Skladatelj i dirigent Ivo Malec (1925.) iz Hrvatske je otišao davno. U Francuskoj, gdje živi, i u Europi, cijenjen je i poštovan. Natuknice o njemu postoje na engleskoj, njemačkoj, francuskoj i japanskoj Wikipediji, dok ga na hrvatskoj nema. To ništa ne govori o Malecovom umjetničkom značaju, ali ponešto kaže o tome koliko se u Zagrebu o Malecu želi znati i koliko je skladatelj potreban i prisutan u živoj hrvatskoj kulturi. (Na Zapadu, Wikipedia je nepouzdana virtualna igračka, na čije se sadržaje nitko ozbiljan ne poziva, u Hrvatskoj, Wikipediju kao revolucionaran doseg enciklopedistike ističe sam glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Antun Vujić.) I premda skoro šezdeset godina živi izvan materinjeg jezika, i ne služi se njime u svakodnevnom poslu, Ivo Malec hrvatski govori bez stranog naglaska, a piše vrlo precizno, s osjećajem za svako delikatno značenje i smisao do kojega se stiže kada se riječi postavljaju jedna uz drugu. Riječi, kao ni glazba, nisu nužno izraz ljepote, niti su ukras smislu. Riječi bi trebale izražavati smisao. Kao i glazba.
Dodjeljivanje umjetničkog priznanja gesta je poniznosti onoga tko nagradu dodjeljuje. Tako je to u svim ozbiljnim društvima i sa svakom ozbiljnom književnom ili umjetničkom nagradom na ovome svijetu. Nema to veze s demokratskom naravi nekoga društva: čak je i sam Staljin ponizno stajao pred djelom Maksima Gorkog. Pa i Dmitrija Šostakoviča, njega nije smaknuo. Drukčije biva samo u provinciji – a Staljinova Rusija nije bila provincija, pošto nijedna Rusija nije provincija – koja se i prepoznaje po tome što bi umjetnici trebali biti ponizni pred onima koji im nagrade dodjeljuju. Uglavnom pred anonimnim činovnicima, gubernijskim perovođama, koji se, katkad, neuspješno i bez talenta bave umjetnošću, pa ih ispunjava kada dobiju priliku da pravoga umjetnika ponize svojim nagradama. Tako biva u provinciji.
Odbijanje nekoga umjetničkog priznanja skandalozna je gesta. Ali nije rijetkost. Umjetnik nagradu odbija iz vrlo čvrstih, načelnih razloga. Nagradu nije lako odbiti, to se ne čini nepromišljeno. Dodjeljivača takva reakcija potrese, jer se njome dovodi u pitanje i smisao nagrade, i legitimitet onih koji nagradu dodjeljuju, a ponekad i bit kulturne zajednice u čije se ime nagrada dodjeljuje. Svakim odbijanjem nagrade otvara se rasprava, kojom se vrši inventura žive kulture i njezinih identiteta. Ono što, međutim, nitko ne radi – to, naime, ne postoji kao mogućnost, čak ni u provinciji – jest da popljuje, zablati, ponizi nesuđenog laureata. Nikome ne pada na pamet da nečija načela pretvara u “osobne razloge”, da osobno dostojanstvo svodi na sitan trač, karakternu manu, svađu s kafekuharicom. Skladatelj Ivo Malec, to je posve sigurno, nije se sporječkao s kafekuharicama hrvatskoga ministarstva kulture.
