Suditi po savjesti ne znači uvijek isto što i suditi po zakonu. To mogu biti i dvije fatalno različite, suprotstavljene stvari. Sutkinja na Županijskom sudu u Sisku Melita Avedić uvjerila se na vlastitom slučaju, ili na vlastitoj savjesti, da je tako. Sudila je ocu, koji je iz milosrđa ubio svoju kćer, i osudila ga je, iako on, usudimo li se suditi mu po vlastitoj savjesti, nije kriv. Iako mu je dosudila najnižu zakonski zapriječenu kaznu – dvije godine, od kojih je druga uvjetna – sutkinja Melita Avedić proglasila je oca krivim. S etičkog stanovišta, ili sa stanovišta savjesti koja drugome sudi, proglasila ga je krivim, i manje je bitno kakvu mu je kaznu dodijelila. Jer on, usudimo li se suditi po vlastitoj savjesti, ne pobjegnemo li od tuđe teške sudbine, zacijelo nije bio kriv. Ali je morao biti osuđen, pošto hrvatski zakon – kao ni zakoni većine europskih zemalja – ne poznaje ubojstvo iz milosrđa i ne prihvaća eutanaziju, i onda ne može nikako biti da otac koji je ubio kćer nije po zakonima kriv. Svaki čovjek, pa onda i svaki sudac, koji sudi drugome u skladu s usvojenim društvenim normama, ili sudac u skladu sa zakonima, presudu će na kraju nositi i na vlastitoj savjesti. Tako i sutkinja Melita Avedić. Uzalud je Pilat oprao ruke: to mu se, evo već dvije tisuće godina, ne priznaje. Savjest nije zarazna bolest da bi bi bilo dosta oprati od nje ruke.
Joso Gregurić učinio je nešto što većina ljudi ne bi učinila. Većina očeva nipošto ne bi pogubila vlastitu kćer, nego bi je i dalje gledali kako se muči. Oni koji ne bi mogli gledati, pobjegli bi. I nitko im se ne bi usudio zamjeriti. Ili bi imali te sreće da svoje dijete pošalju onom tko će to učiniti umjesto njih. Ili tko će je držati u za to predviđenoj ustanovi, i neće prema njezinoj muci imati onakav odnos kakav je imao otac. Nipošto im to ne bismo zamjerili. Jer valjalo bi se usuditi, pa zamjeriti. A čovjek je, pored svega, i praznovjerno biće, pa i kada je posve areligiozan, vjeruje u snagu riječi, u to da bi mu se u životu moglo vratiti nešto što je izgovorio, a pogotovu da bi se na njega jednom mogla primijeniti presuda koju je izrekao drugome. Naravno, moralna presuda, jer po zakonu sude samo suci.
Joso Gregurić se, u očaju, odvažio na nešto na što drugi ne bi. Je li to bio znak njegove slabosti? Ili moralne neispravnosti? Je li on svoju kćer volio manje nego drugi očevi? Je li učinio nešto što bi bilo krivo s općečovječanskog stanovišta? Nije, nije i nije! Ali mi svejedno ne možemo prihvatiti njegov postupak, nego bježimo od njega, i prihvatljiv nam je samo u holivudskim filmovima i u romanima. No, i to samo ako je ispričan na način koji nas ne bi činio suodgovornim. I oni koji su pisali zakone, bježali su od toga, jer da nije tako, sutkinja Županijskoga suda u Sisku imala bi načina da ne osudi Josu Gregurića. Međutim, naše je društvo, kao i cijeli ovaj svijet, prilagođeno i usklađeno s moralnom i emocionalnom snagom većine. Dakle, onih koji bi pobjegli od vlastitog djeteta, koje umire u mukama, a čije umiranje može biti okončano samo na jedan način. Ovo nije svijet za Josu Gregurića, za njega bi bilo mjesta u antičkim tragedijama, u kojima se, također, junaci ponašaju u skladu s vlastitim sudbinama. Ne pobjegnu, ili nemaju načina pobjeći.
