Gledao sam prošle zime tu mladu ženu kako ljutito viče na čovjeka u vrlo skupom zapadnjačkom odijelu. Nekoliko trenutaka ranije, dok je govorila o Turskoj, Armencima i o svome ubijenom prijatelju Hrantu Dinku, on ju je na krajnje nedelikatan način uvrijedio. Kada vas tako uvrijedi delegirani predstavnik zemlje sa čijom putnicom prelazite granice, a riječ je o zemlji oskudnih sloboda, rigidnoj prema manjinama i nespremnoj da se suoči s vlastitom prošlošću – takve su i Turska i Hrvatska – tada vam je najbolje da šutite, jer biste, pri susretu s gospodom u vrlo skupim zapadnjačkim odijelima, mogli završiti kao Hrant Dink ili kao Milan Levar. Ece Temelkuran se, međutim, nije toga držala. Ona je bijesno odbila ambasadorovu ispriku, premda je iza njega stajao imperij, i poneki hrvatski slugan i kamerdiner, a iza nje samo zadivljena publika pulskoga sajma knjiga, te dame i gospoda sa zagrebačke turkologije, profesori i studenti čijom je zaslugom Ece Temelkuran i došla govoriti. Sa stanovišta književnosti i kulture, ali i neke zamišljene savjesti turskoga društva – a savjest je vazda oznaka nekoga boljeg, kultiviranog identiteta – ta je žena sa crnom zemljom sastavila čovjeka u skupom zapadnjačkom odijelu. On je samo delegirani posjednik njezina prava na život.Godinu kasnije, na hrvatskom je objavljena “Planina boli”, knjiga Ece Temelkuran o tursko-armenskome emocionalnom kompleksu (izdavač Ljevak, prijevod s turskoga Anđelko Vlašić). Sad još bolje znamo na što je tako osjetljiv turski veleposlanik u Zagrebu, ali i što nas, u našemu iskustvu, tako fatalno veže za priču o Turcima i Armenima. Ta su dva naroda živjeli izmiješani u velikoj, višenacionalnoj Otomanskoj imperiji, baš kao Hrvati i Srbi. Goleme su armenske zasluge za tursku kulturu, znanost, identitet, baš kao što je velik i srpski udio u svekolikom hrvatstvu. Ali kada je na ruševinama carstva prvi put u povijesti trebala biti formirana turska nacionalna država, i to po strogo zapadnome, republikanskom principu, odjednom su zasmetali Armenci, Grci, Kurdi, i svi drugi koji se nisu osjećali Turcima. Dok je u Europi trajao Veliki rat, Turci su, naročito u Anadoliji, proveli munjeviti pomor svojih armenskih sugrađana, kao što su i Hrvati, dok je u Europi trajao drugi veliki rat, proveli munjevit pomor svojih srpskih susjeda. Službena istina današnje Turske, koja se uči i u školama, bila je da su se Armenci izdajnički ponijeli prema turskoj republici, kao što je polu-službena istina današnje Hrvatske, koju propovijedaju najviše kulturne institucije, novine i javna televizija, a koja se, blago prikrivena uči i u školama, da su Srbi 1941. podigli pobunu protiv Nezavisne Države Hrvatske te, kako kaže Franjo Tuđman, “stoljetne težnje hrvatskoga naroda”. Turska ne priznaje da se dogodio genocid nad Armencima, kao što se ni u današnjoj, navodno europskoj Hrvatskoj nitko ne bi odvažio da prizna kako se 1941. dogodio genocid nad Srbima. Odbijanje i poricanje ušlo je u temelje modernoga turskog i hrvatskog identiteta. Neprijateljem se smatra svatko tko smatra da je počinjen nemjerljiv zločin u ime nacije. Tursko poricanje je vidljivije, jer je Turska veća zemlja, ozbiljnije društvo, modernija i snažnija kultura. Turska ima Ece Temelkuran, dok se hrvatske spisateljice bore protiv ćirilice. Bore se i pisci, ali fašizam je uvijek vulgarniji kada uzima ženska obličja.Ece Temelkuran putovala je u Armeniju, obilazila je armensku dijasporu u Francuskoj i Sjedinjenim Državama, i pisala feljtone u novinama, pazeći dobro da ne povrijedi famozni pojam “turskosti”, što je u toj zemlji kazneno djelo. Zatim je napisala i knjigu “Planina boli”. Pokušala je istražiti kako Armenci doživljavaju Turke i Tursku, a kako vlastiti identitet. Što im je danas zemlja iz koje su prije stotinu godina protjerani? Bili su nepovjerljivi, vrijeđali su je, doživljavajući je kao Turkinju, ili kao Tursku lično, i govorili joj ono što bi rekli svome imaginarnom Turčinu, da su ga igdje, osim u ružnim snovima, strepnjama i strahovima, ikada sreli. Sklapali su s njom prijateljstva, povjeravali joj se, nalazili u njoj davno izgubljenu sestru ili davno izgubljenu domovinu. Njoj je najteže uvijek bilo kada bi joj se obraćali kao Turkinji. Ece Temelkuran, naravno, jest Turkinja, ali ona ne govori, ne misli i ne osjeća kao Turkinja, nego kao Ece. Iza svega što ona radi stoje njezini stavovi i osjećaji, biografija i porodično iskustvo, koji su sigurno obilježeni Turskom i turskim identitetom, ali su mnogo što osim toga. Zato ona riječ Turkinja uza svoje ime piše pod navodnicima. Dakle, za Armence Ece Temelkuran je “Turkinja”. Ti navodnici je, kao i mnogo toga drugog, čine izdajnicom suvremene, ili današnje Turske. Kao što je istovremeno čine iskupiteljicom turske savjesti. Iza savjesti, naravno, kod Turaka, kao i kod Hrvata stoji vječnost.
