Miljenko Jergović: Krleža na Dorćolu ili što će nama talenti ako imamo nezavisnu državu

Na Dorćolu, odmah uz Bajlonijevu pijacu, 1940. započinje izgradnja evangeličke crkve, koju je projektirao slavni Otto Bartning, jedan od dvojice suosnivača Bauhausa. Sljedeće godine, 6. travnja, masivnim bombardiranjem Beograda započinje rat s kojim će gotovo sasvim nestati i evangelika iz Beograda i iz Jugoslavije, ali prije toga, 1942, prekida se izgradnja crkve. Njezine vanjske konture bile su, istina, dovršene, tako da se usred grada, u vrlo živopisnom, siromaškom kvartu, usred vrveža tržnice, našla ta neobična crkva bez crkve, s križem na zvoniku, koja svojom ciglenom fasadom i arhitektonskim oblikovanjem podsjeća na sjevernu Njemačku. Nakon 1945. zgrada je nacionalizirana, i dugo su u njoj prostore dijelili Arhiv Jugoslavije i kreativna radionica upravo osnovanog kazališta za djecu i mlade, koje je ponijelo ime partizanskog dječaka bombaša Boška Buhe. Tako je bilo sve dok, zahvaljujući angažmanu Mire Trajlović, legendarne utemeljiteljice Bitefa, svojedobno jednoga od najvažnijih europskih kazališnih festivala, 1988. nije započela adaptacija prostora za stalnu scenu Bitef teatra. Uskoro se Mira Trajlović teško razbolijeva, te se jada da ju je bolest stigla zato što je crkvu pretvorila u pozorište. Crkva, međutim, nikad nije bila posvećena, ako svojevrsna posveta nije u teatru koji ju je naselio.

Na sam dan stogodišnjice nestanka Austro-Ugarske monarhije, kada se igrom datuma slavi i Dan reformacije, 31. listopada 2018. tu je odigrana premijera predstave “Sprovod u Terezijenburgu/Temetés Terézvárott”, u koprodukciji Bitef teatra i subotičkoga Kosztolányi Dezső Színház. Krležinu priču “Sprovod u Theresienburgu”, 1929. u Savremeniku podnaslovljenu kao “Događaj iz života generalice Olge Warronigg-Glembay”, i poslije uvrštenu u knjigu “O Glembajevima”, jednu od najuzbudljivijih, a možda i najnepročitanijih, knjiga ovoga pisca, dramatizirala je te komad režirala Anđelka Nikolić.

Ideja postavke je neobična. Riječ je o izložbi artefakata jedne nestale monarhije i jednoga nesretnog slučaja, samoubojstva oberlajtnanta 17. pukovnije i tibingenškog doktora matematike Ramong Gejze, kroz koju publika najprije biva provedena, da bi se zatim i sama inscenacija najvećim dijelom zasnivala na izložbi i govoru o njoj. I sve, zapravo, pripada prošlosti, sve se već dogodilo prije nego što se išta na sceni moglo dogoditi. Ali iako bi to trebala biti pripovijest o jučerašnjem svijetu, s kojim smo mi današnji povezani samo preko grbova i zastava nastalih raspadom Monarhije, a koje pred početak predstave možemo slobodno sklapati i kombinirati na za to spremljenim uređajima, ono što će se na sceni dogoditi, ili o čemu bivamo izviješteni da se dogodilo, ne razlikuje se bitno od onoga u čemu živimo. Sudbina zlosretnog Gejze Ramonga, koji je zbog ljubavi, ali i zbog preozbiljnog shvaćanja pojmova kakvi su istina, čast ili talent, otišao u smrt, nekako je neugodno suvremena. I priča ovog “Sprovoda u Terezijenburgu” je suvremena, premda se gledatelju čini da Anđelka Nikolić nije učinila ništa da ju osuvremeni. Ono što je trebala biti, ili što je nekad bila, velika metafora raspada Austro-Ugarske, te se noći u Bitef teatru činilo velikom metaforom raspada našega svijeta.

Predstava je dvojezična, na trenutke trojezična, u dvije-tri rečenice i četverojezična. Oberlajtnant Ramong je, naravno, Madžar, kao i njegov drug, časnik koji će ga na kraju mrtvoga pronaći. Njemu nadređeni, pukovnik Warronigg muž je Olge Warronigg-Glembay, u koju se mladi Gejza Ramong smrtno zaljubi, i ta ljubav ne ostaje neuzvraćena. Istina, ono čime gospođa generalica uzvraća baš i nije ljubav, nego svojevrsna erotska oluja, kojom se ona bori protiv dosade, ali i fatalnog protoka godina – što je, čim spomenemo ljubav, jedna od opsesivnih Krležinih tema – što sve skupa nije, niti po posljedicama može biti ozbiljno kao Ramongova ljubav. On joj predlaže da pobjegnu skupa, recimo u Boliviju, ali njoj to ne pada na pamet. Simbolično izgubivši glavu oberlajtnant Geza Ramong spreman je i da ju stvarno izgubi. Ali neće se to dogoditi zbog ljubavi. Ili ne samo zbog ljubavi.

