Kako stari, čitatelju se učini da je pročitao, ili barem načeo, sve ključne pisce svoga vijeka, i da mu preostaje samo da čita knjige. Bolje ili slabije knjige, koje ga neće, međutim, stresti i izvaliti iz zemlje, pokazujući mu koliko je slab i kako je plitko njegovo korijenje, kao što je početkom kolovoza neki divlji sjeverac čupao stabla po Zagrebu. I onda se, kao čudom, dogodi otkriće: pisac koji se veličinom i unutrašnjom stabilnošću mjeri s Gombrowiczem – i možda je od njega kao dijarist veći – pisac koji se s visine ruga Thomasu Mannu, i nimalo nije u tome smiješan, opsjednut je Kafkom i Solženjicinom, njegova čitalačka strast u ravni je fanatizma Teofila Pančića, a u svom “Dnevniku pisnom noću” (izdanje Službeni glasnik, Beograd 2010, izbor i prijevod Biserka Rajčić, urednik Branko Kukić) o knjigama i književnosti, o slikarstvu, o politici i o pomicanju tektonskih ploča naše civilizacije, o holokaustu, Gulagu i o komunizmu piše načinom koji je besprimjeren, u stilskome i u intelektualnom smislu. Gustaw Herling-Grudzinski, tako se ovaj čudesni i čudovišni pisac zove, žestoki je antikomunist, desničar koji se ne prestaje rugati zapadnoj ljevici i njezinim turističkim ekspedicijama preko željezne zavjese, ali i antifašist, ponizan pred židovskom patnjom, opsesioniran europskom odgovornošću za holokaust, zgađen i narugan nad svakim klarikalizmom, bilo da je s Bogom ili je bez Boga.

Gustaw Herling-Grudzinski, rođen je u povijesna nedoba, 1919, u Kielcu, gradu u središnjoj Poljskoj. Kao mladić bio je socijalist, studirao je, naravno protiv očeve volje, filologiju i književnost. Nakon što je Crvena armija, malo nakon Nijemaca, provalila u Poljsku i okupirala njezine istočne krajeve, Herling-Grudzinski uhićen je zbog konspirativne djelatnosti i osuđen na pet godina logora. Prošao je kroz sustav Gulaga, ali je u ožujku 1942. dobio priliku, kao i drugi poljski logoraši, da se priključi vojsci generala Wladyslawa Andersa, zapovjednika oružanih snaga poljske vlade u izbjeglištvu. Herling-Grudzinski je s Andersom prošao impresivan ratni put, preko Irana, Iraka i Palestine stigao je u Italiju, sudjelovao u onoj mitskoj bici na Monte Cassinu, kada je bio i ranjen. Po završetku rata ostao je u emigraciji, u Poljsku će prvi put doći u svibnju 1991, ali nikada se neće zastalno vratiti.

Dvaput se ženio. Prva žena 1952. počinila je samoubojstvo. Tri godine kasnije nastanjuje se u Napulju i ženi Lydiju, kćerku filozofa Benedeta Crocea. Godinama je radio kao novinar Radija Slobodna Europa, aktivan kao politički komentator u talijanskom i poljskom emigrantskom tisku, književni kritičar, esejist, prozni pisac. Umro je 4. srpnja 2000.

“Dnevnik pisan noću” teško je opisiva knjiga. Herling-Grudzinski svojim se neobičnim dijarizmom bavio tridesetak godina, svo vrijeme objavljujući fragmente dnevnika. Iz tog književnog munumenta Biserka Rajčić – beogradska polonistica, koja je i sama po sebi živo čudo – načinila je izbor od šestotinjak stranica. Za ostatak bi, ako je to ikako moguće, vrijedilo naučiti poljski jezik. Za razliku od, recimo, Gombrowicza ili od Krleže, Herling-Grudzinski rijetko piše o privatnom životu, susrete s prijateljima i znancima spominje sporadično, i samo ako su u funkciji priče, ne bavi se dnevničkom metafizikom, nikada ne piše o svojim snovima, niti o životnim situacijama, ne kreira tekst na način umjetničke proze, kao što to, svaki na svoji način, maestralno čine i Gombrowicz i Krleža. Možda se ne radi o tome što Herling-Grudzinski nije fanatizirani egoman, kakvi su, bez ikakve ružne primisli, njih obojica, možda su ga životni komfor i socijalna stabilnost i uklopljenost uz Lydiju Croce, oslobodili prevelike brige i upućenosti na vlastitu fiziologiju, ili ništa od toga: Herling-Grudzinski jednostavno nije pisac koji bi ovisio o vlastitim dnevnim raspoloženjima. To ga čini svojevrsnim književnim monstrumom, pa čitatelj nakon što jednom uđe u ovu knjigu, ne može joj se prestati diviti. Ako gdje u Poljskoj ili u Italiji, možda i u Americi, gdje je dosta prevođen, ali mu nisu prevođeni dnevnici, postoji kult Gustawa Herlinga-Grudzinskog, ovaj mu se čitatelj sa zanosom priključuje.

