Iz nekih mutnih razloga, koji se opiru razumu i smislu novinskih rubrika kulture, svi hrvatski dnevni listovi objavili su da je slavni austrijski pisac Peter Handke postao član Srpske akademije nauka i umetnosti. Ali nikoga da primijeti tko je još, osim Handkea, postao srpski akademik, u onoj, uglavnom počasnoj, kvoti inozemnih članova, kojom kulturne i znanstvene ustanove u malim zemljama vole zakititi vlastitu nacionalnu pamet i talente.

Ime Ivana Štrausa, europski uvaženog arhitekta, te historičara i kroničara arhitekture, nije u Zagrebu posve nepoznato. Još 1947. on je, kao devetnaestogodišnjak, u ovome gradu upisao studij arhitekture, ali vrag će ga znati zašto, kao i toliki bosanski kuferaši, kao i sam Ivo Andrić, Štraus se ubrzo pokupio iz Zagreba, da bi studij dokončao 1958. u Sarajevu. U tom je gradu proveo život, ne odlazeći ni kada je bilo razumno da se ode, a već se 1952, kao student, počeo javljati na svejugoslavenske i međunarodne arhitektonske natječaje, koji će ga – pomalo paradoksalno – i učiniti slavnim. Štrausova pozicija bila je, predugo, autsajderska, ali njega nije bilo briga. Marljiv i darovit umjetnik, ali nevelike taštine, on je, kao, primjerice, i genijalni Portugalac Alvaro Siza, ostao vrlo lokalan. Većina njegovih najznačajnijih djela realizirana je u Sarajevu. Štraus je arhitekt toga grada, njegova su djela obilježila najprosperitetnije desetljeće u sarajevskome dvadesetom stoljeću, ono između 1975. i 1985, pa bi se moglo reći da su najupečatljivije vizure njegova moderniteta djelo ovoga – okoristimo se Bogdanovićevim smislom te riječi – neimara.

Kao i veliki Beograđanin, koji je skončao u bečkom egzilu, Ivan Štraus ukleti je neimar. Dva od tri njegova najupečatljivija djela, zgrada Elektroprivrede i Unisovi tornjevi, gorjeli su i gotovo sasvim izgorjeli pod paljbom srpske artiljerije, tokom opsade grada. U trećem, Hotelu Holiday Inn, stanovali su novinari i inozemni kroničari, koji su paljbu vrijedno nadgledali, ali su, ruku na srce, na kraju bili i najzaslužniji što je paljba nakon tri i pol godine mrcvarenja napokon prekinuta. Oni su u svijet, između ostaloga, slali televizijske snimke i fotografije, na kojima se, osim krvi, vatre i ruševina, prepoznavao kulturni i civilizacijski identitet mjesta koje je izloženo smrti i uništenju. Vidjele su se na tim slikama džamije i crkve, Baščaršija i austrougarska stambena arhitektura, vidio se taj čudni, ljudima teško razumljiv dodir orijenta i okcidenta, koji je i fizički determinantan, na onom mjestu u blizini Slatkog ćošeta, gdje se niz bečkih trokatnica, šarenih kao sacher torta, naglo pretvara u niz stambolskih ćepenaka i zanatskih radnjica, ali na tim slikama i snimkama ratnoga Sarajeva vidjelo se još nešto, oku zapadnoga gledatelja, možda, bolnije i nepodnošljivije: lijepa, vrlo moderna, ponekad i ekscentrična arhitektura, velikih staklenih ploha i čistih boja, kakvu je, za razliku od ćepenaka i starinske raskoši Marijindvora, lako mogao zamisliti u svome gradu. Te kuće projektirao je Ivan Štraus.

Izbliza je on gledao rušenje Sarajeva. Neobično je kako to nikada nije zainteresiralo zagrebačke novinare: arhitekt koji gleda kako mu ruše grad. Neobično je da mu nijedan nije došao, pa ga upitao kako se osjeća. Ivan Štraus pametan je čovjek, moglo se s njime razgovarati, a može i danas, kao što se razgovaralo s Bogdanom Bogdanovićem. Čudno je i to kako svi ti eksperti za Handkea i za Srpsku akademiju nauka i umetnosti ni sad nisu primijetili njegovo ime, premda je tek za jedan veznik bilo udaljeno od imena velikoga pisca – koji se ponešto i smanjivao prije nego što je postao akademik – nego su ga prešutjeli i preskočili, kao da je, božemiprosti, Ivo Andrić. No, srećom po hrvatsku kulturnu javnost, Alfred Nobel, izgleda, nije držao do arhitekture, pa nije izmislio još jednu nagradu za kojom bismo žudjeli. Osim toga, Ivan Štraus u svojim biografijama navodi i to da je “bosanskohercegovački arhitekt, slovenskoga porijekla”.

