Jednoga od posljednjih dana miholjskoga ljeta sjedimo na brijegu iznad Konavoskoga polja, iza nas je, na sve strane, šuma čempresa, toga grobljanskog dalmatinskog drveća, grafitnih olovki zabodenih u nebo, i razgovaramo o velikome njemačkom socijaldemokratskom premijeru Helmutu Schmidtu, devedesetčetverogodišnjaku, koji je, demonstrativno pušeći u televizijskom studiju, govorio o zvjerskome kapitalizmu i potvrđivao da razumije one Europljane koji bi da Angelu Merkel uspoređuju s Hitlerom. I tako, pripovijedajući o tom našem buntovnom suvremeniku, dođosmo do Ivana Gorana Kovačića.
Helmut Heinrich Waldemar Schmidt samo je pet godina stariji od Ivana Gorana. Pa ipak, on nam je suvremenik – eno ga, puši duhan u obranu svoje i naše slobode – a pjesnik je mrtav, sljedeće godine bit će punih sedamdeset godina, i mogao je biti suvremenik samo naših – djedova. Da nije bilo četničke kame, ali i da nije bilo ustaške kame protiv koje se digao u borbu za slobodu, Ivan Goran Kovačić mogao bi sjediti s nama u ovoj krčmi, na krajnjem jugu Hrvatske, na repu svoje domovine i na repu Hrvatima poznatog svijeta. Imao bi devedeset devet godina i obilježavali bismo, uz dobru travaricu, s biljem jedne sušne godine, šezdeset i devetu obljetnicu njegova klanja. Dogodilo se to 13. srpnja 1943.
Helmut Schmidt uvjereni je starodrevni socijaldemokrat i ljevičar, kakvih u Hrvatskoj danas nema. Barem ih nema u blizini vlasti. Prije rata, Schmidt je bio niži predvodnik u organizaciji Hitlerove mladeži, kao vojnik sudjelovao je u opsadi Lenjingrada, kraj rata dočekao je kao oberleutnant u britanskome zarobljeništvu. Odlikovan je Željeznim križom. Da su se u ratu sreli njih dvojica, pucali bi jedan na drugoga. Ali danas u novoj Hrvatskoj, na kraju ljeta 2012, Helmut Schmidt metaforični je branitelj Ivana Gorana Kovačića i one Hrvatske u onoj Jugoslaviji koja je ostala zauvijek neostvarena. Jugoslavija je i propala, jer se na osnovama slobode i jednakosti nije uspjela zasnovati, dok je današnja Hrvatska, zorno se to osjeti, ne samo u Kninu ili Zadru, nego i u Zagrebu, upravo suprotna onoj domovini za čiju je čast pjesnik pošao u rat. Osim što je zemlja zvjerskoga kapitalizma, to je zemlja u kojoj je, prema pravorijeku Hrvatskoga leksikografskog zavoda, Ante Pavelić samo Goranov kolega – književnik.
Samo iz jednoga razloga u glavnom gradu i dalje postoji pjevački zbor koji nosi njegovo ime, a svakoga proljeća, na njegov rođendan, dodjeljuje se Goranova nagrada: ubili su ga četnici. Da je poput Augusta Cesarca ili Otokara Keršovanija pao od ustaške ruke, sve što je po njemu u Hrvatskoj nazvano, hitno bi bilo preimenovano. To je danas tako, i ništa se u posljednjih dvadeset godina nije mijenjalo, niti se može promijeniti. Uspomenu na Ivana Gorana Kovačića i na njegovu žrtvu istinitije svjedoči srednjoškolski centar u Herceg Novom i jedna lijepa osnovna škola, u strogom centru Beograda, koji svo ovo vrijeme nose njegovo ime. Dok se u Hrvatskoj nešto po Goranu može nazvati zahvaljujući njegovim ubojicama i činjenici da su bili srpskoga roda, u Beogradu, pa i u Herceg Novom, po njemu se nazivaju škole – usprkos i u inat ubojicama.
U vrijeme kada su Helmut Schmidt i Ivan Goran Kovačić ratovali na suprotstavljenim stranama, potresen onim što je vidio i doživio pjesnik piše poemu “Jama”. Za razliku od mnogih radova pjesnika revolucije, od Vladimira Nazora i Skendera Kulenovića do zasluženo zaboravljenih klasika uz čije stihove su slavljeni 29. novembar i jubileji narodnooslobodilačkog rata, Goranova “Jama” nije namjensko, usputno djelo u njegovu opusu, nastalo po narudžbi historijskoga trenutka i narodnoga raspoloženja, nego je to estetski i moralni vrhunac njegova životnog djela. Ničega većeg i važnijeg u njegovome pjesništvu nema, koliko god tražili i prekopavali po Goranovim pjesmaricama.