On je u svome dnevniku upravo ono što bi svaki strasan čitatelj htio biti: čitatelj, gledatelj, povremeni putnik – putopisni ekskursi obično se tiču Italije, ili tumaranja po Napulju – žestok politički oponent, koji živi mimo kancelarijske svakodnevice, ravnodušan je prema ekonomskoj krizi i recesiji, nije ga briga ogovaraju li ga po komšiluku. “Dnevnik pisan noću” opisuje život kakav bismo, koliko god tramumatičan, željeli živjeti, ali je, zapravo, u toj knjizi toliko malo onoga što jesmo i u čemu na Balkanu živimo. Herling-Grudzinski na više mjesta bavi se Đilasom, sjajno opisuje Titovu povijesnu figuru, na dan kada na televiziji gleda njegov sprovod, jednom spominje novinski članak Frane Barbierija, posvećen generalu Jaruzelskom, i to je uglavnom sve.

Ali ipak, ne jednom me je slatko zabavio, i podsjetio na hrvatsku, bosansku, pa i srpsku piščad, koja se spremno hvali svojim književnim mudima i životnim iskustvima, svim tim šankovima i vojničkim rovovima koje su prošli, kao najvažnijim književnim iskustvom i pretpostavkom za bavljenje književnošću: “Neprestano nailazim na priče mladih prozaika (između ostalih i poljskih) kod kojih su opisi maksimalno gratuit (bezrazložno, op. aut.) brutalizovani, odnosno ne izražavaju ništa drugo osim uživanja u nasilju. Kada bi savremena proza trebalo samo tako da dokazuje svoju ‘životnost’ i svoju ‘povezanost s epohom’, u književnoj kritici zalagao bih se za odsecanje mladim piscima čuvenih cojones (muda, naravno, op. aut.) i za uklanjanje dlačica s prsiju.”

Postoji li opasnost povratka fašizma i hitlerizma? O da, itekako. Herling-Grudzinski se pri tom poziva na Hannah Arendt, i njezin strah od robotizacije i tehnologizacije, koja, uz populacijsku eksploziju, čitave dijelove čovječanstva čini suvišnim i nefunkuncionalnim. “Realnost mu je pridala prefiguracija ‘veka organizovanih ideologija’. Pokušaj – koji nije uspeo u slučaju Trećeg rajha, a relativno je uspeo u slučaju SSSR-a – jeste stvaranje ‘masovnog čoveka’”. Za razliku od Hannah Arendt, Herling-Grudzinski ne misli da bi nacistički zločin nad Židovima bio manje uspješno izveden, da su “Jevreji bili neorganizovani i lišeni vođstva”, tojest da su se ponašali kao kaotična masa, nespremna da stane u red pred krematorijem. To je, za Herlinga-Grudzinskog idealistička pretpostavka, koja uvažava zločin nacizma, ali previđa dubinu i snagu saučesništva okupiranih europskih naroda u tom zločinu: “U mnogim zemljama Evrope – ne u svim – jevrejski ‘zatvoreni gradovi’ bili su dvostruko opkoljeni: fizički od strane hitlerovaca, psihički od strane osvojenih naroda koji su ih okruživali. Zločin je bio delo hitlerizma, toksini koji su pogodovali zločinu trovali su evropski vazduh dugo pre hitlerističkog ‘konačnog rešenja’. Arhitekte holokausta su za vreme njegovog organizovanja doživele nekoliko poraza. U Danskoj, gde je kralj zapretio da će u slučaju ako se uvedu žuti povezi za Jevreje prvi sam sebi staviti takav povez. U Italiji i Bugarskoj, gde antisemitizam nije naišao na suviše pogodno tlo.” Za Gustawa Herlinga-Grudzinskog, s njegovim životnim iskustvom, holokaust ni izdaleka nije bio samo projekt jedne njemačke ideološke i političke devijacije, nego je holokaust veliki sveeuropski grijeh, pri čemu krivnje nisu jednako raspoređene, niti je slučaj svake zemlje isti. S gnušanjem, on piše o francuskom sudioništvu u hitlerovskom zločinu nad Židovima, pri čemu, gotovo čežnjivo, priziva Staljina – kojega inače smatra ravnim monstrumom Hitleru – koji je smatrao da bi Francuzi 1945. po svojim stvarnim ratnim zaslugama, trebali biti svrstani na stranu poraženih, skupa s Njemačkom, a ne na stranu pobjednika. O Hrvatima Herling-Grudzinski, srećom, ne piše. Kao ni o Srbima.

