Trebam pomoć: što mislite može li se vjerovati biciklistima? Ako im se može vjerovati, ja bih na predstojećim lokalnim izborima glasao za njihovu listu. Čuo sam da su odlučili politički djelovati, vidio sam jednoga njihovog predstavnika u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”, i učinio mi se skroz pristojnim, a nekako osjećam da bi se moji svjetonazorski stavovi i političke preferencije mogli složiti sa stavovima Sindikata biciklista i grupacije koja ih podržava. Istina, godinama ne bicikliram, to sam radio u djetinjstvo, dok smo dio godine provodili u Drveniku kod Makarske, i kasnije, na omladinskim i studentskim ljetovanjima, ali u gradu u kojem sam odrastao zbog specifične konfiguracije zemljišta biciklizam se mogao smatrati ekstremnim sportom, a ja nikada nisam bio sklon ekstremizmu, pogotovo onom koji bi od mene iziskivao ekstremna zalaganja bilo koje vrste. Kada sam se doselio u Zagreb, od bicikliranja me je odbijala potreba da se prilagodim ravničarskom reljefu grada, a ja se odbijam prilagođavati, čak i kada bih od toga mogao imati koristi. Ali unatoč svemu, podržavam bicikliste, kao što, recimo, podržavam i pušače duhana – o marihuani drugom prilikom – nakon što je nad njihovim građanskim i ljudskim pravima provedena represija. Danas, eto baš na dan izbora za Europski parlament, meni se čini da ću na sljedećim, lokalnim, izborima glasati za listu biciklista. Jedino što me zanima jest koliko su ti ljudi pouzdani.
U dvadeset i tri godine, koliko već izlazim na izbore, i to u dvije države, najprije u Bosni i Hercegovini, a potom u Hrvatskoj, nikada nisam osjetio potrebu za ovako nečim. Glasao sam redovno, nisam apstinirao, niti sam bio sklon da svoje razočaranje u one koje sam birao u prošlom ciklusu rješavam tako da ostanem doma. Recimo da nikada nisam bio baš toliko razočaran, ili mi se činilo da je racionalno između većega i manjeg zla sustavno birati manje zlo, sve u nadi da će se to zlo na kraju popraviti. O jednoj stvari sam, također, vodio računa: morao sam biti siguran da će oni za koje sam glasao preći izborni prag. Kalkulirao sam iz straha da moj glas ne bude uludo bačen, iako među onima koji nisu prelazili izborni prag baš i nije bilo onih koje bi se pri zdravoj pameti moglo birati.
Nisam siguran da će biciklisti prijeći izborni prag, ustvari prilično sam uvjeren da neće, ali to me više ne može opredijeliti pred glasačkim listićem. Ne zato što u Hrvatskoj i u Zagrebu više nema većega i manjeg zla – o, itekako se zna što je danas od čega gore – nego zato što mi se čini da više ne bih trebao glasati protiv vlastitoga interesa, niti preuzimati makar i simboličnu odgovornost za ono što čine oni koje bih kao manje zlo birao. Evo jednoga takvog primjera: glasajući po načelu manjega zla, glasao sam, recimo, protiv ugledne hrvatske fašistkinje Ruže Tomašić, tako što sam na predsjedničkim izborima glasao za Ivu Josipovića. Kada je Josipović i mojim glasom izabran za predsjednika, on je hrvatskoj fašistkinji uručio svoje predsjedničko odlikovanje. To znači da sam i ja pomalo odlikovao dotičnu. Kada je, pak, Ruža Tomašić nedavno dala izjavu kojom implicitno, ali i imperativno traži etničko čišćenje Hrvatske od onih koje ona smatra Ne-Hrvatima, predsjednik Josipović bio je dužan povući konsekvencu, tojest povući odlikovanje, što on, naravno, nije učino. I kao svako “manje zlo”, mogao bi se pravdati time da nije odlikovao Ružu Tomašić zbog fašizma, nego zbog njezine borbe protiv korupcije i narkomanije, ali meni je od svih razloga i povoda za odlikovanja, ipak, važnije to da je Hrvatska zemlja u kojoj Ruža Tomašić ima predsjedničko odlikovanje.
I to je razlog zašto mislim da je racionalno svoj glas danas dati biciklistima, bez obzira na to hoće li biciklisti prijeći izborni prag. Za Bandića ne mogu glasati, jer je Bandić odlikovao Judith Reisman, a glasati za onoga tko je odlikovao Judith Reisman isto je što i glasati za Tomislava Karamarka. Za listu Rajka Ostojića ne mogu glasati, jer iza te liste stoje stranke koje bi, recimo, Velimira Viskovića proizvele u intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta. A ja, vidite, u Milanu Bandiću danas vidim samo jednu krupnu pozitivnu stvar: spriječio je, iz svejedno kojih razloga, postavljenje Viskovića na mjesto intendanta HNK i isprovocirao Viskovićeve zagovornike da Duška Ljuštinu počnu nazivati ljupko i znakovito – Dušan Ljuština, e ne bi li na taj način naglasili njegovo “pogrešno” nacionalno podrijetlo, spremno ga izručujući na dalje postupanje Ruži Tomašić. I tako smo dobili zoran dokaz kako manje zlo postoje veće zlo kad ne dobije, recimo, svoga – intendanta. Naravno, u toj je stvari časni ministar zdravlja Rajko Ostojić, uglavnom, ni kriv ni dužan. Ili se njegova krivnja sastoji u tome što ga podržavaju oni pored kojih se teško ostaje nevin.
Zato me zanima može li se vjerovati biciklistima. Ne pada mi, naime, na pamet za njih, kao ni za bilo koga drugog, glasati iz ekscentričnosti i ekshibicionizma. Tako kada se glasa, dobije se – Željka Keruma. Ja bih za bicikliste glasao samo u punoj vjeri, a ne zato što bi se takvim svojim izborom kitio, niti zato što bi bicikliste smatrao manjim zlom. Da želim birati manje zlo, ovoga bih puta birao kao Buridanov magarac, ali to više nema smisla. A kada vas pitam može li se vjerovati biciklistima, mislim na vrlo konkretne stvari: hoće li se biciklisti, ako uđu u Gradsku skupštinu, prodati onima zbog kojih mi se biciklisti danas čine najrazumnije političko rješenje? Jer ako biciklisti neće podržati Milana Bandića ni ako im na policiji budu nokte čupali, ako će do posljednje guvernale biti protiv Tomislava Karamarka i njegove desetotravanjske koalicije i ako će svakoga Duška zvati i dalje Duško, makar ga prethodno zamrzili najviše na svijetu, tada su oni moj politički i svjetonazorski izbor. Do izbora je ostalo još dovoljno vremena da ih dobro provjerim.
Izvor: Jergovic
