Gledam jedno malo ulje Đure Sedera: sveti Franjo u habitu širi ruke i propovijeda, a nad glavom mu, u desnom uglu slike, upeklo žuto Sunce. Franjo djeluje blago i naivno, kao da ga je dijete crtalo, i uvjereno, onako kako sveci obično ne izgledaju čak ni na slikama klasičnih slikara i ikonopisaca. Patnja se da naslikati, žrtva, samoprijegor i snaga volje, čak se i čudotvorstvo naslika, ali naslikati vjeru u čovjeka, propovijed koja nije politički govor ili predavanje, to nipošto nije jednostavno. Između ostaloga i zato što se toliko laži podmeće pod vjeru, i krivotvori putem vjerskih ceremonijala, slika i prikaza. Svaka poza, izraz lica, gesta, grimasa – moguća je laž o vjeri. Da bi se vjera naslikala, trebala bi se slikati čovjekova vječna i neporeciva naivnost. Zato su i najljepše pjesme o Isusu sasvim naivne, kao što najtačnije zvuče upravo dječje molitve. Na ovome jeziku o Isusu najljepše je pisao Nikola Šop. Njegov “Isus i moja sjena” bio je tako naivan da su klerikalci i popovi autora optuživali za blasfemiju. Knjiga je u jednom trenutku, bilo je to sredinom tridesetih, i zabranjena. Šop je tada živio u Beogradu, kao vrlo pobožan, u se zatvoren katolik, i nije mu bilo najjasnije što se to s njegovim Isusom zbiva. Kakav su problem lokalni vjerski autoriteti imali s njim? Bili su preozbiljni da bi ga mogli doživjeti. Vjeruju li klerikalci u Boga?

Ne znam kako se to ulje zove, i na koju epizodu iz Franjina života se slikar nastavlja. Đuro Seder u tom je smislu pravi, starinski crkveni slikar: on neće naslikati svetoga Franju izvan njegova poznatog životopisa. Sve tu mora biti po nekim starinskim pravilima, iako je Seder sve, samo ne starinski slikar. Prihvaćajući Šopovu naivnost – valjda i zato što je veći dio svoga religijskog opusa ostvario po bosanskim franjevačkim crkvama – tradirajući iskustva zreloga međuratnog likovnog ekspresionizma, i još nešto svoje što izmiče opisu i potrebi da bude opisano, Đuro Seder slika svijet svetoga Franje.

Ne bih želio saznati kako se ovo ulje zove, ni koju žanr-scenu oslikava, jer za mene to je slika po Pjesmi brata Sunca, koju nazivaju i Pjesma stvorenja. Bio je tada star i bolestan, ležao je u nekakvoj štalici uz crkvuljak svetoga Damjana, u svijetu malenom i trošnom, i bio je slijep. Sve je već bilo pomireno sa smrću, osim njega, veoma živog u duši i u imaginaciji, koji je na jeziku prostoga talijanskog puka, a ne na uzvišenom i bogobojaznom latinskom, sastavljao pjesmu o bratstvu svega Božjeg. Dok je tako ležao na slami, i Mjesec mu već bi brat, a Zvijezde sestre, Voda sestra, Sunce i Oganj braća, kao što će i Nikola Šop u drugoj etapi svoga života, kad ostane nepokretan, u svojim Astralijama razvijati čudesna, duhovna i duhovita vasionska, intergalaktička bratstva.

Volio bih vjerovati da je to malo ulje na platnu Franjina Pjesma brata Sunca, iako je na slici svetac sasvim čio, a oči mu svijetle kao dva ugarka u narodnoj pjesmi. Nevjerojatno je vedra u svojoj jednostavnosti i naivnosti ova Sederova slika, plava, žuta i crna.

Đuro Seder rodio se u Zagrebu 1927. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti, specijalizirao slikarstvo na klasi Marina Tartaglije. Na istoj akademiji radio je kao profesor. Bavio se grafičarskim poslovima po onodobnim novinama i časopisima, vrijedno je izlagao, ali bez onih preuzetnih socijalnih ambicija, i bez poze velikog slikara. Bio je član Gorgone, šezdesetih pisao je i objavljivao poeziju: ta poezija sličila je njegovim slikama, što je u svakom slučaju kompliment. Pomalo i usput, radeći u dugom kontinuitetu na vjerskim temama Đuro Seder stvorio je možda i najznačajniji, ali svakako najkoherentniji religijski opus u ukupnoj hrvatskoj i južnoslavenskoj suvremenoj umjetnosti. Onaj tko ima na svome zidu, ili na zidu neke galerije – to je, zapravo, i svejedno, jednu Sederovu i najmanju franjevačku sličicu, taj pred sobom ima i njegov oltar. Od čega se to čudo sastoji: upravo, možda, od tog savršeno ugođenog odnosa naivnosti i čiste vjere. Ničega što bi gledatelja zastrašilo, unizilo i utjeralo u suru. Sederovom Bogu čovjek se smiješi, jer se i Bog smiješi njemu.