“Roman je umro, to je sigurno. Od čega?” Zato što je u piscima zakržljala potreba za pripovijedanjem, kaže on. Nisu u stanju zamisliti ljudsku sudbinu u kontekstu koji bi pobudio naratorovu maštu. Ako narator uopće ima mašte. Roman je umro, jer nema pisca koji bi umio razviti “mitsku historiju”. Ubili su ga prazni dijalozi, potreba za trabunjanjem, na koju navode televizija i loše novine. Ubilo ga je podsmijevanje formi, poetika nemontiranog filma, trabunjanje pijanaca. “Savremeni prozaik, unezverenog, odsutnog pogleda pokušava da se spase bečenjem očiju: u jalovoj otupelosti razmišlja o predmetima koji ga okružuju, zamagljenim pogledom burgija vlastiti pupak. Rezultat toga su dela koja će se u bliskoj budućnosti po svoj prilici štampati na rolnama toalet papira, jer njihova sposobnost da privuku pažnju čitalaca ne prelazi nekoliko minuta koji se svakodnevno provode na mestu prinudnog osamljivanja. “Roman je umro, ali s vremena na vreme na čudesan način vaskrsava. Gabriel Garsija Markes je kolumbijski pisac, o kome dosad ništa nisam čuo… Neobični Kolumbijac je u stvari veoma običan, pre su njegove kolege po peru izgubile veru u postojanje pripovedanja o čoveku (polurealnog, polubajkovitog).”

Gustaw Herling-Grudzinski je, naravno, duboko obavezan poljskim jezikom i kulturom. Koliko god živio u Italiji, i profesionalno bivao obuzet europskim pitanjima, on je svo vrijeme u Poljskoj, u Varšavi i u Krakovu, svađa se u svom dnevniku s tamošnjim režimskim piscima, među kojima neki, poput Jaroslawa Iwaszkiewicz, nisu nimalo beznačajni. On se svo vrijeme dopisuje s prijateljima u domovini, pisci i kritičari koje i ne poznaje šalju mu pisma ili svoje knjige, pa iako ne može, dok god je Berlinskoga zida, putovati u Poljsku, prisutan je, makar i u legendi, u kulturnom životu domovine. Čitatelj to ne može a da ne usporedi s našim prilikama i s hrvatskom emigracijom. Da, naši su emigranti, u slučaju da su imali kakvih književnih interesa, pripadali takozvanoj ekstremnoj neprijateljskoj emigraciji. Nosili su ustaško, hitlerističko breme, za razliku od poljskih emigranata, među kojima se ne bi mogao naći nijedan simpatizer Adolfa Hitlera, a pogotovo za razliku od Gustawa Herlinga-Grudzinskog, koji je bio heroj s puškom, u ratu protiv nacista. Međutim, to nije dovoljan odgovor, ne samo zato što bi se u hrvatskoj pismenoj i književnoj emigraciji našlo i ljudi poput Bogdana Radice, koji je bio antifašist, a posjedovanje njegove knjige je pred jugoslavenskim carinicima i Službom državne bezbjednosti bilo jednak krimen kao i pokušaj prenošenja pamfleta kakvoga notornog ustaše, nego i zato što je energija koju su jugoslavenske komunističke vlasti ulagale u sprečavanje rasparčavanja emigrantskih knjiga i tiskovima posve nesrazmjerna s njihovim mogućim utjecajem. Kao što je i očita blagonaklonost poljske komunističke policije prema komunikaciji s književnom i intelektualnom emigracijom u nesrazmjeru s njezinom brutalnošću, kao i s atmosferom policijske, poluokupirane zemlje, kakva je kroz veći dio poslijeratne povijesti bila Poljska. Bit će da je jugoslavenskoj policiji – te njezinim najjačim sastavnicama, srpskoj i hrvatskoj – književna i kulturna djelatnost bila općenito sumnjiva, te je u tom društvu nečiji umjetnički ili književni značaj bio apsolutno inferioran i nevažan pred eventualnim političkim ili patriotskim zastranjenjima. U Poljskoj je, suprotno tome, Gombrowicz i kao zabranjeni pisac bio i dalje Gombrowicz. Velik i neusporediv. Ni danas se, na žalost, ništa nije promijenilo u rasporedu prioriteta, pa je tako moguće da Goran Babić živi u političkom progonstvu u Beogradu, kao neka vrsta nacionalnog izdajnika, i da na to progonstvo eventualna hrvatska kulturna i književna zajednica nema ama baš nikakvih primjedbi, čak ga smatra i umjesnim, jer je riječ o – izdajniku.