Sutkinja Melita Avedić nije morala suditi Josi Greguriću. Mogla je pobjeći, nakon što je pred njom izložen njegov slučaj. Na to je imala moralno, ali i zakonsko pravo. U tom slučaju bi, međutim, ocu koji je ubio svoju kćer sudio netko drugi. I taj bi se, kao i ona, našao između svoje savjesti i zakona. Pa bi, možda, povjerovao da ga zakon oslobađa od savjesti – kao što su u našemu, dvadesetom stoljeću povjerovali mnogi suci, od makartijevske Amerike do staljinskoga Sovjetskog Saveza – i presudio bi ocu onako i onoliko kako se sudi očevima koji pogube svoju djecu. Sudio bi, ne misleći o okolnostima, koje ni zakon ionako nije predvidio. Osim toga, suci nisu, u prosjeku, ništa moralno osjetljiviji, emotivno razvijeniji i snažniji ljudi od ortopeda, lingvista i autolimara, i malo bi koji sudac imao pameti, duše i snage da do kraja uđe u slučaj Jose Gregurića. Onaj koji bi to učinio, najvjerojatnije bi pobjegao. Od ovakvih slučajeva bježe svi. Da nije tako, ne bi ni postojale antičke tragedije, po kojima će se tisućama godina kasnije, ublažene i razvodnjene, pisati priče holivudskih filmova.
Sutkinja Melita Avedić nije bježala, nego je sudila Josi Greguriću, i tu je presudu, kao i svaku drugu, ponijela na savjesti. O toj ženi ništa ne znamo, ni kako izgleda, ni kakvi su joj politički nazori, ni što misli o LBGT zajednici a što o brakobraniteljima, ni o čemu je u životu sanjala a što joj se ostvarilo, jedino što o Meliti Avedić pouzdano znamo jest to da ima savjest. I da se s njome nosi na način koji je blizak načinu na koji je svoju savjest podnosio Joso Gregurić, kada se odvažio da na njoj ponese svoje dijete, spašavajući ga tako od muka. To dvoje hrabrih ljudi razlikuju se od većine, i tu razliku treba naglasiti.
Ni Joso Gregurić, ni Melita Avedić ne mogu poslužiti kao moralni uzor i kao dobar primjer toj većini od koje se razlikuju. O njima ne možete pričati svojoj djeci. Osim što sutkinja Avedić, pretpostavljam, može biti uzor drugim sucima. Ali ono što je od toga važnije jest što nas i jedno i drugo, i otac i sutkinja, navode na to da usporimo i zastanemo prije nego što išta kažemo. Pitanja ubojstva iz milosrđa i eutanazije nisu pitanja iz vanjskopolitičke rubrike dnevnog tabloida, ne tiču se stavova Katoličke crkve o životu od začeća (ili od transformacije bjelančevine u spermij) do prirodne smrti, niti slavnih znanstvenika, glumaca i bogataša, koji odluče umrijeti vlastitom voljom, i onda svi o tome pišu, nego su to pitanja iz naše vrlo bliske okoline, i već se nekoliko tisuća godina tiču naših savjesti. Nisu regulirana zakonom, između ostaloga i zato što ih je nemoguće jasno i dovoljno općenito obuhvatiti. Ni u samome jeziku nije do kraja razvidno što je milosrđe i na kakvo milosrđe čovjek ima pravo. Ubojstvo iz milosrđa je contradictio in adjecto, nešto što postoji, neizgovorivo, samo u konkretnom i vrlo složenom slučaju, ili kada sudbina tako hoće.
Oca Josu Gregurića ne smije se sažalijevati. To bi ga ponizilo. Hrabrost nikada nije vrijedna sažaljenja. Ali bi za Josu Gregurića trebalo imati milosti. I biti društveno odgovoran zbog činjenice što je on osuđen. Takav je, naime, zakon, ali građani su odgovorni i za zakone, i za njihove posljedice. To ne znači da se zakoni nužno moraju mijenjati, ali nismo u odnosu na njih neutralni. Odgovorni smo za svaki dan koji će taj otac provesti u zatvoru.
Izvor: Jergovic