Bio je bogat mladić, lake riječi i prostodušnog lirskog dara, predodređen da proživi dug i lijep život, okružen ljubavlju djevojaka i starijih žena, bibliotekarki i nastavnica iz provincije, koje bi se divile njegovom belom mostu, koji bijaše beli kao slonova kost, ili njegovim mladalački uznesenim, jesenjinovskim stihovima “u planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum”, s poantom “nitko da ne dođe do prijatelj drag, a kada se vrati nek poravna trag”, stihova koji baš i ne priliče jednome stogodišnjaku, kakav bi Ivan Goran Kovačić, možda, postao da nije bilo fatalne greške u čovjekovu karakteru. Imao je opasnu i neotklonjivu sklonost da bude na strani žrtve i progonjenog, koja ga je – to Gorana, valjda, kvalificira za najčasniju hrvatsku sudbinu – potjerala u partizane i u smrt od bratske srpske ruke.
I to je, onda, pjesmi “Moj grob” pružilo neki drugi, proročanski smisao i dubinu kakvu nije mogla imati u vrijeme kada je napisana. Ali bez “Jame” ničega zapravo ne bi bilo, i bio bi Goran jedan u svijetlom nizu od desetak dobrih, ali malih međuratnih hrvatskih pjesnika, uz Vladu Vlaisavljevića ili Viktora Vidu. Koliko god bili daroviti i mili, laki na riječima, ilustratori socijalnoga trenutka, rapsodi hrvatske sirotinje, dijalektalni zavičajci, nikada takvi pjesnici neće obilježiti jednu kulturnu i književnu epohu, neće uzdrmati statiku jednoga društva, kao što je Ivan Goran Kovačić obilježio partizansku epohu, jugoslavensko i hrvatsko društvo i kulturu u svih četrdeset pet godina, do 1990, do društvenoga raspada i rata. Osim što je “Jama” bila snažno i moderno pjesničko djelo, najznačajniji književni monument i memorijal stradanja u Drugome svjetskom ratu, ona je svo to vrijeme utjecala na pjesničke naraštaje od Zagreba preko Sarajeva do Beograda, i nimalo nije stradavala zbog činjenice što je dio lektirne đačke prisile.
Prije rata Goran nije bio komunist. Nije bio ni vatreni Jugoslaven. Bio je HSS-ovac i antiklerikalac, ljevičar općega tipa, nesklon revolucijama, ali nepopravljivo sklon pravdi i pravici, pa i pučkim i kolektivnim sentimentima koji se kroz takvu sklonost rađaju. Nakon atentata u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928, i smrti Stjepana Radića, pedesetak dana kasnije, Ivan Goran Kovačić napisao je pjesmu “Oči Stjepana Radića”. Slabe i patetične prve dvije strofe, ali u trećoj i četvrtoj naslućuje se buduća snaga “Jame”, kojoj su ovih stihovi tematski i stilski vrlo srodni, kao da pripadaju istoj pjesmi, premda su pisani petnaestak godina ranije. Vrijedi pamtiti te dvije strofe:
O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom
Ko sunce ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.
Pognute glave, div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubom dlanu blage zaklane oči.
Istina, i tu se zametnuo jedan blentav stih (posljednji u prvoj citiranoj strofi) i jedna nepodnošljivo proizvoljna slika. Čuj: “nose ko bisere rijeke”, pa gdje to ima da rijeka nosi bisere? Ali ono što dalje slijedi je moćno, i samo po sebi dovoljno je da objasni čovjekovu potrebu za poezijom u svejedno koja i kakva vremena, nakon Auschwitza ili prije njega. Pognuti div koji korača malenom zemljom Hrvatskom, i na prostranom zemljoradničkom dlanu nosi dva blaga oka, nije Stjepan Radić, nije ni div-narod koji ga ispraća, ni cjelokupno naše div-seljaštvo, ni bilo kakva kolektivna duša u času apsolutnog ganuća, koje prethodni pravedničkom bijesu i osveti. Pognuti div u pjesmi Ivana Gorana Kovačića naprosto je i samo pognuti div, kao što su i oči samo oči zaklanoga čovjeka. Ta dva stiha, nastala u vremena u kojima se rađao francuski nadrealizam, a prije nego što su nadrealistički slikari naslikali svoja slavna platna, izdvojena tako i iskinuta iz pjesme, zapravo su prvi hrvatski – nadrealizam. Ali što su da su, utisnu se snažno u čovjeka, zabiju se kao čavao u tvrdo i nemuzikalno uho književnih suputnika i kronično nenačitanoga hrvatskog puka.
Na kraju, obojica, i Helmut Schmidt i Goran, potvrđuju da pušenje nije škodljivo po zdravlje. Schmidt time što se bliži stotoj, a ne može i ne želi izdržati sat bez cigarete. A Ivan Goran Kovačić, premda tuberan, bješe strasan pušač hercegovačkog duhana. I nisu mu naškodile cigarete, naškodila mu je čestitost.
