Avangardisti umiru mladi. Oni koji nisu umrli, bježe u ilegalu i u blaženu anonimnost. A treći, oni najgori, pretvore se u hulje, u sluge režima, portretiste diktatora – ako imaju slikarskog dara, ili u profesore na metropolskim akademijama. Ilija Dimić je među prvima: bilo mu je trideset i sedam kada se kao pilot lovačkog aviona španjolske republikanske armije sunovratio u smrt. O okolnostima njegova stradanja jedva da se išta zna. A i ono što se zna, obilježeno je omrazom. U vječnost ga je, makar i u uspomeni, ispratila izvjesna Anđelina M, suplentkinja za srpski jezik i književnost na Trgovačkoj akademiji u Beogradu, koja mu je za posljednjih godina njegove umjetničke karijere bila ljubav. Razišli su se 1936: “Nisam ga više videla. U onako malom Beogradu, moglo je da se dvoje nikad ne sretnu. Imali smo zajedničkog psa. Crnog. Dala sam ga šinterima.” I onda, dvije godine kasnije: “Uveče, na korzou, sretnem poznanika, levičara, malo mi se udvarao (tad sam obožavala da mi se svi udvaraju). I on, ni pet ni šest: Ilija izgoreo s avionom, u Španiji. Tutne mi njegov sat i druge sitnice. I ode. Da li mi je bilo žao?”. To je, zapravo, sve što se zna o smrti Ilije Dimića. Drugo je otišlo u zaborav i u smrt s posljednjim jugoslavenskim “špancima”, ili je u nekim porodičnim, javnim i privatnim albumima i dokumentacijama, koje, vjerojatno, nikada neće ugledati svjetlo dana, jer nema mašte koja bi ih izvukla van. A u slučaju Ilije Dimića, u slučaju svake avangarde, od Dade do Mladena Stilinovića, u mašti je sve.

Rođen na katolički Božić 1901. u porodici sitnog trgovca. Mati mu umire pri porođaju. Da pomogne nesretniku, a i da mu netko čuva dijete, otac ga šalje kod jednoga propalog češkog slikara na satove crtanja. Tu se rađaju dvije Ilijine opsesije: umjetnost i letenje. Iako, nije to bila umjetnost kao u druge djece i na koju je svijet u posljednjih tisuću-dvije godina navikao: on je izmišljao, stvarao, gradio ono čega nema, ono što je, sa stanovišta racionalnog mišljenja i realističnog stvaranja, zapravo nemoguće. Otkidajući od usta, otac ga šalje u München na akademiju. Kako to ne biva često, on je povjerovao u sinovljevu genijalnost. Uz studij koji ga ne oduševljava – jer se na akademiji nanovo stvara sve ono što je već odranije stvoreno – potajice upisuje školu letenja. U Beograd se, bez diplome, vraća 1924, i radi po export-import firmama i bankama. Dobro govori njemački, na licu mu se ogleda veliki svijet. Time impresionira bogate skorojeviće, ali i one druge. Njemu do toga nije. Važni su mu koliko od njih može biti praktične koristi.

Gradi svoj prvi avion, ali dok radi na njegovoj konstrukciji, nešto se u njemu lomi, pa umjesto funkcionalne letjelice gradi ideju o letjelici. Netko će mnogo poslije napisati da “najlepše pevaju zablude”. Njima, zabludama, Ilija Dimić svjesno je posvetio svoje djelo. Radi na mobilnim konstrukcijama, stvara “Uzletenje Dedalovo”, jedan od najzanimljivijih i najuzbudljivijih radova južnoslavenskih avangardi, spoj mita i ironije, tragedije i komedije, artefakta i dječje igračke, u kojemu se savršeno ogleda duh međuratnog vremena. Dimićev Dedal i sokolaš u vježbeničkoj majici i šortsu, proćelav i mišićav, s uzvinutim brkovima, koji se u tri koraka pretvori u čovjeka-pticu. Ljubomir Micić, otac Zenita, nakon preseljenja iz Zagreba impresioniran je Dimićem, pa ga vabi u svoju grupu. Ilija ostaje hladan, na poleđini Dimićeva vizitkarte piše: “Kad vidi naše palanačke zenitiste, hipniste i ostale tuttiquantiste, čovek bi se najradije proglasio ništistom.”

Putuje u Berlin i Beč, upoznaje se s Bauhausom, divi se novom radničkom naselju, zamišlja i projektira “Lebdeće gradove”, jako mnogo crta, uglavnom tehničke crteže, zamišlja vrlo dinamične naprave koje generiraju i troše veliku energiju, ali ničemu ne služe – a zašto bi i služile, ako čovjek nije rob, ni mašina to ne treba biti – bavi se kolažima, umjetničkim montažama i konstrukcijama, sve dok ne shvati da je došao do kraja, i da će ga, ako ne požuri, vrijeme prestići. Patetični su avangardisti koje prestigne vrijeme. Ti mršavi, sijedi zlovoljnici, koji nam iz Pariza pametuju o prošlosti, svojoj i našoj, i govore kako je Krleža onaj koji je zajebao sve i ostavio nas da tavorimo u provinciji. Ilija Dimić izbjegao je tu sudbinu, i završio onako kako je završio.

