Objavljeno u Gazeti Wyborczi, dvobroju 28. i 29. prosinca, u prijevodu na poljski Barbare Kramar i Michala Kramara

*

Kada je 1. jula ove godine Hrvatska postala članica Europske Unije, hrvatsko-srpsko pitanje potiho je, još jednom, postalo europsko pitanje. Srbi i Hrvati dvaput su stvarali Jugoslaviju, prvi put 1918, drugi put 1945. Bez obzira na to što su u toj zemlji živjeli i na njezino stvaranje utjecalo još barem četiri slavenska i jedan neslavenski narod (Albanci na Kosovu), nastanak i opstanak Jugoslavije uvijek je bio zasnovan na odnosima Srba i Hrvata. Na neki način bi se moglo reći i to da je srpsko-hrvatsko pitanje prvi put postavljeno pred Europom 28. juna 1914, kada je Gavrilo Princip, jugoslavenski nacionalist, borac za ujedinjenje dva bratska naroda, u Sarajevu pucao u habsburškoga princa prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Tim pucnjevima je, kažu, započeo Prvi svjetski rat, iz čijih su posljedica, zatim, stvarani preduvjeti za Drugi svjetski rat. Iako je atentat u Sarajevu doveo do najvećega, ali i najtragičnijeg preobražaja Europe u njezinoj cjelokupnoj povijesti, nikada se o njegovim razlozima nije ozbiljno razmišljalo, niti su oni postajali velika europska tema. Lakše je bilo prihvatiti da je Gavrilo Princip pucao kao ostrvljeni razbojnik, pripadnik zavjereničke grupe ili kao eksponent odmetnutih oficira sa srpskoga kraljevskog dvora, nego razgovor o Srbima i Hrvatima, o malim narodima i njihovim kaotičnim društvima, uvoditi u veliku europsku povijest. Tako je i danas, pred stogodišnjicu atentata, s Hrvatskom u Europskoj Uniji, a sa Srbijom, Bosnom i istočnim dijelovima bivše Jugoslavije izvan Bosne, jednostavnije o Principu razmišljati kao o teroristi, prethodniku Al Kaide i bezumnom zlikovcu, nego o atentatoru čiji pucnjevi odjekuju i danas.

Ratovi koji su se u Jugoslaviji vodili početkom devedesetih, kada je Slobodan Milošević iskoristio bivšu federalnu armiju za obračun s odmetnutim jugoslavenskim republikama, danas članicama Europske Unije, Slovenijom i Hrvatskom, bili su, u određenom smislu, nastavak Drugoga svjetskog rata. Većina političkih, kulturnih i društvenih frustracija u današnjim hrvatskim i srpskim društvima tiču se prošlosti od prije sedamdeset, ali i prije stotinu godina. Moglo bi se reći da Srbi i Hrvati danas istovremeno žive u 1991. godini, kada su posljednji put ratovali, i u 1941. godini, kada su započeli njihovi međusobni ratovi. Pritom, i jedni i drugi se svojski trude da promijene i poprave vlastitu prošlost, i da naknadno pobijede u ratovima koji su odavno završili. Činjenica da je Hrvatska odnedavno članica Europske Unije tu borbu s avetima prošlosti čini europski aktualnom.

Jedan od temeljnih problema u odnosima Hrvata i Srbma, koji je činio ozbiljnu smetnju i u vrijeme Titove Jugoslavije, ticao se razlike u definiranju Hrvatske i Srbije u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nezavisna Država Hrvatska, koju su ustaše (hrvatski klero-nacionalisti) uz pomoć njemačkih okupacijskih snaga utemeljili 10. aprila 1941, bila je formalno samostalna država, čiju su nezavisnost priznale države osovinskog pakta, nekoliko neutralnih zemalja, ali i Vatikan, dok je Srbija bila okupirani njemački teritorij, s administracijom sastavljenom od domaćih kvislinga, bez državnih prerogativa. Dok su u Srbiji postojali njemački koncentracijski logori, a istrebljenje Jevreja vodilo se pod vrhovnom upravom i prema zakonima Trećega Reicha, Hrvatska je imala svoje vlastite koncentracijske logore i logore smrti, u kojima su, prema rasnim zakonima donesenim u Zagrebu, ubijani Srbi, Jevreji, Romi, masoni i protivnici režima. Dok za zločine nacista u Srbiji može postojati samo posredna odgovornosti lokalne društvene zajednice, ili Srba općenito, u Hrvatskoj je ta odgovornost neposredna. U Hrvatskoj se nije ubijalo u ime Adolfa Hitlera, nego u ime Ante Pavelića, u čemu je, unutar institucija NDH, sudjelovao veliki broj građana. Hrvatska je, uz Antonescuovu Rumunjsku, bila jedina satelitska država Hitlerove Europe koja je imala svoje vlastite koncentracijske logore i svoj program istrebljenja rasno inferiornih naroda.

