Na priredbi u Kazalištu lutaka preživjeli logoraš iz Auschwitza je učenicima sedmih i osmih razreda rekao da, po njegovom osjećaju, nema Boga. Da ga ima, ne bi dopustio holokaust, ne bi dopustio Srebrenicu. Iako je osamdesetogodišnjak, izgovorio je to svojim vršnjacima. Iz Auschwitza je, naime, živ izašao s nenavršenih trinaest, u vrijeme kada bi, po današnjem redu stvari, završavao šesti razred. Tada je vidio ono što ga je nagnalo da, skoro sedam desetljeća kasnije, sebi ravnima iznese svoje otkriće. Trebao je to biti dramatičan trenutak, u kojem ćemo stati pa razmisliti što da jedni drugima kažemo.
Recimo, Czeslaw Milosz bi rekao: “Čak da Boga i nema, čovjeku nije sve dopušteno. Čuvar je brata svojega, i nema pravo brata svojega žalostiti pripovijestima kako Boga nema.” Ali što bi Milosz da mu trinaestogodišnji dječak, u osobi osamdesetogodišnjeg starca, slavnoga holivudskog i jugoslavenskog producenta, kaže da Boga nema, jer kad bi ga bilo, bio bi to neki zli bog, jer je dopustio holokaust i Srebrenicu? Možda bi zanijemio, jer postoje životna iskustva, mučeništva postoje, pred kojima se može samo nijemo i pognute glave stajati? Ili bi, kao fra Petar Anđelović, Bog da mu dušu prosti, rekao samo to da je “Bog, možda, prespavao Srebrenicu”. S vjerom i nimalo blasfemično, ali s neizmjernom ljudskom tugom, na koju čovjek ima jednako pravo, kao i na sumnju. Ta tuga je ono što čini ljudsku i metafizičku zajednicu velikoga bosanskog fratra i dječaka iz Auschwitza.
Roditelji zadarskih osmoškolaca su, kako pišu novine, ostali gnjevni zbog predavanja Branka Lustiga o holokaustu, a posebno zbog toga što je njihovoj djeci rekao da Boga nema. Jednu je nastavnicu, za koju se u početku tvrdilo da je djevojčica, pa što da ne, neka i ostane djevojčica, uvrijedio film, prikazan uz predavanje, jer u filmu – na metaforičan način – dječak, koji će biti umoren zato što je Židov, optužuje Crkvu i kršćane za sudbinu svojih bližnjih i cjelokupnoga svog roda. Njoj se osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza ispričao, ali se roditeljima nije ispričao, jer ne zna kako bi to učinio. Samo je iznio svoje uvjerenje da Boga nema, što je u svakoj slobodnoj ljudskoj zajednici, još od revolucionarne 1789. godine, jednako uvredljivo kao i javno iznošenje tvrdnje da Boga nesumnjivo ima. Vjera ne počinje od Boga, nego od razgovora o njemu, osobito s nevjerujućima, i što je, također, važno: barem petstotinjak godina, ako ne i od svetoga Pavla, vjera počinje od sumnje u Boga. Od toga spava li Bog? Ima li ga uopće?
Osobno, bio bih miran kada bih mogao povjerovati u totemističko-marksistički koncept vjerovanja u Boga, među zadarskim očevima i majkama. Tada bi njihova neprimjerena pobuna protiv Lustiga, kao i niz novinskih napisa koji su ih u tome slijedili, bili samo posljedica metafizičke zapuštenosti, iz koje bi, valjda, proizlazila i potreba za njihovim obraćenjem, vjerskim i vjerničkim odgojem, čitanjem i razumijevanjem nekih vrlo jednostavnih tekstova. Ali kako zadarske matere i očevi, učitelji, učiteljice, nastavnici, neće ubiti američkoga ambasadora nakon što se netko u Americi odvaži ustvrditi da Boga nema, niti će raditi sve ono što se inače radi u društvima čiji pripadnici nisu u stanju prihvatiti da je i sumnja činjenica vjere, kao što se i blasfemija zabranjuje sebi, a ne drugima, dakle, kako zadarske matere i očevi u skladu s nacionalnim prosjekom psuju Boga, i ne ubijaju se međusobno zbog izgovorene psovke, izvjesno je, na žalost, da im je dječak iz Auschwitza zasmetao već samom svojom pojavom, te da sam razgovor o holokaustu – pa čak i onom njegovom prevladavajućem dijelu koji su proveli Nijemci – doživljavaju kao uvredu svojoj vjeri i naciji. To je ono što čovjeka, možda, uznemiri i potrese. A onda je, kao potvrda, uslijedio kninski bojkot sata posvećenog holokaustu, koji je bio jednodušan i jednoglasan. Osamdesetogodišnji dječak iz Auschwitza suočio se s Hrvatskom.
Nekako u isto vrijeme, nevezano uz temu o kojoj je bio pozvan govoriti, biskup Mile Bogović narugao se, poimence, Slavku i Ivu Goldsteinu, e da bi se preko njih – vrlo izravno, ne posežući za metaforama, obračunao s javnim obilježavanjem ustaškoga logora smrti kod jame u Jadovnom. Nagnuo se, šeretski, prečasni otac nad Šaranovu jamu, zavirio u nju kao u duboki bunar – kad ono ničega unutra! Konsultirao, strogo znanstveno, Mile stručnjake speleologe, koji su dolje silazili – kad ono ničega unutra! Istini za volju, veli Bogović, možda se u manjim okolnim jamama i pronađe neki kostur, ali tko zna čiji je i otkad, pomislit će vjerna jaganjčad ovoga pastira. Za razliku od Lustigove tvrdnje da Boga nema, Bogovićeva tvrdnja da Jadovna nema, u hrvatskim medijima nije izazvala nikakvu reakciju.
Ne bismo činili razliku između prečasnog Mile i zadarskih očeva, ne bismo ga ni spominjali, pošto se njegov stav o ustaškim zločinima – tojest njihovom nepostojanju – ne razlikuje bitno od onoga što već nekoliko mjeseci stiže kao poluslužbeni stav Crkve u Hrvata o Drugome svjetskom ratu, e da prečasni Mile nije spomenuo Slavka i Ivu, čiji je otac i djed završio u Jadovnom, i da nismo jakoga dojma da ih je spomenuo upravo zato – da im se naruga. Jer ako je jama prazna – a zna Mile da jest, virio u nju, pitao speleologe – tada se upitajmo što je bilo, gdje je nestao karlovački knjižar Ivo Goldstein, stariji? Iz perspektive europskih neonacista, holokaust je laž, pa onda mora da je laž i to da je Židov imao oca. Ili djeda? Za razliku od tradicionalnog crkvenog antisemitizma – od kojega se Crkva oslobađala i na Drugom vatikanskom koncilu – koji je propovijedao protiv Židova općenito, nacisti su oduvijek bili vrlo skloni da tu stvar vrlo svirepo konkretiziraju, pa tako i njihov podmladak rado spominje imena, one ljude, dakle, kojima su i očevi načinjeni od – laži.
U današnjoj Hrvatskoj, čovjeka nad prečasnim Milom i zadarskim ćaćama uhvati tuga, baš kao nad Bogom koji spava. Učini se da nas više ništa ljudima i ne čini, osim tuge.
Izvor: www.jergovic.com
