U jesen 1948, nakon što je pukla tikva između naših i Sovjeta, s adrese Trg Republike broj 7 iseljeno je Društvo jugoslavensko-sovjetskog prijateljstva. Više se ne pamti tko su bili članovi društva niti koji su ga ljudi vodili i što je poslije bilo s njima, ali se zna da je tada u zgradu na Trgu, na jednu od ljepših zagrebačkih i hrvatskih adresa, useljeno Društvo hrvatskih književnika (ili Društvo književnika Hrvatske, ovisno o vremenskim i ideološkim prilikama). Tko je bio zaslužan da se hrvatski književnici nađu na tako uglednom i dobro vidljivom mjestu, također se ne pamti. Mogao je u toj stvari presuditi Vladimir Bakarić, mogao je netko drugi, ali tko god bio, bilo mu je stalo do zasebnog položaja hrvatske književnosti unutar zajedničkoga kulturnoga i jezičnog prostora, i do toga da se u okvirima jugoslavenske paradigme (kako će se kasnije ta stvar učestalo nazivati) istakne hrvatsko ime i značenje. Tako je bivalo u svakoj federaciji ili višenacionalnoj zajednici: malobrojniji narod pred onim višebrojnijim uvijek traži da se za njega jasno čuje, Ukrajinci i Bjelorusi u Sovjetskom Savezu ili Hrvati u današnjoj Bosni i Hercegovini, svuda je to isto. I svuda oni najveći i najbrojniji prema toj stvari imaju zazor, i punim srcem zalažu se za prevlast zajedničke i sveobuhvaćajuće paradigme.
Kako su se 1948. zvali glavni hrvatski književnici? Miroslav Krleža, Ivan Dončević, Petar Šegedin, Vjekoslav Kaleb, Jure Kaštelan, Šime Vučetić, Marijan Matković, Drago Ivanišević i duga kolona onih čija imena čitateljima više ništa ne znače. Tin Ujević? Ne, njega su smatrali sumnjivim ridikulom. Za velike Hrvate bio je Jugoslavenčina, a za one druge bio je sumnjiv jer je nešto malo objavljivao u vrijeme NDH. Kako god, na adresi Trg Republike 7 Tin nije nalazio svoje prirodno mjesto. Naći će ga nakon što umre. Te 1948. je, inače, pod sumnjivim okolnostima u zatvoru skončao Ilija Jakovljević, jasenovački mučenik i svjedok, pjesnik “Lirike nevremena”, ali on se hrvatskih književnika tog vremena više nije ticao. Otkrivat će ga, tridesetak godina kasnije, sarajevski pjesnik i antologičar Slobodan Blagojević.
No, uza sve to, adresa je otpočetka bila važna i ugledna. Odmah je tu otvorena i hrvatska književna krčma, tojest klub. Otvorio ga je Slavko Kolar, veliki, socijalno i politički vrlo snalažljiv književnik. Što se zbivalo sljedećih šezdeset šest godina, sve do dana današnjeg, na adresi koja će promijeniti ime, ali ne i broj, na Trgu bana Jelačića broj 7, duga je priča, koja, međutim, neće biti ispričana, uglavnom zbog hrvatske nesklonosti povijesnim kontinuitetima u životu i u mišljenju. Ta nesklonost lako se može objasniti, ona se tiče činjenice da je svatko od njih, hrvatskih književnika i književnih suputnika, tokom tih desetljeća igrao različite životne, književne i ideološko-političke uloge. I kod drugih je naroda tako, i u drugim kulturama ljudi su prelivode čim zavladaju revolucionarne okolnosti ove ili one vrste, ali samo u onim nesolidnim i nepovijesnim zajednicama diskontinuitet u biografijama proizvodi diskontinuitet u kulturi i u društvenom pamćenju. Upravo to je, možda, razlog što adresa Jelačićev trg 7 danas zajednici ne znači ono što bi morala značiti, i što se hrvatska kultura nije sva nadigla da brani suverenost prostora Društva hrvatskih književnika pred ugrozom vrlo sumnjivih špekulacija koje se vode između privatnih suvlasnika prostora te grada i države, koji na prostor također polažu dio vlasničkih prava. Upravo zbog nedostatka svijesti o povijesnim kontinuitetima i o tradiciji koja iz njih proizlazi nekoj je Sandi Švaljek na um palo da potpisuje likvidaciju adrese na Trgu bana Jelačića 7. Ona s pravom računa na anonimnost unutar zajednice, na anonimnost pred povijesnim sjećanjem, jer se već sutra nitko neće sjećati kako se zvala persona koja je prenamijenila prostor koji, možda, jest dijelom privatni, i na koji, možda, DHK privatnim suvlasnicima prostora nije uredno plaćalo zacijenjenu najamninu, jer cilj suvlasnika, jasno je to iz njezine visine, i nije bio da najamnina bude plaćena nego da književnici budu izbačeni iz prostora, ali na taj prostor, koliko god on bio privatni, zajednica polaže pravo snagom svoga povijesnog sjećanja i kulturne tradicije. Ako nema sjećanja i tradicije, hrvatsku književnost valja izbaciti s Jelačić placa. Vunbaciteljima je, rekosmo, zagarantirana anonimnost.
Svega je, reći će netko, bilo u toj krčmi, naročito od kraja osamdesetih pa do danas, pa i onoga najgoreg unutar jedne društvene zajednice. To je istina, i toga će se sigurno sjetiti oni koji bi da se sad odšuti cijela stvar, a onome tko bi tu nešto glasno pridometnuo spremni su privaliti sve ono ružno i mračno što se izgovorilo u kancelarijama i u klubu Društva hrvatskih književnika na Trgu bana Jelačića broj 7, svako zlo koje je s ovoga mjesta poteklo i razlilo se Hrvatskom. Iz njihove perspektive trebalo bi sve odšutjeti, privatnim suvlasnicima dati za pravo, zapljeskati Sandi ili Sandri Švaljek, pa neka se u ove prostore useli netko bolji i ugledniji, neka ambasada ili neko novodobno Društvo jugoslavensko-sovjetskog prijateljstva, recimo Opus dei ili netko takav.
Istina je, međutim, da se ukidanjem najstarije hrvatske književne adrese neće ukinuti oni koji su je koristili za proizvodnju originalnoga hrvatskog mraka, nego će se ukinuti upravo ono što je motiviralo nekoga Vladimira Bakarića, recimo da je to bio on, da hrvatskim književnicima daje takav značaj. Ukinut će se ona imena s početka priče, od Krleže do Drage Ivaniševića, a sve u ime povijesnog zaborava, diskontinuiteta i mraka u kojemu će sve opet biti moguće.
U prostorije DHK nisam ugazio već skoro petnaest godina. Barem deset godina nisam zašao ni u tamošnju krčmu. Ne znam tko bi pred očima vidio nešto strašnije, ja ili hrvatski književnici, kada bih se, makar i u snu, pojavio među njima, na Trgu bana Jelačića 7. Ali ne bih se dobro osjećao da sam ovu stvar prešutio.
jergovic