U socijalističkoj Jugoslaviji ta je činjenica tretirana na različite načine. Kada je Tito pokušavao uspostavljati nacionalnu harmoniju i ravnopravnosti, ustaškome zločinačkom režimu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj su, kao ravnoteža u zločinu, pridodavani četnici Draže Mihailovića, te srpski kolaboracionisti Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Koste Pećanca. Radilo se o umjetnoj ravnoteži, već i stoga što je iza hrvatskih kvislinga stajala organizirana zločinačka država, ali u jugoslavenskim školama, recimo, ustaški zločini nikada se nisu spominjali, a da im se ne pridodaju i četnički zločini. Tako je hrvatska povijesna frustracija liječena srpskom frustracijom. Ali istovremeno, u službama u kojima su Srbi tradicionalno, još od rata, imali brojčanu premoć, u vojsci i u policiji, Hrvati su diskvalificirani i majorizirani upravo s argumentom koji se, inače, nije koristio: argumentom ustaških zločina i NDH. Što je, opet, stvaralo frustracije druge vrste.

Po dolasku na vlast 1990. bivši jugoslavenski general Franjo Tuđman proveo je simboličku rehabilitaciju NDH. Ulice i dječji vrtići nazivani su imenom Pavelićevoga zamjenika Mile Budaka. Tog notornog zločinca proglasilo se mučenikom, jer su ga partizani osudili na smrt, i uzorom budućih generacija. Tajne službe nazivane su imenima istih takvih službi iz vremena ustaške države, novčana jedinica kuna nazvana je tako u slavu NDH, otpuštanje Srba s posla podignuto je na razinu patriotskoga ideala. Svemu tome je, naravno, pogodovala skora agresija bivše federalne armije, pod komandom Slobodana Miloševića, praćena srpskom pobunom u ruralnim dijelovima Hrvatske. Ustaška načela u kulturi i društvenome životu postala su dio poželjnoga pogleda na svijet, iako se već i Tuđman zalagao za ulazak zemlje u Europsku Uniju. Činjenica da je zemlja napadnuta, užasne slike iz Vukovara, kao i bombardiranje Dubrovnika, prikrivali su mračnu ideologiju hrvatskoga predsjednika i njegovih sljedbenika. Osim toga, iz europske perspektive, kao i iz hrvatske građanske perspektive, Slobodan Milošević i njegov režim su tokom devedesetih igrali ulogu apsolutnih negativaca, Srbi su izazivali ratove, protjerivali čitave narode, Sarajevo tri i pol godine držali pod zvjerskom opsadom, proveli genocid u Srebrenici, a zatim nastavili rat i na Kosovu, koji će biti okončan zapadnom vojnom intervencijom i bombardiranjem Srbije, tako da se o Tuđmanu i o Hrvatskoj nije pretjerano ni razmišljalo.

Hrvatska nikada nije doživjela katarzu u odnosu na Drugi svjetski rat. U Jugoslaviji to nije bilo moguće iz spomenutih razloga. A nakon toga je Tuđman jednu strašnu nacionalnu frustraciju pokušao riješiti manje ili više otvorenom rehabilitacijom ustaškoga režima. Njegov stav bio je: ako je zločina u NDH bilo, taj zločin je bio opravdan i obrambeni. U Tuđmanovom “Osobnom dnevniku”, objavljenom prije dvije godine u Zagrebu, o Srbima na jednom mjestu piše ovako: “Mentalitet, koji se toliko puta, zapravo neprestano, očitovao u srpsko-hrvatskim odnosima – na koji se s hrvatske strane odgovorilo na odgovarajući način jedino u nesretno doba NDH.” Osim što Tuđman tvrdi da je Jasenovac “odgovarajući način” da se odgovara na srpski “mentalitet”, zanimljivo je da se 2011. nije našlo onih koji bi u Hrvatskoj, s pozicija političke vlasti ili opozicije, negativno konotirali Tuđmanovu ulogu u hrvatskoj povijesti. On je, u današnjoj europskoj Hrvatskoj, i kod vlasti i kod opozicije, tretiran skoro kao uzoran otac nacije.