Austro-Ugarska je bila golem imperij s mnoštvom zakutaka. Na neki je način ta zemlja i bila sačinjena od sve samih zakutaka. Takav je bio i Theresienburg, čiji će garnizon posjetiti japanski general, pobjednik u bici s Rusima, grof Fudschi-Hasegava, s delegacijom. Oberlajtnant Ramong biva zadužen da na svečanosti u čast japanske delegacije održi referat o pukovnijskim zaslugama u pobjedi nad Napoleonovim trupama. On je, međutim, lud od ljubavi, pa pripremi neprimjeren referat, napije se, priredi incident s Japancima. Pukovnik ga, istina ne preoštro, kazni, ali tad se otkriva da je Fudschi-Hasegava teški prevarant, da su Japanci u Theresienburgu izveli zgodnu pljačku, koristeći pretjerani patriotizam i koruptivnost svojih domaćina, pa se Ramong vraća i traži da mu kazna bude ukinuta, jer da je njegov prekršaj izgubio na značaju, pošto je, eto, bio nepristojan prema japanskim razbojnicima, a ne herojima. Warronigga se činjenice, kao ni istina o zbilji, nimalo ne tiču, nego oberlajtnantu pooštri kaznu. Zato se on ubije.

Sve to postoji u Krležinoj prozi, ništa Anđelka Nikolić nije pridodala ni prenaglasila. Samo je gledatelja (čitatelja) vodila putem kojim nije ranije išao, i kojim nisu išle ni prethodne inscenacije “Sprovoda u Theresienburgu”, čiji su autori, Bog zna zašto i kako, u Krležinom tekstu pronalazili komični potencijal, igru i spektakl, a ne sav užas laži i prijetvornosti, kojim biva poništen ne samo život jednoga mladog i vrijednog čovjeka, nego i cijela društvena zajednica i epoha.

Govor kojim se na sprovodu pukovnik Warronigg oprašta od svoga poručnika – i, što naravno neće biti tematizirano, ljubavnika svoje žene – započinje kao posmrtno slovo, a nastavlja se kao denuncijacija onog koji više nije u stanju da se brani. Ako ga dobro poslušamo, pa ako nanovo pročitamo Krležinu prozu, mogao bi nas podsjetiti na laž i potvoru kao temeljnu strategiju vremena u kojem upravo živimo. Warronigg je, vjerojatno kao i njegova gospođa, tipičan izdanak epohe post-istine, on laže ispomažući se činjenicama, njegove laži razaraju stvarnost uspješnije od svakog vatrenog oružja.

Anđelka Nikolić je, posluživši se Krležinom prozom, predočila izvanredan scenski esej na više tema. Raspad Austro-Ugarske mogući je raspad svake društvene zajednice. Vrijeme raspada ono je od prije stotinu godina, kao i ovo danas. I povrh toga, “Sprovod u Terezijenburgu/Temetés Terézvárott” scenski je esej o Miroslavu Krleži, njegovom stilu i načinu, kao i o njegovim jezicima i identitetima. Višejezičnost ovdje nije izvedena tako da većinski hrvatski bude ornamentiran i prenaukrašavan germanizmima i hungarizmima, koje bi glumci što glasnije izvikali, tako da se gledatelju zabodu u uho, nego je ovo, doista, u jezičnom smislu, madžarsko-hrvatska predstava. A kad je o drugoj sastavnici riječ: Krležin su hrvatski glumci Anđelke Nikolić te večeri na Dorćolu, usred Beograda, izgovarali jasno i precizno u naglascima, intonacijama, u dužinama slogova, u zvuku riječi, u govoru, bez imalo prenemaganja, bez grča što govore onako kako inače privatno ne govore, što je sve, naravno, trijumf svjetskosti srpske kulture. Ili jednoga njezinog silno darovitog fragmenta.

Glumili su, odlično, Bojan Žirović, Marija Bergam, Mészáros Gábor, Kucsov Borisz. Tjedan kasnije, dan pred sto i prvu godišnjicu Oktobarske revolucije, u Subotici je održana druga premijera iste predstave.

U jednom trenutku zapjenjeni pukovnik Warronigg urla kako nama, našoj vojsci i državi, nije potreban talent, nego nam trebaju disciplina i odanost. I to je, zapravo, trenutak u kojemu biva prekoračeno jedno stoljeće, trenutak u kojem Warronigg, bijesan na svoga mrtvog suparnika, tibingenškog doktora matematike, izbija pred nas kao naš gnjevni i zapljuvani suvremenik. Jer što će nama, kojeg vraga, talenti? To pitanje jednako snažno rezonira i odjekuje, stupa i maršira u Beogradu, Skverom Mire Trajlović po kojem će se sljedeće jutro prodavati stare stvari i odnekud će vonjati pržena riba iz nekoga tuđeg mora, kao i Zagrebom i inim Krležinim selendrama, čiji se bijes i prijezir prema talentima već da mjeriti njihovim bijesom i prijezirom prema psima i Židovima, kojih, uostalom, odavnom više nema.