav i sve su stranke bile zabranjene. Na vlast su 1974. došli pod sloganom: “Karamanlis ili tenkovi!”, plašeći narod povratkom inače vrlo krvave vojne hunte bude li glasao za socijaliste, a ne za njih.
Konstantin Karamanlis prvi je u nizu kriminogenih, korumpiranih grčkih nacional-liberala iliti pučana, i rodonačelnik porodice Karamanlis, koja je pod pokroviteljstvom Deutsche banke i uz iskreirane, lažne nalaze američkih revizorskih kuća, pljačkala i zaduživala Grčku, na vlastitu korist i na korist svojih zapadnih partnera, dok je narod anestezirala divljim nacionalizmom, panhelenskim fantazijama i konstantnim proizvođenjem neprijateljstava sa svim susjedima. Karamanlisov divlji nacionalizam doveo je do kratkotrajnog rata za Cipar i do podjele otoka na grčki i na turski dio, koju Europska zajednica nikada nije priznala i prihvatila, cijeneći da joj je mahniti grčki nacionalizam bliži i prihvatljiviji od isto tako mahnitog turskog nacionalizma. U toj “geostrateškoj” procjeni, znamo to danas, itekako je presuđivalo to što su Grci, ipak, kršćani, a Turci su muslimani.
Trideset godina kasnije, od 2004. do 2009. zemlju je vodio sin Karamanlisova brata, koji je, bezbeli, i dobio ime po velikom stricu, ali njega ne zovu Konstantin (ili Konstantinos) nego Kosta (ili Kostas). Način na koji je taj upravljao zemljom i zemaljskim financijama je za zatvora. Ali, naravno, neće Kosta vidjeti tamnice, i to naprosto zato što bi u tom slučaju morali biti utamničeni brojni njegovi jataci, uključujući i ponekoga od aktualnih briselskih paša i subaša oko aktualnog padišaha Junkera od Luksemburga. Pritom Kosta Karamanlis služio se navlas istim surovim i sirovim nacionalizmom kao i amidža: istina, nije više bilo Cipra za raspičkati, ni Turaka za protjerati, pa je kinjio Makedoniju zbog njezina imena, blokirao je makedonski put u Europu i svjesno doveo tu susjednu zemlju na ivicu rata i raspada. Zapitamo li se zašto su Bruxelles i Berlin u makedonskom slučaju dopuštali Grčkoj ono što nisu nijednoj drugoj svojoj članici? I kako je to moguće da je Makedonija već četvrt stoljeća talac grčkoga nacionalizma, a, recimo, Kosovo funkcionira mimo činjenice da mu dobar dio Europske Unije ne priznaje državnu neovisnost? Odgovor je u Novoj demokraciji, u europskim pučanima, u kriminalnu i razbojništvu u ime patriotizma, više nego i u čemu drugom.
Treća mračna figura grčke politike zaduživanja je Konstantin Micotakis. On je zemljom vladao početkom devedesetih, za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji, i može ga se smatrati ocem najsavršenijeg koruptivnog sistema za koji Europa zna. Njegova ekonomska i vanjskotrgovinska politika zasnivana je na legalnom i polulegalnom mitu, u mreži međusobnih zaduživanja, koja je tako savršeno ispletena da nitko ne bi ostao izvan nje. Micotakis je, naravno, briselska i berlinska persona gratissima, muška primadona sa Levanata, koja je očarala dame i gospodu s hladnoga sjevera, a svoju zemlju pretvorila u nakazu i u čudovište. I da se još nešto razumijemo: tko god danas tvrdi da su Grci, naprosto, takvi, tko god sipa laži o visini grčkih mirovina i o tobožnjim pogodnostima unutar grčkoga radnog zakonodavstva, taj ne samo da je lažljivac nego je svjesni ili nesvjesni rasist i šovinist, čiji je um ukopan u njemačke rovove iz 1942. Niti su Grci takvi, niti je Grčka takva. Riječ je o jednoj stranci i o filozofiji i praksi četrdeset bogatih porodica koje bi trebale vladati zemljom. Riječ je o ideologiji liberalnog kapitalizma, dovedenoj do svoga nacionalističkog savršenstva. Riječ je o Novoj demokraciji.