Hrvatska je, u jesen 2013, zemlja u dubokoj ekonomskoj krizi, bruto društveni proizvod je u opadanju već osmo tromjesečje za redom, raste broj nezaposlenih, a lijevo-liberalna vlada pokazuje apsolutnu nesposobnost da bilo šta promijeni. Do prije nekoliko mjeseci, javnost je bila hipnotizirana činjenicom da se bližio ulazak u Europsku Uniju, i postojalo je nekakvo fatalističko vjerovanje da bi Bruxelles mogao nešto popraviti i da bi se trend propadanja mogao preokrenuti već samim tim što će se hrvatska zastava pojaviti na nekom briselskom trgu, ispred neke europske vlade. U tri mjeseca nije se dogodilo ništa, osim što je sve još malo gore nego što je bilo prije 1. jula. Od priključenja Europskoj Uniji, zasad, javnost je mogla primijetiti samo dvije izravne posljedice. Prva: vlada se sukobila s Bruxellesom oko njemačkih zahtjeva za izručenjem Josipa Perkovića, bivšega šefa komunističke tajne službe, odgovornog za ubojstva hrvatskih emigranata u Njemačkoj. Vlada štiti Perkovića, možda zato što, kao i svaki šef tajne službe, sve o svima zna, a možda i zato što je kao Tuđmanov savjetnik za sigurnost uspostavio tajne službe i u novoj državi, tako da opet sve o svima zna. I osim što bi mogao mnogo reći o komunističkim zločinima, još više bi mogao govoriti o zločinima počinjenim u ime nove hrvatske države. I druga izravna posljedica od ulaska u Uniju: granice prema Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori postale su vrlo čvrste. Onaj tko ih prelazi, svejedno je li hrvatski, dakle europski građanin ili je stranac, izlaže se poniženjima i maltretiranju, kakvih ranije nije bilo.

U zemlji u kojoj vlada ekonomska kriza, i u kojoj obični građani već petu godinu zaredom žive sve lošije, ono što se ne može riješiti u stvarnome životu, na blagajni samoposluge ili preko bankovnog računa, rješava se putem ideologije. Ono što je u sadašnjosti nepopravljivo, nastoji se popraviti u prošlosti. Tako se, recimo, na kioscima prije nekoliko godina počeo pojavljivati luksuzno opremljeni mjesečnik “Vojna povijest”, na čijim se naslovnim stranicama velike fotografije Jure Francetića, Ljube Bobana, pripadnika Waffen SS, hrvatskih legionara iz bitke na Staljingradu, uz herojske pripovijesti o njihovim junaštvima. “Vojnu povijest”, inače, objavljuje i na svojim stranicama reklamira Večernji list, najtiražniji dnevni list u zemlji, a donedavno je ova publikacija bila preporučena od Ministarstva obrazovanja, za upotrebu u obrazovnom procesu u hrvatskim srednjim školama. Tek nakon što je izbio međunarodni skandal, i počelo se po Bosni i Hercegovini i Srbiji pisati o tome kako se djeca u hrvatskim školama uče o ustaškim junaštvima, “Vojna povijest” izgubila je podršku Ministarstva obrazovanja.

