Umro je Kristo Laptalo, čovjek čiji život, pa onda ni smrt, u ovakvoj zemlji nikako nisu trebali biti javna stvar. Čestit i radan, starovremeni pomorski kapetan, Dubrovčanin u vremenu u kojemu više nije bilo Dubrovčana, pomalo ekscentričan, obrazovan, načitan i pametan, trebao je svoje odživjeti i u miru partiti, a da nikome osim bližnjima, susjedima i pokojem prijatelju pomorcu ne bude važno da je ikad živio. Ali onoga naopakog dana kada je brod Coral Sea uveo u egionsku luku, Kristo Laptalo preokrenuo je životom, pa je sve što je trebalo ostati intimno postalo javno, a sve ono javno i tuđe postalo je dijelom njegove intime. Sljedećih šesnaest mjeseci odležat će u tamnici, u zatvoru Koridalos, u ambijentu i među svijetom Andrićeve proklete avlije. Policija je ciljanim pretresom njegova broda, u dvije među nekoliko tisuća kutija s bananama koje su ukrcane u ekvadorskoj luci Guayaquil, pronašla pedeset jedan kilogram kokaina.
Hrvatsko veleposlanstvo u Ateni bilo je savršeno nezainteresirano za njegov slučaj. Za te ljude Atena je bila mjesto ugodnog ladanja s diplomatskim prinadležnostima, a Laptalo im je bio kriminalac, koji po nevolji ima hrvatsku putovnicu, što njih onda dovodi u neugodnu poziciju i izlaže ih izvanrednom radnom naporu. O kakvi su samo besposličari i bitange predstavljali Hrvatsku tih godina u Ateni! A kada je stvar doprla do novina, što se dogodilo nakon kapetanovih zatvorskih pisama, javne reakcije najprije nije bilo, da bi se zatim dogodilo to da iz nekih svojih razloga, koji ni s grčkim, ni s ekvadorskim, ni s kokainskim razlozima nisu imali veze, hrvatske novine Krista Laptala proglase krivim. Prednjačio je bivši borac za ljudska prava, jedan od najhrabrijih aktivista u devedesetima, kojemu ime nećemo spominjati, jer osoba i nije važna nego su u ovom slučaju važne naravi i kolektivni mentaliteti i sentimenti, koji bi i bez njega biti pokrenuti. On je ustvrdio kako zna da je Laptalo narkodiler, ima pouzdane informacije ne samo od grčke policije, nego i izravno iz američke DEA-e, što su novine spremno prihvatile, jer tabloidi i hrvatska javnost, opterećena kroničnim kompleksom manje vrijednosti, silno cijene i vjeruju onima koji tvrde da imaju kontakte sa svjetskim i europskim elitama, a pogotovu sa svjetskim i europskim policijama. I tako je Kristu Laptalu presuđeno u Hrvatskoj, i prije nego što je prvostupanjskom presudom grčkoga suda osuđen na četrnaest godina robije.
Lijevi mediji, među njima i moralne vertikale hrvatskoga novinstva, bili su savršeno nezainteresirani za njegov slučaj. Desni i domoljubni mediji, koji su se te 2007. nalazili u fazi svoga preporađanja, također su bili hladni. HRT je bio tradicionalno tupoglav. Jedne Laptalo nije zanimao jer se nije uklapao u njihovu viziju žrtve: običan, politički dezangažiran dobrostojeći građanin, koji ne pripada nijednoj nacionalnoj, vjerskoj ili rodnoj manjini, i nemoguće je ustanoviti što mu je u glavi, pripada li lijevoj ili desnoj Hrvatskoj. Za druge Laptalova muka ništa nije značila jer nije bio ratni dragovoljac, ustaški sin, ni borbeni katolik, kojemu se na zamućenom oknu zatvorskog prozora ukazala Blažena Djevica. U društvu u kojemu su uloge jasno podijeljene, za tog čovjeka naprosto nije bilo mjesta. To nije primjećivao dok nije dopao zatvora. I moglo mu se dogoditi da nikad i ne primijeti da ne pripada ni jednoj ni drugoj Hrvatskoj, sve dok nije propao i zaglavio se između dviju Hrvatska.
