Među samoubojicama jedna je naročita vrsta: oni koji ne bi da svojom smrću opterete bližnje, pa se ubiju tako da se ne zna je li to bilo samoubojstvo ili nesretni slučaj. Primo Levi ubio se baš tako: nesretni slučaj, pad u stubišni bezdan zgrade u kojoj je živio cijeloga života, osim ono vremena što ga je proveo u partizanima i u Auschwitzu, a onda i u dugom, zaobilaznom povratku iz Auschwitza, koji ga je vodio preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Rumunjske, Madžarske, Austrije, Njemačke, opet Austrije, kada su se onim istim željeznicama koje su prethodno ljude odvozile u logore milijuni raseljenih Europljana vraćali svome domu ili nekoj od bezbrojnih iluzija o domu. I onda se tako, nepune četrdeset i dvije godine po povratku iz Auschwitza, vinuo u prazninu tako da nitko ne bude siguran što se, zapravo, dogodilo, ali i kada je, ustvari, umro Primo Levi, 11. travnja 1987. ili četrdeset i dvije-tri godine ranije, u logoru.
Rodio se 1919. u Torinu, u obitelji liberalnoj, poluasimiliranoj židovskoj obitelji. Otac Cesare radio je za poznatu madžarsku tvrtku Ganz, koja se, između ostaloga, bavila proizvodnjom električnih transformatora, tramvaja i dijelova za električnu željeznicu, pa je veliki dio vremena provodio putujući u Budimpeštu. Mati Estera, koju su zvali Rina, formalno je bila domaćica, ali je svirala klavir, kao i Cesare bila je strastveni čitatelj književnosti. Živjelo se dobro i mirno, u stanu u Corso Re Umberto broj 75, u stanu koji je Rinin otac, Primov djed, Cesare Luzzati, kupio kćeri prije njezina vjenčanja. Istina, taj je život od najranijega Primova djetinjstva bio određen činjenicom da je obitelj bila segregirana, da su samom činjenicom svoga židovstva u fašističkoj državi bili građani drugoga reda.
Valja znati, i ne zaboravljati, da je Benito Mussolini 1929. potpisao ugovor s Vatikanom, znamenit kao Pacta Lateranensia, po kojemu je u fašističkoj državi katolištvo jedina i državna religija, Crkva postaje partner države u pitanjima obrazovanja i društvenih odnosa, a druge se religije, najprije židovstvo, dovode u status “toleriranih kultova”. (Lateranski ugovor je 1945. preuzela i nova Republika Italija, da bi ga tek 1984, opet sporazumno, radikalno revidirala…) Od te godine i službeno započinje era “mekanog”, po život manje opasnog, ali svejedno ponižavajućeg službenog antisemitizma u Italiji, koja će potrajati sve do 1938, kada će Italija, usklađujući svoje zakone sa zakonima Hitlerove Njemačke, donijeti oštrije rasne propise – po kojima će, recimo, biti osujećeni brakovi između Talijana i Židova, iako će u praktičnom životu sve do Mussolinijeva pada i njemačke okupacije uvjeti za Židove u Italiji ostati neusporedivo povoljniji nego u Hitlerovoj Njemačkoj.
Ove su okolnosti formativno određivale dječaka iz liberalnije obitelji i mnogo više nego što bi ga odredile da je odrastao u konzervativnoj, vjerničkoj židovskoj sredini. Djetinjstvo mu je prolazilo u uzaludnim nastojanjima da bude ono što je on mislio da jest, a ne ono što su drugi mislili da jest. Često je bio jedini Židov u razredu, sitan i povučen, izložen maltretiranjima razrednih drugova, ali i profesora bilo fašističke, bilo katoličke inspiracije. Jednima je bio kriv što nagrđuje čistu talijansku rasu, drugima što su njegovi razapeli Isukrsta. On se, pak, smatrao Talijanom, kao što su mu se otac i majka smatrali Talijanima. Bio je član fašističke mladeži (Balilla), dok god mu je to zakon dopuštao. S petnaest godina upisuje licej, gdje se u razredu našao s još šest Židova. Ali usud mu je da uvijek bude prvi na zubu. U to vrijeme odlučuje postati kemičar.
Roditelji, koji se više baš nisu voljeli – otac je varao majku, pokušavali su na sve načine njega i sestru sačuvati od sudbine koju im je namijenila zajednica. Majka ih je, sve do kasnih adolescentskih godina, svakog raspusta vodila na selo, gdje bi živjeli usred neke umjetno stvorene idile, a otac je preko svojih veza učinio sve da se Primo redovno školuje i da se upiše na fakultet. Na kraju je u svemu tome dječak imao i sreće, jer je pripadao posljednjoj židovskoj generaciji kojoj je omogućen završetak srednjeg školovanja i upis na fakultet. Nakon što se upisao, Židovima je zabranjen pristup univerzitetu, ali onim upisanim u prvi mah nije onemogućeno studiranje. I tako se uspio provući sve do diplomskog ispita. Jedva je pronašao profesora koji bi mu bio mentor, a na diplomi mu je stajala napomena o rasi, koja je praktično značila da se s takvom diplomom nigdje ne može zaposliti. Godina je 1941.