Ili recimo drugi slučaj: u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, iz Zagreba, jedne od najuglednijih hrvatskih kulturnih institucija, koju je Krleža, najznačajniji i najutjecajniji hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, osnovao pedesetih godina, kao temeljnu instituciju te vrste u Jugoslaviji, objavio je nedavno četverotomnu Hrvatsku književnu enciklopediju, u kojoj je Mile Budak, Pavelićev zamjenik i na smrt osuđeni ratni zločinac, opisan kao najveći hrvatski pisac 20. stoljeća uz Krležu, a sam Pavelić je, u natuknici u kojoj se zločini nijednom riječju ne spominju, nazvan hrvatskim “publicistom, političarem i romanopiscem”. Dok je Budak još i bio nekakav pisac, Ante Pavelić je u kontekstu hrvatske književnosti umjetnički i kreativno otprilike jednako važan kao i bečki akvarelist Adolf Hitler u kontekstu njemačke likovne umjetnosti.

Hrvatska književna enciklopedija promovirana je u Zagrebu, uz prisustvo predstavnika državne vlasti, a lijevo-liberalna ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić je u prigodnome govoru pohvalila “dezideologiziran pristup književnosti”. Kao i u slučaju časopisa “Vojna povijest”, riječ je o nastojanju da se društvene i kulturne frustracije liječe revizijom prošlosti, pokušajem da se promijene rezultati Drugoga svjetskog rata i da se poražena strana proglasi za pobjedničku, i da se tako nacija rastereti nečega čime je opterećena već punih sedamdeset godina, i što se očito prenosi s generacije na generaciju. Uzalud je u današnjoj Hrvatskoj, kao i u Srbiji, nadati se da bi protok vremena mogao zaliječiti posljedice povijesnih katastrofa. Dok god ne shvate što se dogodilo u Drugome svjetskom ratu i ne suoče se s vlastitim povijesnim odgovornostima, te s ulogama svojih djedova i pradjedova, Hrvati i Srbi živjet će kao da je 1941. ili kao da je, možda, 1914. godina.

Svoj povijesni revizionizam, mrak svojih duša i svoju nesreću Hrvati su slobodno unijeli u Europu, dok Srbi sa svojim revizionizmom, mrakom i nesrećom danas žive izvan Europske Unije. U Bruxellesu pregovaraju s čelnicima odmetnute i međunarodno polu-priznate pokrajine Kosovo, pa im je obećano da će uskoro da započnu pregovore u ulasku u Uniju. Ekonomska kriza u Srbiji možda je i teža nego u Hrvatskoj, građani žive lošije, više je bijednih i siromašnih, dulje traje propadanje srpskoga društva. Ali za razliku od Hrvatske Srbija trenutno ima nadu da će sve biti drukčije, sve će biti bolje, kada započnu pregovori s Bruxellesom, pa kada zemlja jednom uđe u Europu. Srbi se, još i više nego Hrvati, vole sjećati vremena kada su za Madžare, Čehe, Bugare, Poljake predstavljali društvo blagostanja i slobode. Je li tako, doista, bilo ili se to njima samo čini? Da, bilo je tako, samo što su i Srbi, kao i Hrvati, skloni da zaborave kako su tada živjeli u zemlji koja se zvala Jugoslavija.

Hrvatska i Srbija imaju mnogo toga zajedničkog. Ali ono što te dvije zemlje i dva društva u ovome trenutku najviše spaja jest to da i jedni i drugi osjećaju strašan deficit – budućnosti. Hrvatska je ušla u Europsku Uniju, a Srbija je stigla pred vrata Europe u vrijeme kada Unija više nije onako blagorodna kakva se činila nekada, dok se širom Europe osjećao optimizam zbog pada Berlinskoga zida, pa je i bilo novca za sve. Novca, očito, više nema, a jedni i drugi, Hrvati i Srbi, vjerovali su, i još uvijek vjeruju kako njihova europeizacija podrazumijeva i materijalno blagostanje. Pa ne ulaze, valjda, u Europu da bi bili još siromašniji?

Ovo pitanje je, možda, čudno, ali nije besmisleno. To se već pomalo osjeća u Hrvatskoj. Naime, sve nam se više čini, dok listamo hrvatske novine, gledamo televiziju i slušamo hrvatske političare kada govore o antifašizmu kao zločinu nad Hrvatima, da se ovo društvo, usred ekonomske krize, sve više okreće prošlosti. I čini nam se da je Hrvatska tako i ušla u Europsku Uniju: okrenula se svojoj prošlosti i stražnjicom zakoračila u Europu. Još uvijek to zvuči smiješno, ali moglo bi uskoro biti strašno.

Izvor: jergovic