Tokom desetljeća ti ljudi ne samo da su uspjeli korumpirati pola Europe i uništiti sve što se u Grčkoj moglo uništiti, nego su i svoje glavne političke protivnike uspjeli prilagoditi sebi. PASOK je bio socijalistička stranka, nastala u otporu klerofašističkoj pukovničkoj diktaturi, koja je trajala od travnja 1967. do srpnja 1974, i koja bi, povremeno, dolazila na vlast, kad bi narodu baš bilo dosta Nove demokracije. I to bi onda silno zabrinulo Bruxelles i Washington. Međutim, umjesto da se razvijaju u protivnosti razbojničko-nacionalističkom karakteru svojih političkih suparnika, pasokovci su im bivali sve više slični. Najprije su prihvatili njihov nacionalizam, potom stvaranje porodičnih tradicija unutar stranke, da bi na kraju, u devedesetim i dvijetisućitim, prihvatili i korupciju kao način vladavine. Zanimljivo da je PASOK tada postao prihvatljiv Washingtonu i Bruxellesu. Ali ne zbog korupcije, nego zbog napuštanja socijalističkih ideja.
Tradicionalno treća stranka u Grčkoj bila je Komunistička partija (KKE), ujedno i najstarija među velikim partijama u zemlji, i jedina koja je bila i ostala lišena nacionalističkih i hegemonističkih nagnuća. Grčki komunisti organizirali su otpor njemačkom okupatoru (zanimljivo, u Grčkoj gotovo da i nije bilo kvislinga…) da bi nakon rata bili zabranjeni. Pružali su najžešći otpor pukovničkoj hunti, i bili legalizirani nakon povratka višestranačja. Na prvim izborima iz 1974. osvojili su skoro deset posto glasova, što će i u narednim vremenima ostati njihova norma. Premda je riječ o borbenoj i razmjerno utjecajnoj političkoj grupaciji, stranka je bila i ostala prilično dekadentna, ideološki zaostala u nekom vrlo davnom vremenu, tako da nakon posljednjih izbora nije bilo govora o njenom koaliranju sa Sirizom. Kada novinske papige blebeću o Sirizinom ultraljevičarstvu i komunizmu, trebale bi se barem zapitati zašto KKE nije u koaliciji sa Sirizom. Ako su papige uopće i čule za KKE..
Siriza je široka lijeva koalicija mladih ljudi školovanih, uglavnom, na Zapadu, po američkim i britanskim sveučilištima, i stasalih mimo tri stranačka dinosaura na grčkoj političkoj sceni. Siriza nema konzekventni i jedinstveni politički profil, premda je, naravno, riječ o ljevičarima. Ono što te ljude drži zajedno jest: protivljenje razbojništvu i korupciji koje je stvorila Nova demokracija i prihvatio PASOK, protivljenje logici liberalnog kapitalizma koja je učinila mogućim razbojništvo i korupciju, ali i raskid s tradicijom grčkoga nacionalizma, koja desetljećima uništava zemlju, izolira je među susjedima, anestezira sve njene demokratske potencijale. Siriza je, to valja ponoviti stotinu puta, jer se o tome u probriselskim medijima ne govori, a u Hrvatskoj se za takve stvari nije ni čulo, u grčki parlament prvi put u povijesti uvela pripadnike preostale turske zajednice u zemlji.
Siriza nije za Grčku problem, Siriza je rješenje. Samo što je u Kissingerovoj doktrini, koju danas prihvaća i Europa te – što je posebno opasno – i Njemačka, od ljevičara koji misle, u interesnoj sferi liberalnog kapitalizma prihvatljiviji su fašisti ili nacisti koji su poslušni. U Grčkoj je prošlo vrijeme Nove demokracije i PASOK-a. S njima je gotovo, to zna i sultanum Angela Merkel. Zlatna zora čeka da joj svane nad Berlinom.
jergovic