“Tko će fermat svoju festu radi moje istine? Nisam je ni ja puno puta fermavo. Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine.” Pisao je u jednom zatvorskom pismu hrvatskim novinama, a mene je njegovo pisanje podsjetilo na doživljaje Selimovićeva derviša. Imao je dobrog literarnog dara kapetan Kristo Laptalo. Vladao je savršeno jednim danas iščezlim jezikom. Pripadao je nekom dubrovačkom svijetu i vremenu koji se već desetljećima nalazi pred nestankom. Laptalovom je smrću umrlo pola Dubrovnika. Ustvari, umro je cijeli jedan Dubrovnik.
Za njegovu priču zainteresirala me Tina Lakić, rodom Dubrovkinja, tih godina novinarka u Jutarnjem. Ali umjesto da o kapetanovoj sudbini objavim jedan članak, u sljedećih godinu i pol pisao sam o njemu ustrajno, svakih mjesec-dva, do kraja koristeći pravo da u svojim kolumnama na nekoj temi ustrajavam i preko granica njena, voljom uredništva normiranog i preporučenog značaja. Ljudi su me dobronamjerno upozoravali – među njima i neki koje smatram prijateljima – da pretjerujem, da sam se lakomisleno vezao za čovjekovu sudbinu, da postupam kao romanopisac a ne kao novinar, da posve zanemarujem kao tvrđava moćnu činjenicu da onaj čovjek ima informacije od grčke policije i od DEA-e, i da ću na kraju ispasti smiješan, nakon što Laptalo bude pravomoćno osuđen, a svi dokazi izađu pred oči javnosti. Biva, izgubit ću vjerodostojnost pred čitateljima! Jesi li ti siguran u njegovu nevinost, pitao me je zabrinuti urednik. Ne, naravno da nisam mogao biti siguran, ali način na koji mu se s hrvatskih naslovnica presuđivalo i na koji ga je svojom besposličarskom indolencijom likvidirala hrvatska ambasada u Ateni, bili su dovoljni da o Laptalu pišem polažući svoju vjeru na njegovu nevinost. Čim bi se borac za ljudska prava javio s novim izvještajem ravno iz kancelarije glavnog direktora DEA-e, ja bih mu, i ne spominjući ga, odgovarao. Nije me brinulo to što, možda, branim krivog čovjeka, jer su ga napadali baš kao da je nevin. Nevin je svaki onaj kojeg se na takav način napada. Kristu Laptalu bilo je suđeno da postrada od građanske indolence. Kada ljudi vide kakve se potjernice ispisuju za nedužnima, uplašit će se i ušutjeti, jer će se osjetiti više krivi od njih. Ako je na njemu pedeset i jedna kila kokaina, koliko bi samo kila moglo biti na meni? Ne zna čovjek kad će mu zaviriti među banane.
Oko njegova slučaja angažirao se pomorski sindikalni aktivist Predrag Brazzoduro. Po Dubrovniku je demonstrirala i pravdu za kapetana iskala skupinica građanki i građana. I to je zadugo bilo sve. U novinama se izmjenjivao muk s izljevima bijesa. Dugo je to trajalo. Lijeve političke stranke u Dubrovniku, koje su tada bile u opoziciji, čuvale su se da kažu išta u korist Laptalu. Kako li je tek izgledao taj muk slušan iz tamnice u Koridalosu, ako je na ovim stranama bio tako rječit i glasan.
