Danima već, i tjednima, traju protesti novinarskog sindikata, svjesnog i odgovornog dijela javnosti, traju protesti ljudi u povodu izvanrednog otkaza uručenog skupini novinara Glasa Istre. Otkaze su dobili Danijela Bašić Palković, Borka Petrović i Zoran Angeleski, te honorarni suradnik Robert Rauch. Da nije na porodiljnom, otkaz bi dobila i Chiara Bilić. Razlog: neposredno pred početak predizborne šutnje pobunili su se protiv uređivačke politike lista i javno optužili glavnog urednika i njegov urednički tim da vode propagandnu kampanju u korist IDS-a.
Stvar je zapravo tipična i tipska, a traje već punih trideset godina, otkako je HDZ preuzeo u Hrvatsku, a skupa s Hrvatskom i prilično bogatu medijsku scenu, s televizijom, razgranatom mrežom radijskih postaja, novina, državnih i lokalnih, tjednika i novinskih magazina, koja se scena za posljednjeg desetljeća socijalizma razvila u vrlo pluralističku i visoko profesionalnu javnu platformu. Takvo je novinarstvo, stvarano prije 1990. bilo i najzaslužnije da uspostava višepartijskog sistema bude provedena bez primjene sile, oružanih sukoba i uličnih nereda. Jedino je takvo novinarstvo zaslužno što su Tuđman, Gotovac i ostali uopće mogli biti predstavljeni u javnosti, i što su su se javno mogle formirati i promovirati druge stranke, uz onu jednu koja je do tada postojala.
Od prvog dana uspostave vlasti, ili još od 30. svibnja 1990, HDZ poveo je borbu protiv takvog novinarstva. Tuđman i njegovi jako su dobro znali da će ih s vlasti zbaciti upravo ono što je i omogućilo njihov dolazak na vlast. Provedeno je etničko čišćenje svih redakcija, a s njime i čišćenje od svih onih, nacionalno podobnih, koji su se odbili iz komunističkih propagandista preobraziti u nacionalističke propagandiste. S televizije su potjerani liberalni elementi, dobro obrazovani i profesionalni novinari, i uspostavljena je kadrovska politika koja na HRT-u vlada do danas. Novine je bilo nešto teže staviti pod kontrolu, te se s novinama tek malo nježnije postupalo, jer je postojala mogućnost, kojoj HDZ nije uspijevao dohakati, da novinari koje se likvidira iz redakcija koje su pod kontrolom pokrenu i izdržavaju vlastite novine. Zato je HDZ nastojao uništiti distribucijsku mrežu. Onemogućavala se prodaja novina, novinarstvo se proglašavalo nečasnom i nevažnom profesijom. Političari su pokretali kampanje obijesnog parničenja, za kojih su, uz pomoć politički instaliranih sudaca, uništavali novine i novinarstvo.
U ovome su krajnje nečasnu ulogu i za Račanove, i za Milanovićeve vladavine odigrali i tobožnji lijevi. Ne samo da nisu oslobodili medije totalitarne i totalizirajuće HDZ-ove stege, nego su u tu stegu ugradili svoje financijske, političke, koruptivne interese. Vrijedi pamtiti Antuna Vujića i Andreu Zlatar, a pogotovo Slavka Linića, Milanovićeva ministra financija, koji je uništio Vjesnik, tada loše novine, pod kontrolom političkih vlasti, ali i jedine novine u zemlji koje su se mogle trasformirati u javno glasilo. SDP ne samo što nije oslobodio hrvatsko novinarstvo i javnost političkog i pravosudnog terora, nego je tom teroru dao privid političkog pluralizma. Doista, nije istina da su samo desni uništavali hrvatsko novinarstvo.
Glas Istre je, naravno, privatno glasilo. Koješta bi se moglo ispričati o privatizaciji Glasa Istre, kao i o privatizaciji novina u Hrvatskoj, općenito. Kao i o tome kako sumnjivi poduzetnici i bogataši koji se nikada nisu bavili novinama i novinarstvom najednom postaju veliki medijski tajkuni. U privatnom glasilu, kao i u privatnoj tvornici pašteta, vlasnik može, strogo se krećući unutar zakonskih okvira, dati otkaz svojim radnicima. Može li? Da, vjerojatno i može. Ali kako u Hrvatskoj imamo neka iskustva, koja smo upravo ukratko opisali, i kako znamo da se otkazi novinarima, pa još prilično čuvenim, jer četvero otkazanih lokalno su, a možda i ne samo lokalno, čuveni novinari, gotovo u pravilu daju iz razloga koji imaju veze s politikom, tako između proizvođača pašteta i novinara postoji kolosalna razlika. Osim toga, nije li i rečeno da je novinarima uručen izvanredni otkaz, jer su novinari ukazali na političku pristrasnost vlastite redakcije? Učinili su to gotovo bezumno hrabro. U Hrvatskoj je zbog takvih stvari već trideset godina dobija otkaz.
Sindikati, naravno, nemaju sredstva da odvrate navodne gazde Glasa Istre da promijene svoju odluku. Takva sredstva nema ni Hrvatsko novinarsko društvo. Ali takva sredstva, o itekako!, ima IDS. Ako je doista istina da Glas Istre nije prelazio granicu u podršci najvećoj lokalnoj stranci, čuvenoj po dosljednom antifašizmu, ali i poštovanju svih elemenata istarskog i hrvatskog pluralizma, tada će čelništvo IDS-a učiniti sve ne samo da sa sebe skine svaku odgovornost za ono što se dogodilo, nego i da utječe na vlasnika novina, da ovaj utječe na upravu i uredništvo, da se povuče odluka o otkazu. I zapravo je nevjerojatno da IDS i njegov prvi čovjek Boris Miletić to već nije učinio. Zapravo je nevjerojatno da Miletić ne shvaća kako malo treba da njegova stranka ponese istu odgovornost i isti teret za uništenje hrvatskog novinarstva, a s novinarstvom i temeljne poluge hrvatske demokracije, kakav nosi HDZ. I kakav, uostalom, nosi SDP, njegova u ovoj stvari licemjernog suparnika Danijela Ferića, kojeg je zamalo pobijedio u izborima za istarskog župana.
Političke stranke nemaju prava da uništavaju javne medijske platforme i guše javnu riječ – kao što to već trideset godina čine HDZ, SDP i njihov klijentelistički moralnopolitički sitnež, ali imaju pravo, to im je uostalom i dužnost, da vrše pritisak na upravu i vlasnike medija, kada ovi zatiru javnu riječ i maltretiraju novinare. Čineći to, oni brane novinarstvo, ali više od toga, brane sebe. IDS i Boris Miletić bi sad, braneći četvero ili petoro novinara Glasa Istre, trebali obraniti sebe. Ne obrane li se, uskoro ih neće biti, jer će se utopiti u HDZ. Osim toga, jedini im je to način da dokažu da Robert Rauch, Zoran Angeleski i tri hrabre dame nisu bili u pravu.