On je, u to ne bi trebalo nimalo sumnjati, najvažniji avangardist južno od Alpa i sjeverno od Soluna, od Černigoja do Ivane Tomljenović Meller, i od Vilka Gecana do Aleksandra Srneca i svih drugih sinova, unuka i praunuka Zenita i Dade. On je sublimirao sva druga iskustva, u sebi sabrao sve izrazite poetike, i našoj avangardi pridodao element ironije i humora, ali i neke više, metafizičke i duhovne samosvijesti. Djelo Ilije Dimića u isto je vrijeme vrhunac avangardnih stremljenja i iskustava, ali i najozbiljniji komentar povijesne avangarde u našim kulturama. Ono što je za naše književnosti učinio Miroslav Krleža, to za avangardu i suvremenu umjetnost čini Ilija Dimić. Uz tu sitnu razliku što Ilija Dimić nikada nije živio.
Tog umjetnika i njegovo djelo stvorio je Dušan Otašević (1940.), beogradski slikar i skulptor, poznat po svojim krajnje subverzivnim popartističkim radovima s kojima se poigravao ikonografijom jugoslavenskog socijalizma, i plesao po oštrici britve kao nijedan – ili skoro nijedan umjetnik domaće socijalističke ere. Znamenit je njegov rad iz 1967. “Ka komunizmu lenjinskim kursom” za koji je, što vrijeme dalje prolazi, sve nevjerojatnije da je mogao nastati i biti izložen u svoje vrijeme. Ili su komesari bili slijepi, ili su bili nevina dječica, koja još nisu stekla talent za ironiju. Ili je sloboda u umjetničkom stvaranju u toj odavno sahranjenoj zemlji bila na višoj razini nego što bismo to bili spremni priznati. Što god da je, na izložbi u Tate modern galeriji u Londonu na kojoj su pod naslovom “The World Goes Pop” lani bila ukrštena planetarna iskustva šezdesetih godina američkog Pop arta i europske Nove figuracije, svoje je mjesto našao i Otaševićev triptih “Ka komunizmu lenjinskim kursom”, kao jedan od dva priloga iz bivše Jugoslavije. Drugi je, naravno, bio Boris Bućan. (ali o njemu bi trebalo ispočetka ispričati priču…)

U naslovu jednoga novinskog intervjua s početka 2016. Dušanu Otaševiću pripisane su riječi: “Tradicija nam ne vredi bez stvaranja nove tradicije”. I to bi mogao biti moto njegove umjetnosti. Avangardni tradicionalist, Otašević zanimljiv je i privlačan u likovnom i u intelektualnom, pa onda i u književnom smislu. Među narodima koji se bez prestanka bave izmišljanjem tradicije, koristeći za svoju primitivnu rabotu kojekakve strategije laži, Otašević je opsjednut tradicijom na jedan radikalno drukčiji način, koji onda u odnosu na onu njihovu, akademsku i nacionalnu tradiciju djeluje jednako subverzivno kao što je nekad djelovao u odnosu na socijalističke norme i vjerozakone. Razlika je samo ta što su ondašnji komesari bili naivna dječica lišena moći da vlastito iskustvo zgusnu i uskisnu u ironiju, dok ovi današnji, nacionalni i nacionalistički, naprosto nemaju pojma ni o čemu, pa onda ni o subverzivnom karakteru Otaševićevih tradicija.

Kako je stvorio Iliju Dimića i njegovo sveukupno životno djelo? E, to je stvarno čudo. Toliko i takvo čudo da mi Ilija Dimić nije na um pao kada sam ono nakratko, prije dvije-tri godine, upoznao Dušana Otaševića na rođendanskoj proslavi Geopoetike (jednoga od najvažnije dva ili tri regionalna izdavača). Dok smo se rukovali, na umu mi je bio samo spomenuti triptih, iako mu ga, naravno, nisam spomenuo. Ljudima u takvim prilikama ne gode izrazi divljenja. Ali da me je tad netko upitao kakve veze ovaj čovjek ima s Ilijom Dimićem, rekao bih – nikakve. Ili bi mi, ipak, trebalo desetak sekundi da se sjetim. U mojoj glavi su se, naime, posve odvojile dvije umjetničke egzistencije: ona stradaloga republikanskog pilota i ona beogradskog umjetnika, ljubaznog i pomalo sramežljivog gospodina, besramne popartističke ironije.

Pred Božić po gregorijanskom kalendaru 2015. godine otvorena je izložba Ilije Dimića u Galeriji SANU, na Knez Mihajlovoj, i tako se sretno potrefilo da me blagdanski dani zateknu u tom gradu. Izvanredan dar prigodom porođenja Gospodinova predstavljalo je za mene da u sljedećih nekoliko dana obilazim izložbu, i njome punim oči. Pokušavao sam sve vidjeti i sve zapamtiti, i bio je to ikarovski, avangardistički pokušaj, osuđen na propast. Ali sam u tim šetnjama kroz Ilijine snove i zamisli sretao ljude, pa sam dokonao na čijoj su oni izložbi: Otaševićevoj ili Dimićevoj? Oni s darom i imaginacijom svakako na Dimićevoj. Ostali na Otaševićevoj. Iz moje perspektive: divim se umjetniku koji je izmislio drugog umjetnika. Ali taj drugi nije više on, kao što ni Pessoini heteronimi nisu Pessoa. Pessoa je samo Pessoa.

Ovoga ljeta prolazio sam ispred pustog Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu. Na um mi je palo kakav bi fantastičan događaj bio izložba Ilije Dimića baš na ovome mjestu. Nigdje kao tu. Ako je Muzej doživio krštenje sa Srnecom, Ilija bi mu bio bar micva. A onda sam, prolazeći tako, zamislio i postavio tu izložbu. Vidjeli biste je da ste gledali mojim očima.

Na poznatoj skici za životopis Ilije Dimića surađivao je Branko Vučićević, filmski scenarist i kritičar, prevoditelj i mistifikator, još jedan veliki umjetnik koji se nedavno odronio od našega svijeta. Cjelina Dimićeva životnog romana još čeka svoga pisca.


jergovic