Sljedeće godine na crno nalazi posao u rudniku nikla. Prihvaća ga, uz grižnju savjesti: jasno mu je da će raditi za njemačku vojnu industriju. I to pod lažnim imenom i s krivotvorenim papirima. U to vrijeme umire mu otac. Sve do pada Mussolinijeva režima Primo Levi snalazi se i preživljava na različite načine, a onda, kada s njemačkom okupacijom, pa formiranjem Mussolinijeve marionetske Republike Salo, uvjeti za preživljavanje postaju praktično nemogući, najprije pokušava pronaći mater i sestru, koje se skrivaju izvan Torina, a zatim se priključuje partizanima iz pokreta “Pravda i sloboda”, među čijim je vođama bio i Sandro Pertini, budući predsjednik Republike.
Levijeva grupa nije imala sreće, jer ih već 13. prosinca 1943. uhićuje fašistička milicija. Prema zakonima Republike Salo, svaki uhićeni partizan – tojest, svaki komunistički bandit – ima biti strijeljan, osim Židova koji, po rasnoj pripadnosti, spadaju pod njemačku jurisdikciju. Tada je prvi put u životu javno izgovorio da je – Židov.
Odvode ga u logor blizu Modene, koji je još uvijek pod talijanskom ingerencijom. Tamo ostaje sljedeća dva i pol mjeseca. S njime pristojno postupaju. Nitko ga ne tuče, ne gladuje. Sredinom veljače slijedi predaja logora u njemačke ruke, a zatim, 21. veljače 1944. transport u stočnom vagonima, sve do Auschwitza. Tamo mu je na podlaktici tetoviran broj 174517. Od 650 Židova iz njegova transporta sljedećih jedanaest mjeseci preživjet će dvadesetorica. Primo Levi bit će jedan od njih. Prosječan životni vijek novog logoraša u to je vrijeme – tri mjeseca.
Znao je njemački. Igrom sretnih okolnosti njegova je struka u Auschwitzu bila od koristi. Radi u pogonu za proizvodnju gume. Nastoji biti što neprimjetniji. I brzo savladava životinjsko umijeće preživljavanja. Krade materijal iz kemijskog laboratorija, pa ga onda razmjenjuje za hranu. Snalazi se. Tokom duge zime 1944. na 1945. uspijeva izbjeći fizički rad na otvorenom. Gleda kako umiru oni koji se slabije snalaze. Ili jednostavno nemaju sreće. U svakoj od tih smrti upisana je i njegova krivnja – to što je živ.
Prije nego što je Crvena armija oslobodila Auschwitz, njemačka posada od 18. siječnja 1945. nadiže logoraše i njih 60.000 tjera u marš prema zapadu, što mnogi neće preživjeti. Ne diraju samo bolesnike u stacionaru i kolonije umirućih. Čak ih niti ne likvidiraju. Jednostavno ih ostave. U sljedećih sedam do devet dana, prije nego što 27. siječnja u tri popodne sovjetske jedinice ne uđu u logor, od gladi, žeđi i bolesti umirat će i ti ljudi. Na dan osobođenja živih je bilo oko 1200. Sljedećih dana umiru oni kojima više nije bilo pomoći. (I to valja nezaboravljati: u posljednjim borbama za oslobođenje Auschwitza poginula su 232 sovjetska vojnika…) Primo Levi se nalazio u stacionaru jer se malo prije razbolio od šarlaha. Opet je imao sreće, jer je malo vjerojatno da bi preživio marš.
U Torino se vratio zarastao i mršav kao avet, u staroj crvenoarmejskoj uniformi. Stigao je u Corso Re Umberto broj 75, i mjesece će zatim potrošiti u pokušaju da sklopi i sakupi svoj u međuvremenu rasuti svijet, sve dok na koncu ne shvati da taj svijet više ne postoji, da ga nigdje nema, i da mu, zapravo, nije ostalo ništa osim njegove jedinstvene patnje. Ta jedinstvena patnja najpreciznije bi se mogla zvati Holokaust. Tih dana, mjeseci i godina, u Torinu i Italiji, kao ni širom Europe, iskustvo Holokausta zapravo nikoga nije zanimalo. Nikoga nisu zanimali logori. Novonastala društva nisu mogla podnijeti priču o tome, i dugo je, sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, neće podnositi. Holokaust će grunuti u naše domove, kao temeljno iskustvo Europe i novog Europljanina, prvenstveno zahvaljujući Nijemcima i njihovoj katarzi. U početku, i dugo poslije, Holokaust su kao temu vlastitih života masovno izbjegavali i oni koji su ga preživjeli. Uglavnom zato što ih je mučila grižnja savjesti zbog najvećega zlodjela koje su poznavali, zlodjela preživljavanja.
Primo Levi ostao je kemičar. Silom prilika postao je pisac. Jedan od najvažnijih u našemu vijeku. Njegovu prvu knjigu “Je li to čovjek?” odbili su svi veliki talijanski izdavači, i objavila ju je, u 2500 primjeraka, malena nakladnička kuća Da Silva. Ljudima je bilo nepodnošljivo ono o čemu Levi piše. Kasnijim svojim knjigama on će ih polako privoditi temi. U knjizi “Periodički sistem”, jednoj od najneobičnijih koju sam pročitao, i o kojoj bi se moralo posebno pisati, Levi je spojio kemiju i židovstvo, Holokaust, život… u jedan prirodni, duši blizak spoj.
Umro je nesretan zbog hladnoratovskih naklapanja o zlu svih totalitarizama. Smatrao ih je relativizacijom nacizma. Nema drugog totalitarizma, govorio je, koji bi krivio tek rođeno dijete. A tek rođeno židovsko dijete pred rasnim je zakonima jednako krivo kao i svaki drugi Židov.
jergović
