Prije pobjede nad fašizmom u novinama je objavljen barem jedan nekrolog Adolfu Hitleru. Ovako započinje: “Nisam vrijedan da svečano govorim o Adolfu Hitleru, a ni njegov život i djelo ne pozivaju na iskazivanje sentimentalnih osjećaja. Bio je ratnik, ratnik za čovječanstvo i propovjednik evanđelja o pravima svih naroda. Predstavljao je pojavu reformatora najvišeg stupnja, a povijesna mu je sudba bila da je morao djelovati u vremenu najbesprimjerenije surovosti koja ga je na kraju oborila. Tako bi običan Zapadnoeuropljanin trebao gledati na Adolfa Hitlera, a mi, njegovi bliski pristaše, priklanjamo glave pred njegovom smrću.” Članak je izašao u ponedjeljak 7. svibnja 1945, u dnevnim novinama Aftenposten u Oslu, “nekoliko minuta prije završetka Drugoga svjetskog rata”. Potpisnik: Knut Hamsun.
Prve znake simpatije prema nacionalsocijalizmu i Adolfu Hitleru Hamsun je otvoreno iskazao 1934, kada se u istim novinama narugao onima koji ne shvaćaju veličinu društvenih promjena u Njemačkoj. Nekoliko godina potom, polemizirao je s Carlom von Ossietzkym, njemačkim piscem i novinarom, jednim od rijetkih koji su se suprotstavili misteriju nacističkoga militarizma i patriotizma. Specifičnost polemike sastojala se u tome što Von Ossietzky nije bio u prigodi da odgovori Hamsunu: nalazio se u koncentracijskom logoru. Kao zatočenik europske savjesti, čašćen je 1936. Nobelovom nagradom za mir. Dvije godine kasnije umire u zatočeništvu od tuberkuloze.
Na dan njegove smrti, 4. svibnja 1938, i još nekoliko mjeseci potom, Knut Hamsun je u Dubrovniku. Sedamdeset devet mu je godina, jedan je od najvećih europskih romanopisaca, prevođen i na sve strane uvažavan, kraju je privodio svoj književni opus. Dvije godine ranije objavljeni roman, intencionalnog naslova “Krug se zatvara”, trebao je biti njegov oproštaj s književnošću. Bio je nagluh, ali dobra zdravlja i bistre glave. U Dubrovniku kupio je lijepe nove cipele, koje će dugo nositi. O tim je cipelama Mirko Kovač pisao u “Kristalnim rešetkama”. Kovač je bio trajno opčinjen i omađijan Hamsunom. Govorio je o njegovoj stilskoj virtuoznosti, nalazeći u njegovim romanima, a posebno pripovijetkama, svoga velikog učitelja u pripovjedalaštvu. Ali bit će da je Kovača u Hamsunu fasciniralo i to neobjašnjivo i neizrecivo zlo. Koliko god bi se trudili objasniti ga bilo bi uzalud.
Početkom rata on poziva Norvežane da ne pružaju otpor velikoj njemačkoj sili. Osim što bi otpor bio uzaludan, bio bi i pogrešan. Otvoreno je mrzio Britance i Amerikance, možda i zato što je u Americi proveo nekoliko godina, potucajući se zemljom, radeći kojekakve poslove i diveći se, kad bi našao vremena, prozama Marka Twaina. Kasnije je u svemu, u svakoj stvari nalazio razlog da se obrecne na Ameriku: “Što ste bliže Orijentu, to ljudi manje govore… Stare su ljudske vrste nadrasle stupanj brbljanja i smijeha, oni šute i samo se osmjehuju. Kolike li razlike prema Americi!”
U subotu 26. lipnja 1943. u posjetu je kod Hitlera. Gluh je k’o top, pa se teško sporazumijevaju. Od Führera traži da se u njegovoj zemlji iz odmazde zbog partizanskih akcija prestanu ubijati taoci, i da se smijeni okupacijski upravitelj Josef Terboven. Prvu mu je želju Hitler ispunio, drugu nije. Rastali su se u neraspoloženju, Hitlera je nervirala Hamsunova gluhoća. Devet dana ranije, 17. lipnja, Hamsun je Reichsministeru, doktoru Goebbelsu slao pismo zahvalnosti što mu se našao pri ruci za putovanja po Njemačkoj: “…Ja ne poznam nikoga tko bi tako neumorno iz godine u godinu i s toliko idealizma pisao i govorio za stvar Europe, kao što ste to Vi, gospodine Reichminister, činili. Primite stoga moju ispriku što Vam šaljem svoju Nobelovu medalju. Ona je za Vas nekorisna stvar, no ja Vam nemam što drugo poslati.”
Knut Hamsun znao je što se događa u Europi. Bio je upoznat s društvenom praksom u Hitlerovoj Njemačkoj, znao je dobro za rasne zakone i njihove posljedice, morao je primijetiti da Židovi nekamo nestaju. Znao je da je pregažena Poljska i da su njemački tenkovi stigli pod Moskvu. Morao je znati i što ih je vratilo natrag. Ruse nije mrzio. Divio se njihovoj velikoj književnosti. Nakon rane fascinacije Markom Twainom, Hamsunova prozna škola bila je, uglavnom, ruska.