A onda se u jednom trenutku, nakon dugo, dugo čekanja sve prelomilo: Ministarstvo vanjskih poslova je, po nalogu premijera Sanadera, počelo raditi ono što nije radila ambasada, a gradonačelnica Šuica se angažirala na strani grupice građana koja je iskala istinu i pravdu za Laptala. Sve se, zatim, munjevito odigralo: grčki je sud odbacio sve potvore na Laptala, i kapetana je po povratku u Dubrovnik dočekao cijeli grad. Tako su barem pisale novine. One iste koje su mjesecima i godinama šutjele.
Sreo sam ga jednom na Pločama. Rukovali smo se, i više se ne vidjeli. U Dubrovnik sam uskoro prestao silaziti, ali kada bih na putu prema Konavlima prolazio iznad Grada, osvrnuo bih se, pomislivši da on dolje živi. Nisam bio nimalo ponosan što sam napisao sve one članke, i što sam telefonom načinio jedan lijep intervju: on u prokletoj avliji, ja u zelenilu Turopolja. Nisam bio ponosan što sam intervjuirao Sanadera oko pitanja Laptalove slobode. Osjećao sam sram što sam dio svijeta koji ga je progonio i što je i moje lice negdje iza svih tih strašnih naslovnica o njegovoj krivnji. Za nove bi mi godine slao sms čestitku. I tada sam osjećao samo sram zbog načina na koji smo ga se odrekli.
Priča o Kristu Laptalu, čovjeku lijepa imena, priča je o raspadu zajednice. Uskoro su potjernice postale svakodnevna stvar, a pitanje krivnje postalo je irelevantno. Sutra će goniti onog čiju su krivnju danas iskreirali. Laptalo je dobio sudski proces protiv svoga hrvatskog progonitelja. A od tvrtke za koju je radio dvadeset i nešto godina dobio je – otkaz. Za brodara je rizično da upošljava kapetana koji je jednom bio osumnjičen. Makar njegova nevinost bila i pravomoćno obranjena. Uskoro je i Grčka dopala velikih nevolja. Uskoro se i ona našla u Laptalovoj situaciji. Strašni su zatvori u zemljama u kojima se relativizira pravda, u kojima vladaju mito i korupcija, u kojima su sve vrijednosti preokrenute, pa su u zatvorima nevini, a vlasti su najgori kriminalci i razbojnici. Takva je u ono vrijeme bila Grčka, u kojoj je nedužan tamničio Kristo Laptalo.
Njegova mi je smrt danas na duši. U onih šesnaest mjeseci njegova robijanja bio sam slobodan, i mislio sam o koječemu drugom osim o njemu. Tko će fermat festu radi tuđe istine? Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine. Indolenca je pakao, dobri moj kapetane.
jergovic
Hrvatsko veleposlanstvo u Ateni bilo je savršeno nezainteresirano za njegov slučaj. Za te ljude Atena je bila mjesto ugodnog ladanja s diplomatskim prinadležnostima, a Laptalo im je bio kriminalac, koji po nevolji ima hrvatsku putovnicu, što njih onda dovodi u neugodnu poziciju i izlaže ih izvanrednom radnom naporu. O kakvi su samo besposličari i bitange predstavljali Hrvatsku tih godina u Ateni! A kada je stvar doprla do novina, što se dogodilo nakon kapetanovih zatvorskih pisama, javne reakcije najprije nije bilo, da bi se zatim dogodilo to da iz nekih svojih razloga, koji ni s grčkim, ni s ekvadorskim, ni s kokainskim razlozima nisu imali veze, hrvatske novine Krista Laptala proglase krivim. Prednjačio je bivši borac za ljudska prava, jedan od najhrabrijih aktivista u devedesetima, kojemu ime nećemo spominjati, jer osoba i nije važna nego su u ovom slučaju važne naravi i kolektivni mentaliteti i sentimenti, koji bi i bez njega biti pokrenuti. On je ustvrdio kako zna da je Laptalo narkodiler, ima pouzdane informacije ne samo od grčke policije, nego i izravno iz američke DEA-e, što su novine spremno prihvatile, jer tabloidi i hrvatska javnost, opterećena kroničnim kompleksom manje vrijednosti, silno cijene i vjeruju onima koji tvrde da imaju kontakte sa svjetskim i europskim elitama, a pogotovu sa svjetskim i europskim policijama. I tako je Kristu Laptalu presuđeno u Hrvatskoj, i prije nego što je prvostupanjskom presudom grčkoga suda osuđen na četrnaest godina robije.
