Ima pripovijesti koje, čini mi se, pišem po trideseti put u posljednjih trideset godina. Recimo, to kako su Hrvatska televizija i Hrvatski radio, uz malu, ali dragocjenu pomoć državne izvještajne novinske agencije Hine, pokušali prikriti podatke o prvom hrvatskom djetetu rođenom u 2021. Čini mi se kao da je svaki put u posljednjih trideset godina bilo tako i kao da se svaki put prvi rađao mali Rom, ili mali Srbin, i kako su svaki put u nizu dnevnoinformativnih emisija, na niz nepodnošljivo podlih načina, pokušavali prikriti djetetovo ime i prezime, iz kojeg bi, opet svaki put, bilo nedvosmisleno jasno da novorođeni, da taj naš mali Krist, rođen između dva božićna termina, nije Hrvat. Ali onda shvatim da to nije moguće, i da je takav moj osjećaj posljedica stanovite živčane napetosti. Naravno da se svih trideset puta nije zbila ista nevolja po urednike i novinare Hrvatske televizije, Hrvatskog radija i Hrvatske izvještajne novinske agencije da su se umjesto Hrvata ili barem Hrvatice rodili Rom ili Srpkinja. Da su slučaj, providnost, ili sam dragi Bog tako htjeli, ne bih ja o tome ni pisao tridesetu pripovijest u posljednjih trideset godina, jer ne bih ni primijetio u čemu je problem. Mislio bih da je kratak i diskretan spomen prvog novorođenog djeteta, u kojem se ne kaže ništa o njegovim roditeljima, niti se spomenu njihova imena, dok se djetetovo ime, kao slučajno, pogrešno navede, taj zlatni standard u izvještavanju o konkretnom događaju, od kojeg Hrvatska televizija, Hrvatski radio i Hrvatska izvještajna novinska agencija nikad ne odstupaju. Međutim, onih godina kada to prvo dijete nije Srpče, ni Romče, da ne kažem Ciganče, nego kad je Hrvatica ili Hrvat, televizijski prilog traje nepodnošljivo dugo, priča odlazi u tančine, i ne samo da se pravilno navedu sva imena, nego se razgovara s djedovima i babama, i navede se iz kojeg je dijela Hrvatske (ili Herceg Bosne) novorođeno Hrvatče podrijetlom. Upravo zbog toga biva toliko očigledna, nedvosmislena, nepodnošljiva ta strašna manipulacija Hrvatske televizije, Hrvatskog radija i Hrvatske izvještajne novinske agencije novorođenim svjetovnim Kristom, koji je, kao i svaki Krist uostalom, rasno i nacionalno neprispodobiv čistome hrvatskome plemenu i čistome hrvatskom Rimu.

A sve je drukčije trebalo biti, prema zamislima svih tih kazimira bačića, renata kunića i bruna kovačevića, koji su, puni domoljubnog i vjerskog naboja, između svakodnevnih svetih misa, koje predstavljaju okosnicu i glavninu njihovih originalnih programskih sadržaja, i romantično izmontiranih prizora stradanja ljudi na Baniji, kojima je kao idealna glazbena pozadina umontiran jedan stari crkveno-patriotski hit Doris Dragović, tempirali izvještaj iz rađaonice u Sisačkoj bolnici. Nitko neće ni primijetiti, a kamoli im zamjeriti, to što će se, možda, nekoliko sekundi ili minuta ranije roditi neka curica ili neki dječak u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu, Kninu… Neka ove godine opstetricijski fokus bude na Sisku, na Banovini i na biskupiji Vlade Košića, jer se tu, u blizini, voljom dragoga Boga, geoloških slojeva i seizmičkih ploča, dogodilo nešto što je za ljude nevolja i katastrofa, ali je za Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio prilika za konačno ostvarenje one crkveno-patriotske misije oko koje su i okupljeni. Ima li šta bolje od katastrofalnog potresa, u kojem cijeli jedan svijet ostane bez krova nad glavom, a sedmero ljudi i bez glave, za javnu televiziju koja izvan crkveno-patriotske i jednopartijske propagande odavno već nema drugoga smisla ni kompetencija.

I onda se u Sisku, tom hrvatskom Nazaretu, dogodi što? Rodi se mali Cigančić. Korektno govoreći, mali Rom. Koji, možda, i nije Rom, jer nemamo pojma kako mu se roditelji osjećaju i izjašnjavanju. Ali ime je za Hrvatsku televiziju i Hrvatski radio, kao i za Hrvatsku izvještajnu novinsku agenciju nepogrešiv znak. Dječak se ne zove David, kako su oni na koncu, u krajnjem očaju pokušali objaviti. Ime mu je Daris. Tata mu je Ferid Safić. A kako se zove mama – koju, skupa s Darisom, inače, možete naći na YouTubeu, i vjerojatno je najljepša rodilja na svijetu u toj novogodišnjoj noći – to baš nigdje nismo mogli doznati.

Nova godina je praznik statistike. Nova godina je Božić za nenzabošce, za sekularce i za sekularnu Republiku, i zapravo su u pravu vjernici, kršćanski i drugi, koji su ravnodušni prema blagdanu koji slavi obilazak Zemlje oko Sunca, premda je folklorno zamišljen kao imitacija Božića. Tako da ni to prvorođenče u 2021. nije ništa drugo nego Isus Krist.