Rat koji je pregazio Bosnu i sasvim obezdomio njezinu najbogatiju, pa ako nije ružno reći i najhrvatskiju, najkatoličkiju pokrajinu, Bosansku Posavinu, u pepeo i prah pretvorio je i slike Đure Sedera. Ono što je radio po narudžbi nekih prosvijećenijih, likovno obrazovanijih, a možda i bogobojaznijih franjevaca nestajalo je pod paljbom dalekometnih topova, minirano dinamitom ili spaljeno golom ljudskom rukom, čemu će, naravno, biti uzvraćeno miniranjem i spaljivanjem neprijateljskih crkvenih objekata, ali bi bilo zanimljivo i literarno inspirativno znati je li se dogodilo da je netko od tih ljudi, vjernika druge vjere, jer ateisti u tom ratu, uglavnom, i nisu sudjelovali, ili su se sudjelujući preobratili u vjernike, pogledao u zidnu sliku Đure Sedera, a zatim je spalio skupa sa crkvom? Što je, pritom, pomislio i osjetio? Da su to dječje slikarije, naivne, budalaste, moderne, i da nema štete ako nestanu? Je li pomislio kako Božji sin ne izgleda kao na Sederovoj slici, i da Ga takvo prikazivanje vrijeđa? Ako jest pomislio upravo to, onda je taj neprijateljski vojnik iz Bosanske Posavine 1992, taj da kažemo – četnik, zapravo savršeni klerikalac. I to ne pravoslavni.

Ulje Đure Sedera sa svetim Franjom i bratom Suncem gledao sam istih onih dana kada i karikaturu na naslovnoj stranici magazina Charlie Hebdo, koja prikazuje poslanika Muhameda sa suzom u oku. Umjetnikovo oko baštini dugu i krvavu tradiciju europskoga rugalaštva, karikature i ismijavanja sebe i drugih. To, naravno, ne znači da se Đuro Seder ruga vjeri ili ideji svetoga Franje, kao što se ni Nikola Šop, usprkos mišljenju klerikalaca, nije rugao Isusu kada je pjevao o tome kako Isus čita novine, ili kako mu je aureola pala na uho kad je zadrijemao. Ali i to je, klerikalci su u pravu, nastalo iz tradicije rugalaštva, karikiranja, smijeha, kojom su kršćanski puk te mučenici među europskim umjetnicima privodili Boga, ideju o Njemu i Njegovu sliku, čovjekovoj naravi i povijesnom trenutku. Sederov sveti Franjo je nepravilnih proporcija, kao što je i Charliejev poslanik Muhamed nepravilnih proporcija, i obje slike pripadaju istoj europskoj tradiciji, koja je već daleko od srednjovjekovnih idealizacija ljudske ili Božanske figure. Što onda smeta nekim muslimanima u slici Poslanika sa suzom u oku? To što je naslikano lice onoga čije se lice ne slika? Ali zašto ne prosvjeduju protiv Poslanikovih slika u tradicijama onih denominacija islamske vjere, kod kojih ovakva zabrana ne važi? Ova pitanja i nisu tako nevažna, samo je pitanje s kojim se motivom i iz kakve perspektive postavljaju.

Važna se stvar dogodila kada je Đuro Seder ušao u crkvu, a njegove su slike postale dio prihvaćene ikonografije, ili unutrašnje slike vjere. Važnost ovoga događaja se, zacijelo, manje tiče teologije, Crkve i crkvenjačkoga osjećaja za lijepo i skladno, a mnogo više estetike i ukupne čovjekove naravi. Potreba za svlačenjem Boga na zemlju, za Njegovom dedivinizacijom, oljuđenjem, rođena iz genijalnosti Villona i Rabelaisa dio je zapadne tradicije, kršćanskoga sekularizma, bezbožništva, otpadništva i ateizma, ali i čiste kršćanske vjere. Bog nije socijalistički udarnik, ni Arnold Schwarzenegger nauljenih mišića, razapet na križu.

Sveti Franjo kojega gledam na jednom malenom ulju Đure Sedera i poslanik Muhamed sa suzom u oku, s naslovne stranice komemorirajućeg broja Charlie Hebdoa, pripadaju istome svijetu. Oni su braća u gorkom i žalobnom smijehu, u svakom smijehu koji nas čini ljudima. Slobodnim ljudima pod Suncem bratom.

jergovic