Herling-Grudzinski nije pretjerano sentimentalan, pa onda ni nostalgičan čovjek. Ili barem ne misli da je nostalgija naročito zanimljiva tema za dnevnik. Ali u rijetkim trenucima kada izbije na površinu, ona postaje veličanstvena, moćna, snažno odzvanja poput kakvoga ogromnog ruskog crkvenog zvona. Recimo, nadnevak od 18. veljače 1990, dakle iz vremena kada se već polako spremao da posjeti Poljsku, u cjelini posvećen gradu Trstu, premda se Poljska, Kielce ili Krakow u njemu i ne spominju. Malo je u povijesti književnosti našega vijeka tako dobro opisanog Trsta, premda su se mnogi bavili tim gradom: “Šta je Trst? Delić Srednje Evrope prikačen za Italiju. Svaki put kada razgovaram s Leonor ili slušam njene priče o tršćanskom detinjstvu, o austro-slovenskom poreklu, razumem Kota-Jelenjskog, koji je ‘mitelevropskost’ svoje životne saputnice smatrao bitnim elementom harmonije njihove veze… Leonor je to potvrđivala, Sono una triestina, non un italiana, mada u njenom deklarisanju pripadnosti i identiteta nikada nisam čuo neku lažnu notu nastojanja da bude originalna ili zauzima nekakve poze… U Trstu sam bio samo jednom, veoma davno i jedva jedan ceo dan. Međutim, taj dan mi je bio dovoljan da zauvek sačuvam sliku, ukus i miris Trsta, doista neitalijanskog grada. Lutao sam po njemu neprestano osećajući prisnost. Ulice, ljudi na ulicama, kafane, razgovori koje sam čuo u kafanama, arhitektura zgrada, misa u San Đustu, obaveštenja okačena po jeftinim restoranima: ‘Danas škembići’. Uveče sam se vratio u Veneciju kao iz inostranstva.”

Gustaw Herling-Grudzinski ima onaj talent svetih pisaca dvadesetog stoljeća, od Stefana Zweiga i Josepha Rotha na početku vijeka te Mirka Kovača i Andrzeja Stasiuka na njegovome kraju, da brzo i lako iz esejističkoga prelazi u fikcionalni diskurs, i da mu se diskursi tako prirodno miješaju da čitatelj povremeno ne zna što čita, i u tom neznanju se dobro osjeća. Takav pisac je, naravno, bio i Krleža, dragi Krleža, kojeg je tako lijepo i utješno spominjati u priči o Herlingu-Grudzinskom, jer mu on, Poljak, oduzima njegovu strašnu, bešćutnu i memljivu samoću, kako na Gvozdu, tako i na policama s velikanima hrvatske književnosti, i čini mu prirodno, kulturno i književno vrlo blisko društvo. U većini slučajeva, o piscima i o umjetničkim pojavama, Herling-Grudzinski i Krleža imaju bliske stavove. Eto, recimo, o Thomasu Mannu. Politički bi se, naravno, nasmrt posvađali, e da su se ikada sreli. Ali zanimljivo je, kada na to gledamo s ove daleke europske periferije i iz kulturne provincije u kojoj ni na koji način nije zamislivo da dvojica tako velikih pisaca, jedan desničar, drugi komunist, imaju tako bliske stavove o knjigama i o književnicima. Na jednom mjestu, Herling-Grudzinski, s neskrivenim gađenjem i politički nekorektno, piše o modi među europskim piscima koja je vladala dvadesetih i tridesetih, da se odlazi u Moskvu i u Rusiju, i da se književno svjedoči o prvoj zemlji socijalizma. Ruga se Andreu Gideu, kojem je, kaže, Staljin za dobrodošlicu priredio plivački bazen, pun lijepih mladića, ali i Lionu Feuchtwangeru, kojeg je, kao Židova, zanimalo samo to kako su se u Sovjetskom Savezu osjećali Židovi. Kakva grehota što nije znao za Krležin “Izlet u Rusiju”. Čitao bi ga sa strašću i s vrlo podijeljenim osjećajima, divljenja i prijezira. Pravi, veliki čitatelj.

“Dnevnik pisan noću” remek-djelo je velike književnosti. Prijevod ove knjige bio je moguć u Srbiji, dok je njom vladao Boris Tadić. Tri godine nakon što je knjiga objavljena, iz Službenog glasnika potjerani su svi urednici, i priređeno im je javno sramoćenje po onim medijima koji daju podršku Dačićevom i Vučićevom novom režimu. Novopostavljeni direktor pita se što će s tolikim knjigama. One su višak u preporođenoj Srbiji, koju neki bivši opozicionari i protagonisti Druge Srbije, takozvane bolje Srbije, nazivaju “postnacionalističkom”, i podržavaju Vučića i Dačića u svemu što čine. Srećom, Branko Kukić je prije defenestracije iz Službenog glasnika uspio objaviti i Gustawa Herlinga-Grudzinskog, kao uslugu svem pismenom Serblju, a i ponekom Hrvatu kojeg ne mrzi da iz Zagreba potegne do prvih pravih knjižara, koje se još uvijek nalaze u – Beogradu.

Izvor: Jergovic