Lijevi mediji, među njima i moralne vertikale hrvatskoga novinstva, bili su savršeno nezainteresirani za njegov slučaj. Desni i domoljubni mediji, koji su se te 2007. nalazili u fazi svoga preporađanja, također su bili hladni. HRT je bio tradicionalno tupoglav. Jedne Laptalo nije zanimao jer se nije uklapao u njihovu viziju žrtve: običan, politički dezangažiran dobrostojeći građanin, koji ne pripada nijednoj nacionalnoj, vjerskoj ili rodnoj manjini, i nemoguće je ustanoviti što mu je u glavi, pripada li lijevoj ili desnoj Hrvatskoj. Za druge Laptalova muka ništa nije značila jer nije bio ratni dragovoljac, ustaški sin, ni borbeni katolik, kojemu se na zamućenom oknu zatvorskog prozora ukazala Blažena Djevica. U društvu u kojemu su uloge jasno podijeljene, za tog čovjeka naprosto nije bilo mjesta. To nije primjećivao dok nije dopao zatvora. I moglo mu se dogoditi da nikad i ne primijeti da ne pripada ni jednoj ni drugoj Hrvatskoj, sve dok nije propao i zaglavio se između dviju Hrvatska.
“Tko će fermat svoju festu radi moje istine? Nisam je ni ja puno puta fermavo. Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine.” Pisao je u jednom zatvorskom pismu hrvatskim novinama, a mene je njegovo pisanje podsjetilo na doživljaje Selimovićeva derviša. Imao je dobrog literarnog dara kapetan Kristo Laptalo. Vladao je savršeno jednim danas iščezlim jezikom. Pripadao je nekom dubrovačkom svijetu i vremenu koji se već desetljećima nalazi pred nestankom. Laptalovom je smrću umrlo pola Dubrovnika. Ustvari, umro je cijeli jedan Dubrovnik.
Za njegovu priču zainteresirala me Tina Lakić, rodom Dubrovkinja, tih godina novinarka u Jutarnjem. Ali umjesto da o kapetanovoj sudbini objavim jedan članak, u sljedećih godinu i pol pisao sam o njemu ustrajno, svakih mjesec-dva, do kraja koristeći pravo da u svojim kolumnama na nekoj temi ustrajavam i preko granica njena, voljom uredništva normiranog i preporučenog značaja. Ljudi su me dobronamjerno upozoravali – među njima i neki koje smatram prijateljima – da pretjerujem, da sam se lakomisleno vezao za čovjekovu sudbinu, da postupam kao romanopisac a ne kao novinar, da posve zanemarujem kao tvrđava moćnu činjenicu da onaj čovjek ima informacije od grčke policije i od DEA-e, i da ću na kraju ispasti smiješan, nakon što Laptalo bude pravomoćno osuđen, a svi dokazi izađu pred oči javnosti. Biva, izgubit ću vjerodostojnost pred čitateljima! Jesi li ti siguran u njegovu nevinost, pitao me je zabrinuti urednik. Ne, naravno da nisam mogao biti siguran, ali način na koji mu se s hrvatskih naslovnica presuđivalo i na koji ga je svojom besposličarskom indolencijom likvidirala hrvatska ambasada u Ateni, bili su dovoljni da o Laptalu pišem polažući svoju vjeru na njegovu nevinost. Čim bi se borac za ljudska prava javio s novim izvještajem ravno iz kancelarije glavnog direktora DEA-e, ja bih mu, i ne spominjući ga, odgovarao. Nije me brinulo to što, možda, branim krivog čovjeka, jer su ga napadali baš kao da je nevin. Nevin je svaki onaj kojeg se na takav način napada. Kristu Laptalu bilo je suđeno da postrada od građanske indolence. Kada ljudi vide kakve se potjernice ispisuju za nedužnima, uplašit će se i ušutjeti, jer će se osjetiti više krivi od njih. Ako je na njemu pedeset i jedna kila kokaina, koliko bi samo kila moglo biti na meni? Ne zna čovjek kad će mu zaviriti među banane.