Svi ti bačići, kovačevići i kunići, sve te vlatke kolarević sa svojim svakodnevnim programskim svetim misama popodne u šest, prejaki su, međutim, domoljubi, preveliki su patrioti, a time, u novohrvatskom slučaju, i klerikalci, e da bi razumjeli da je mali Daris savršen glumac u tom veličanstvenom rođenju, koje se, evo, pred nama ponavlja već skoro dvije tisuće godina. Sve je u vezi njega, i oko njega, kao što je bilo za Isusa Krista.

Ali kako bi se njima sad moglo objasniti da je Spasitelj naš Isukrst ustvari bio Ciganin. Tojest, bio je Židov. Ali je sa stanovišta velike pripovijesti, kao i iz društveno-političkog i identitetskog konteksta unutar domovine i carstva u kojem je rođen, bio upravo ono što je jedan mali Rom u današnjoj Hrvatskoj, ali i u današnjoj Europi. Hrvatska neka je Herodova etnarhija Judeja, a Europa neka je Rim. I prirodnim nekako biva i to da je Herod protiv Isusa, kao što je Veliko Bezglavo Nešto, koje predstavlja hrvatski nacionalizam i već intuitivni rasizam, protiv Darisa Safića, ali kako shvatiti i kako objasniti da su tako jednoumno, i baš uvijek, u svakom trenutku, i svake godine, protiv Isusa i protiv Darisa sve one tisuće zaposlenika Hrvatske radiotelevizije, koji će s odobravanjem ili s gluhim mukom ispratiti i ovogodišnju svinjariju s hrvatskim prvorođencem? Pa, ima li itko tko tamo radi, osim Maje Sever, tko bi se odvažio reći da mu se to ne sviđa, i tko bi se odvažio glasno izgovoriti ime Isusovo, ime Darisovo?

Mučno je pripovijedati stalno istu pripovijest, premda ona može biti ispričana na bezbroj načina. Ovo je samo jedan način. Ali pripovijedajući je, čovjek shvaća da mu je posao uzaludan, i da će ti bačići, kunići, kovačevići, i ostali smrtići nastaviti samo sve gore i sve strašnije nego dosad. U prirodi je Hrvatske televizije, a u posljednjih nekoliko godina, otkako ih je disciplinirala Karamarkova falanga, i Hrvatskog radija, da budu desniji od svake hrvatske vlasti. Što u konkretnom slučaju znači da su uvijek neprijateljski prema ljudskim pravima i pluralizmu mišljenja, da zagovaraju praznovjerice i teorije zavjere (Antivakcerski pokret rođen je u Hrvatskoj na HTV-u, u emisijama “Otvoreno”), da ustrajavaju na progonu manjina i prešućivanju njihove djece, na ponižavanju inovjernika i nevjerujućih, na njihovoj stigmatizaciji i progonu. Samo jednom, u onom kratkom razdoblju kada je Tomislav Karamarko pokušao vladati utjelovivši se u Tima Oreškovića, koji međutim nije govorio hrvatski, pa ga je to koštalo vlasti, samo tada HTV bio je ideološki istovjetan vlasti. U svim drugim slučajevima, HTV Hrvatsku nastoji učiniti desnijom, mračnijom, zatucanijom.

U većini slučajeva, građanin se od toga može obraniti jedino tako što ne gleda programe javne televizije, nijedan od četiri koja su na raspolaganju. Ili ih gleda samo u imunizacijske svrhe i začepljena nosa. Ali postoje situacije u kojima je naprosto nemoguće na takav se način obraniti. Jesam, priznajem, nakon potresa sam dva dana gledao HTV i slušao HR! Da, bila je to greška. Ali čak i da to nisam činio, ne bih mogao prešutjeti prešućivanje prvorođenog djeteta u 2021. To je nešto za što kao građanin bivate suodgovorni, čak i ako ne gledate tu televiziju. Odgovorni ste jer ste rođeni, govorite hrvatskim jezikom, imate OIB, plaćate pristojbu Hrvatskoj televiziji.

A ta “pristojba”, citirat ću iz očaja samoga sebe, onaj je metak koji je osuđenik na smrt dužan platiti državi koja ga ima namjeru pogubiti. Taj metak plaćamo jednom mjesečno, i njegova je krajnja svrha u likvidaciji svih naših uvjerenja, koja su suprotna programskoj misiji Hrvatske televizije i Hrvatskog radija. Cilj je da svaki pristojbenik u svom srcu zataji Darisa Safića. Ali ne jednom ni triput, nego da ga zataji zauvijek.

A Hina, što je s Hinom? Isto što i s HRT-om, samo, ipak, malo drukčije. U ove strašne dane mogli smo čitati odlično napisanu, poštenu i suštinski kršćansku reportažu s potrešene Banije iliti Banovine, agencijskog veterana Ive Lučića. Gdje smo mogli čitati tu Hininu reportažu, i gledati fotografije koje je sam Lučić tom prigodom snimio? Na portalu Polis ba, koji je u Bosni i Hercegovini utemeljila skupina slobodoumnih i obrazovanih bosanskih franjevaca. Ja je drugdje nisam umio naći. Ali dosta mi je i Polis da spasim pamet.

jergovic