Možda u Runjaninovoj 2 i ne znaju da su gospodina Maleca dezavuirali i uvrijedili, kada su odaslali priopćenje za javnost u kojemu se on Ministarstvu “zahvalio na nagradi” i nije ju prihvatio “iz osobnih razloga”. Ali ako je tako, ako nehotice vrijeđaju ljude, tada bi se to moglo ticati samo jednog: priopćenje za javnost sastavio je netko tko se slabo izražava na hrvatskome, nije svjestan što se događa s riječima kada se nađu jedne pored drugih, povezane veznicima, razvrstane interpunkcijskim znacima, ustrojene gramatičkim pravilima. Onaj tko je u ime Ministarstva sastavljao priopćenje, jezično je inferioran skladatelju Ivi Malecu. I to je mogući uzrok nesporazuma. Ako je tako, ministrica kulture ponizno će se ispričati skladatelju, i reći da razumijemo i prihvaćamo razloge zbog kojih je odbio prihvatiti Nagradu Vladimir Nazor, za životno djelo u glazbi. Tako se to radi čim se čovjek pomjeri iz svoje provincijalne poze. Inače, da, provincija nije na zemljopisnoj karti, nego u pozi. I nije strašno kada se netko ne umije izražavati na materinjem jeziku, ali jest strašno kada se zbilja usklađuje s riječima onih koji ne znaju govoriti.
Ako mi je dopušteno tumačiti riječi glazbenika Ive Maleca, rekao bih da je nagradu odbio zato što osjeća odgovornost prema vlastitom doživljaju domovine, i zato što krajnje ozbiljno doživljava nagradu koju su mu bili namijenili. Osamdeset i osma mu je godina, i kaže da je svoje djelo već odavna dovršio, nagrada koju odbija primiti je “lišena svakog historiciteta koji bi joj dao neki vjerodostojni smisao”. Dakle, kako ga nisu na vrijeme nagrađivali, bilo bi neozbiljno, i prema glazbi i prema nagradi, da on nagradu prihvati danas. Gesta prihvaćanja značila bi da Hrvatsku doživljava kao provinciju, i da ga za nju, zapravo, nije briga. Tim prije što Malec prethodno nije primijetio ništa, “ni najmanji trag nekog priznanja, nagrade ili počasti, ni uspomenu na bilo koju riječ pažnje ili eventualnog stiska ruke”, koji bi bili dokazom da “Vlast, vidljiva ili nevidljiva”, primjećuje da kao skladatelj uopće postoji. Naravno, on pod vlašću ili Vlašću ne podrazumijeva ministra policije, guvernera narodne banke ili upravnika zoološkog vrta, nego one koji su formalni ili neformalni vlastodršci hrvatske kulture.
Onaj tko je sastavljao priopćenje vjerojatno je, kao i nadređeni u Ministarstvu, bio uvjeren da uvaženi francuski skladatelj Ivo Malec neće reagirati. Iako ga se priopćenjem ridikulizira, nije ono bilo napisano zbog njega, nego zbog hrvatske javnosti i zbog provincijskih telala i glasonoša, susjedskih ogovaranja i okapanja oko međe. Međutim, gospodin Malec je reagirao, svoj vitgenštajnovski jasan i precizan tekst odaslao je preko jedine nacionalne novinske agencije. Na taj način odbio je da mu za života dodjeljuju posthumna priznanja. I još je vrlo pažljivo i delikatno ekskulpirao prosudbenu komisiju, ljude koji su ga izabrali za nagradu, jer oni, kao ni on, s kroničnim i akutnim razlozima neprisutnosti i nepostojanja Ive Maleca u hrvatskoj kulturi nemaju veze. Baš rijetko se u nas dogodi da netko reagira tako precizno, tako da nakon eksplozije ne ostaju kolateralne žrtve, i dobro se zna gdje je svakome od zainteresiranih mjesto, na kojoj strani i u kakvoj ulozi.
A s obzirom na prethodne i naknadne reakcije hrvatskoga kulturnog činovništva, s obzirom na stavove anonimnih komentatora po balkanskim krčmama i na hrvatskim web portalima, s obzirom na priopćenje o nagradi odaslano iz Ministarstva kulture, moglo bi se reći i to da se gospodin njegove dobi nije mogao sagnuti toliko nisko da primi predloženu mu nagradu.
Izvor: Jergovic