Oko njegova slučaja angažirao se pomorski sindikalni aktivist Predrag Brazzoduro. Po Dubrovniku je demonstrirala i pravdu za kapetana iskala skupinica građanki i građana. I to je zadugo bilo sve. U novinama se izmjenjivao muk s izljevima bijesa. Dugo je to trajalo. Lijeve političke stranke u Dubrovniku, koje su tada bile u opoziciji, čuvale su se da kažu išta u korist Laptalu. Kako li je tek izgledao taj muk slušan iz tamnice u Koridalosu, ako je na ovim stranama bio tako rječit i glasan.
A onda se u jednom trenutku, nakon dugo, dugo čekanja sve prelomilo: Ministarstvo vanjskih poslova je, po nalogu premijera Sanadera, počelo raditi ono što nije radila ambasada, a gradonačelnica Šuica se angažirala na strani grupice građana koja je iskala istinu i pravdu za Laptala. Sve se, zatim, munjevito odigralo: grčki je sud odbacio sve potvore na Laptala, i kapetana je po povratku u Dubrovnik dočekao cijeli grad. Tako su barem pisale novine. One iste koje su mjesecima i godinama šutjele.
Sreo sam ga jednom na Pločama. Rukovali smo se, i više se ne vidjeli. U Dubrovnik sam uskoro prestao silaziti, ali kada bih na putu prema Konavlima prolazio iznad Grada, osvrnuo bih se, pomislivši da on dolje živi. Nisam bio nimalo ponosan što sam napisao sve one članke, i što sam telefonom načinio jedan lijep intervju: on u prokletoj avliji, ja u zelenilu Turopolja. Nisam bio ponosan što sam intervjuirao Sanadera oko pitanja Laptalove slobode. Osjećao sam sram što sam dio svijeta koji ga je progonio i što je i moje lice negdje iza svih tih strašnih naslovnica o njegovoj krivnji. Za nove bi mi godine slao sms čestitku. I tada sam osjećao samo sram zbog načina na koji smo ga se odrekli.
Priča o Kristu Laptalu, čovjeku lijepa imena, priča je o raspadu zajednice. Uskoro su potjernice postale svakodnevna stvar, a pitanje krivnje postalo je irelevantno. Sutra će goniti onog čiju su krivnju danas iskreirali. Laptalo je dobio sudski proces protiv svoga hrvatskog progonitelja. A od tvrtke za koju je radio dvadeset i nešto godina dobio je – otkaz. Za brodara je rizično da upošljava kapetana koji je jednom bio osumnjičen. Makar njegova nevinost bila i pravomoćno obranjena. Uskoro je i Grčka dopala velikih nevolja. Uskoro se i ona našla u Laptalovoj situaciji. Strašni su zatvori u zemljama u kojima se relativizira pravda, u kojima vladaju mito i korupcija, u kojima su sve vrijednosti preokrenute, pa su u zatvorima nevini, a vlasti su najgori kriminalci i razbojnici. Takva je u ono vrijeme bila Grčka, u kojoj je nedužan tamničio Kristo Laptalo.
Njegova mi je smrt danas na duši. U onih šesnaest mjeseci njegova robijanja bio sam slobodan, i mislio sam o koječemu drugom osim o njemu. Tko će fermat festu radi tuđe istine? Indolenca je klopka što sve čeka, pa i nevine. Indolenca je pakao, dobri moj kapetane.
jergovic