Ubrzo je, nakon oslobođenja, uhićen. Smjestili su ga u starački dom, pa u ludnicu, pa opet u starački dom, dok je tužiteljstvo godinama protiv njega vodilo postupak, na kraju kojeg će on i njegova žena biti osuđeni na golemu novčanu kaznu, mnogo veću od ukupnog im imetka. Za vrijeme suđenja piše svoju posljednju knjigu, naslova “Po zaraslim stazama”, koju je na hrvatski preveo veliki skandinavist Mirko Rumac.
Knjigu je uspio objaviti još za svoga života, usporedo u Švedskoj i Norveškoj. Godina je 1949, Hamsun je navršio devedesetu, prezren u svojoj zemlji, čitatelji mu na kućnu adresu vraćaju knjige, one njegove romane i pripovijetke koje su ih estetski odgojile i uzdigle, norveškom jeziku dale onu puninu po kojoj se jedinoj veliki jezici razlikuju od malih. Velik je onaj jezik koji ima takvoga pisca. Ali po Knutu Hamsunu se ni sedamdesetak godina kasnije neće zvati nijedna ulica, škola ili biblioteka u Norveškoj.
“Po zaraslim stazama” nekonzistentna je knjiga, dijelom roman, dijelom autofikcija, a dijelom i svojevrsni moj obračun s njima, koja na čitatelja djeluje poput topovskog udara. Zaglušujuća i obespokojavajuća knjiga: na jednoj strani briljantni pasaži o starosti, poput onoga kad pisac danima žali malenu smreku koja nikada neće uzrasti jer je nikla u sjeni velikog drveta, pa lomi grančice tom velikom stablu, moli osoblje doma da mu pomogne, pokušava ih senzibilizirati za jedan život, a oni ništa; a na drugoj strani tupo i dosljedno ustrajavanje na filonacizmu i na svojim vrlo specifičnim zaslugama za Norvešku. Njegovim su zalaganjem, naime, spašeni neki ljudi. Štoviše, puno je ljudi spašeno, jer se Hamsun angažirao za njih. On nema potrebu da se ikome opravdava, ali na jednom mjestu kaže kako je podržavao Nijemce, jer su u Hitleroj viziji nove Europe Norvežani zadobili važno mjesto među germanskim narodima. Bili su malena smreka kojoj je omogućeno da raste…
Kako to već zna biti u genija, Knut Hamsun nigdje u svojoj prozi nije antisemit, nije nacist, ali nije ni onaj strašni simplifikator, koji sebi dopušta da govori kako su jedni narodi ovakvi, a drugi onakvi, ili kako je jedna skupina ljudi u cjelini označena ovakvom ili onakvom osobinom. U prozi Hamsun je individualist, osamljenik, lutalica i mistik, koji i s Bogom i s ljudima komunicira s visine svoje osobe i iz prvoga lica jednine.
Hamsun je pripovjedač asketskog stila, minimalist koji ogoli svaku stvar, prije nego što nešto o njoj kaže. On je, dok pripovijeda, taj famozni čovjek s Orijenta, koji nikada ne brblja i ne kikoće se, i govori malo, ali sve što kaže dotiče se suštine stvari. Svaka Hamsunova prozna rečenica je prva i posljednja u priči, u svakoj se ogleda zaokružena i dovršena cjelina.
Negdje je napisao i da ničega boljeg na ovom svijetu nema nego ostajati po strani od svega što se okolo događa. Bilo je to prije dolaska Hitlera na vlast, dok je još bio pri punoj snazi i bio u prilici da bude upamćen samo kao jedan od najvećih europskih pisaca dvadesetog stoljeća. (Da sam na vrijeme shvatio puni smisao njegovih riječi, i sam bih postupio upravo tako: uvijek ostati po strani.) Ali u zadnjih dvadeset pet godina svoga iznimno dugog života, Hamsun se potrudio da pred europsku kulturu postavi jednu od najdramatičnijih njenih dilema: može li literatura otkupiti zločinca?
Velikih pisaca manje je nego ispravnih ljudi. Na svijetu je manje hamsuna nego von ossietzkyh. Ovi će drugi u raj, prvima ostaje pakao ljudskih srca. Ali u književnosti, toj najizuzetnijoj i najrjeđoj od svih umjetnosti, vladaju druga pravila. Proza Knuta Hamsuna samoj je sebi mjera, i ne može se mjeriti njegovom građanskom sramotom. Carl von Ossietzky zaboravljeni je pisac i novinar, i ništa tu ne može promijeniti njegova građanska žrtva. Ali zahvaljujući Hamsunovoj genijalnosti, do kraja svijeta pamtit će se i njegova sramota. Da nije bio genij, kao kvisling već bi bio zaboravljen. Ovako nije. To mu je kazna.
jergovic
