Po onom što znamo na osnovu one jedine njezine fotografije, šestogodišnja djevojčica Madina Husini bila je vrlo lijepa i šarmantna. Bila je ljepša nego što smo mi ovdašnji, jer je bila drukčija. Ljepota je uvijek drukčija od onoga što je obično. I kao takva, drukčija, ljepota pozitivno djeluje na zajednicu.
Od Madinine nam je ljepote, međutim, ostala samo tuga. I ostala nam je nečista savjest, jer je hrvatska država preko svojih institucija sudjelovala u strašnome Madininom umorstvu. Kada se ne bismo plašili tužbi, i kada bismo istinu izricali pod svaku cijenu, izgovorili bismo, i to onda obrazlagali, da je u Medininom umorstvu aktivno sudjelovalo Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a da u njegovom zataškavanju također aktivno sudjeluje hrvatsko pravosuđe. Ali nije nam do potucanja po sudovima i rasprava s bezosjećajnim i tupim svijetom, pa onda takvo što nećemo reći. Zadržat ćemo se samo na tome da nam je od Medine ostala samo tuga. I grižnja savjesti, jer imamo pravo na ono što je Medini uskraćeno. Na život, zrak, vodu, hranu i na hrvatsko državljanstvo.
Smrt šestogodišnje djevojčice, lijepe i šarmantne, mnogo ljepše i šarmantnije nego što mi to možemo biti, gubitak je cijeloga jednog svijeta. Gubitak svega što bi Madina Husini mogla postati, e samo da je, zajedno sa svojom obitelji, nekim boljim ljudima stigla na kućni prag i na državnu granicu. Ali, paradoksalno rečeno, njezina smrt jednak je gubitak i za one koji su skrivili njezinu smrt, za njihovo društvo i zajednicu, za hrvatsku državu, te za sve nas koji sačinjavamo hrvatsku republiku.
Prema popisu stanovništva iz 1991. u Hrvatskoj živjelo je 4,784.265 ljudi. Deset godina kasnije, ljudi je bilo 4,437.460. A na popisu iz 2011. bilo ih je 4,284.889. Danas, u Hrvatskoj ljudi je, prema nepotvrđenim izvještajima, oko tri milijuna osamsto osamdeset tisuća. To bi bilo devetsto tisuća ljudi manje nego što ih je bilo prije samo trideset godina. Najprije su nestali Srbi, čime je, sa stanovišta nacionalista, popravljena nacionalna struktura Hrvatske, ali je sa stanovišta zdravog razuma i hrvatske povijesti fatalno narušena kulturna i identitetska struktura zajednice. Osim što ti Srbi u Hrvatskoj nisu bili tuđini, oni su Hrvatsku činili upravo Hrvatskom. Njihovim nestankom Hrvatska je kao zemlja, kao kulturna zajednica, kao hrvatska domovina, teško oštećena. To je oštećenje mnogo veće od onoga što se, s jedne strane, može izraziti kao demografski gubitak, a s druge kao niz od nekoliko stotina tisuća unesrećenih i raseljenih ljudi. Gubitkom srpske komponente fatalno je stradalo upravo hrvatstvo.
A zatim su nestajali Hrvati. Najprije u nešto manjem broju, između 2001. i 2011, a onda se nestajanje ubrzalo. Razlog: ulazak zemlje u Europsku uniju, čime je olakšan bijeg iz zemlje. Između 2001. i 2021. iz Hrvatske je već nestalo više Hrvata, nego što je između 1991. i 2001. nestalo Srba. Trebao bi to biti zgodan poučak o svrsi i smislu nacionalističkih kriterija poželjne etno-nacionalne čistoće Hrvatske.
I kroz to vrijeme nestajanja već trideset godina govori se o potrebi demografske obnove. Počeo je 1991. besmrtni don Anto Baković, a nastavljaju sve do danas nacionalistički pa i nenacionalistički političari. S tim da se demografija svodi i interpretira isključivo preko rasplodnih kategorija. Slušajući te ljude, od don Ante pa do naših dana, stječe se dojam da je Hrvatica i Hrvata sve manje zato što se, oprostite na izrazu, nedovoljno međusobno jebu, ili što pritom koriste kontracepciju. Cjelokupno demografsko pitanje u Hrvatskoj se, nakon godina osamostaljenja, svodilo na dva elementa: na rasplod i na doseljavanje iz Bosne i Hercegovine. Kako je u Bosni Hrvata sve manje, i kako su se većinom odselili na Zapad, a ne u Hrvatsku, preostao je, doista, samo rasplod.
Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Stanovništvo jedne zemlje raste u skladu s unutrašnjim funkcioniranjem i stanjem kulturne zajednice. Ljudi se pretvaraju u Nijemce, Irce ili Amerikance iz dva temeljna razloga: zato što im je tamo dobro i zašto što kultura u koju su zašli ima sposobnost privlačenja i adoptiranja.
Djevojčica Madina Husini umrla je zbog nespremnosti i nesposobnosti ljudi na čiji je prag i na čiju je državnu granicu stigla da prihvaćaju i adoptiraju one koji im dolaze. Šteta što je tako, jer bi Madina, onako lijepa i šarmantna, savršeno naučila hrvatski jezik. Možda bi pritom sačuvala svijest o svojim afganistanskim korijenima, a možda i ne bi. Ali u oba slučaja, bila bi dobra građanka ove zemlje, te bi, bez obzira na to kako bi se nacionalno osjećala, Madina bila dobra Hrvatica. I njena bi obitelj bila prava hrvatska obitelj. Samo bi od snage hrvatske kulture ovisilo koliko bi oni u budućnost prenosili tajnu hrvatskoga nacionalnog identiteta. Sumnjati u to da bi svi ti nesuđeni naši Sirijci, Afganistanci, Afrikanci zapravo bili savršeni hrvatski građani i savršeni Hrvati, znači sumnjati u to dično hrvatstvo. Ali, imajte onda na umu da je u tom slučaju sasvim malo vjerojatno i da će oni koji se rode u Hrvatskoj, iz pravovjernog i ispravnog seksa Hrvatice i Hrvata, moći da postanu Hrvati. Demografska slika svake zemlje prvenstveno se tiče snage i moći njezine kulture. Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko da popravi.