“Planina boli” snažna je, vrlo kompleksna knjiga, neusporediva s bilo kojom drugom knjigom suočenja za koju znam. Ece ne nastupa ni kao povjesničarka, ni kao politologinja, nego kao osoba koja vlada određenim znanjima, ali i emocijama koje upisuje u tekst, ili je dovode u nesporazum s različitim aspektima tursko-armenske teme. Osim što vrlo pažljivo prati svoje sugovornike i njihove mijene, ona u knjizi razvija i vlastiti odnos prema armenskome slučaju, i po stotinu puta se pita što njoj sve to treba, zašto je baš nju dopalo da to radi, i kakvoga smisla ima pred sobom gurati tu mitsku planinu Ararat, u nadi da će se planina pomaknuti i približiti. Ničega nema patetičnog u tome. Njezina introspekcija jednako je moćna i poučna kao i njezina ekstrospekcija.
Otac jednoga od njezinih sugovornika bježao je kao petnaestogodišnjak preko sirijske pustinje. Stigao je u neki grad, i odmah će u fotografsku radnju. Tražio je da ga slikaju i rekao im: “Trenutačno uopće nemam novca. Ali radit ću i otplatiti vam tu fotografiju. Morate me slikati jer ću tu fotografiju čuvati i pamtiti cijelog života.” Bila mu je u novčaniku sve do smrti: “Nisam znao tko je na fotografiji. Tada sam je prvi put vidio. Pitao sam majku tko je to, rekla je: ‘Tvoj otac…’ Ali zašto ju je čuvao? Jer je bio gnjevan na Turke?’ upitao sam je. ‘Ne, samo nije htio nikada zaboraviti kako se spasio.’ Sada je i ja čuvam da ne bih zaboravio.”
Ece Temelkuran pokazuje što nastaje iz potrebe za nezaboravljanjem. Pokolj od prije stotinu godina je i za Armence i za Turke živ kao da se jučer dogodio. Krajolika zemlje iz koje su protjerani sjećaju se unuci i praunuci žrtava, oni koji te krajolike nikada nisu vidjeli. Iz potrebe za nezaboravljanjem stvaraju se mitovi, ona biva temelj nekoga novog nacionalnog identiteta. Identiteta u koji je upisano progonstvo ili identiteta u koji je upisano poricanje progonstva. Za mnoge Armence u dijaspori, genocid iz 1915. temeljna je oznaka nacionalnog identiteta, kao i tursko poricanje genocida. Što bi se s njima dogodilo kada bi Turci priznali genocid, i pokajali se? Što bi tada ostalo od njihovih identiteta? Tom se mukom u svojoj knjizi bavi Ece Temelkuran, rođena 1973. u Izmiru, u porodici ljevičarskih aktivista. I onom drugom, turskom mukom se bavi, odbijanjem priznanja, ne mjereći nikad čija je i koja je muka teža.
Zašto ona to radi? Ovo pitanje nije nevažno. Zašto živjeti prezreno od većine svijeta s kojim dijeliš putnicu i jezik? Prvi i temeljni odgovor je – zato što si pisac. Drugi razlozi su manje važni, ali opet se tiču imaginacije pisca. Hrant Dink, armenski aktivist i borac za ljudska prava, kojega je u Istanbulu ubio mladi Turčin, vičući poslije – ubio sam Armenca, ubio sam Armenca! – pao je prostrijeljene glave, i na fotografiji objavljenoj u novinama vidjelo se da je imao prošupljen potplat na cipeli. Onaj koji nije pisac – recimo da je gospodin u skupom zapadnjačkom odijelu – vjerojatno neće primijetiti rupu na cipeli ubijenoga. Ako je i primijeti, neće znati što ta rupa znači. Ece zna. Pred nama je velika hrvatska knjiga prevedena sa turskoga koja nas suočava s rupom na cipeli Hranta Dinka.
Izvor: Jergovic