Nakon rata, njegove su građevine obnovljene. Istina, ne na savršen način. I sam je arhitekt bio vrlo nesretan zbog boje stakla na novim Unisovim tornjevima, a ni Elektroprivreda više nema onu bakarnu boju, u kojoj su se tako savršeno ogledali ljetni zalasci sunca u onome Sarajevu, u koje se i ovaj tuđinac koji vam ovo piše vraćao sa svakoga putovanja s prijatnom jezom onoga koji se vraća kući, nego je Elektroprivreda sada, naprosto, zelena. Ali Štrausove kuće, zajedno s Hotelom Holiday Inn, i danas neko drugo Sarajevo štite od zla i barbarstva, u onoj mjeri u kojoj arhitektura to može da učini. A nije da ne može: zamislite, recimo, kako bi u kolektivnoj svijesti čovječanstva prošao onaj koji bi poželio bombardirati zgradu Opere u Sidneyu. Kuće Ivana Štrausa doista su branile Sarajevo, jer je neke daleke i tuđe ljude ispred televizijskih ekrana zaboljela njihova ljepota, a da nisu morali ni znati što ih to boli.

Jedan od rijetkih Štrausovih velikih projekata izvan Sarajeva je Muzej vojnog vazduhoplovstva u Beogradu. Riječ je o jednoj od najljepših i najsmjelijih građevina, podignutih u socijalističkoj Jugoslaviji, koja je, zbog svoje izvedbene kompleksnosti, građena skoro petnaest godina, od 1975. U toj je staklenoj kući, pomalo nalik prizemljenom cepelinu ili svemirskom brodu, koja se, kao i sarajevska Elektroprivreda, u gledateljevom oku može učiniti prijatno – nemogućom, nevjerojatnom, jedan od razloga zbog kojih je Ivan Štraus predložen i prihvaćen za člana Srpske akademije nauka i umetnosti. Ali nikako i jedini.

Sam Štraus nije imao razloga da žudi za tom vrstom privremene besmrtnosti. Uostalom, odavno ju je iskušao. Bosanskohercegovački je akademik postao još 1984. I zašto je onda prihvatio ponuđenu mu čast? Ili jasnije i grublje rečeno: zašto je arhitekt kojem su srpski artiljerci rušili kuće i koji je na svojoj koži osjetio godine sarajevske opsade prihvatio da bude član Srpske akademije nauka i umetnosti, sa svom njezinom povijesnom popudbinom i aktualnim značenjem? Učinio je to iz upravo suprotnih razloga od onih kojima je bio vođen Peter Handke. U Handkeovom slučaju, čašćena je piščeva slijepa ljubav prema Srbiji, iz vremena kada Srbija ni samu sebe nije mogla voljeti. U Štrausovom slučaju, neka se drukčija Srbija, od one koju je volio Handke, poklonila velikome sarajevskom arhitektu.

Sedamnaest godina nakon rata, Ivan Štraus ponio se mirnodopski i prihvatio počast. U osamdeset petoj godini života, odlučio je ponijeti teret koji je, sasvim elegantno, mogao otkloniti od sebe. Onaj kome su, govoreći jezikom zaraćenih naroda, sljedbenici fantomskoga memoranduma SANU rušili grad i ubijali sugrađane, prihvatio je biti srpski akademik. Skoro pa bi se moglo reći, prihvatio je nositi križ koji mu ne pripada. Odlučio je da u vremenima mira i mirenja ne živi od vlastitoga mučeništva, nego da, suprotno svakome oportunizmu, pridonese da vrijeme mučeništva napokon stane.

Vijest je na sve strane ugluho prošla, s tim da je u Sarajevu i u Beogradu barem objavljena, a u Zagrebu niti toliko. Međutim, i tako prešućen i sakriven, Štrausov primjer je dragocjen. Kao i slučajnost koja ga je spojila i privezala uz Petera Handkea. No, dok je veliki Austrijanac, po majci također Slovenac, koji je, svojedobno, poetiku gradio na ljubavi prema Americi, iz čega je napisao svoje velike i važne romane, svoju ljubav prema Srbima pretvarao u literarni kič, priča o Ivanu Štrausu i Srbima u sebi ima velik a čist literarni potencijal. Ali on to neće napisati, jer Štraus ne piše o sebi, nego o drugima. Recimo, u monografiji o 99 sarajevskih arhitekata, od 1930. do naših dana, u kojoj je napisao malu povijest grada kroz povijest njegovih najznačajnijih graditelja. A prethodno je, još 1995, objavio svoj ratni dnevnik “Arhitekti i barbari”. Piše tamo, pod nadnevkom od 7. lipnja 1992: “Noćas su barbari zapalili jedan od dva staklena tornja Poslovnog centra UNIS na Marijindvoru. Oba su već bila dobro slupana, ali sad jedan od blizanaca gori. Gledao sam ga s neizmjernom tugom onako bespomoćnog, u plamenu koji izbija kroz prozore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih. Ostatak noći proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispružen na leđima na improviziranom ležaju, posmatrajući igru crnih komada paučine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojeći letve oko sebe i razmake između njih.”

Sažeto i utišano, nekako gospodski, pisao je arhitekt Ivan Štraus.

 

Izvor: Jergovic