U zagrebačkom je Folnegovićevom naselju u slavna vremena imenovanja i preimenovanja svega hrvatskog, jedan mjesni odbor nazvan po “hrvatskom književniku Mili Budaku”, a 22. srpnja 2010, u vrijeme općehrvatske društveno-političke mimikrije s ciljem ulaska u Europsku uniju, bio strateški preimenovan u Mjesni odbor Otona Župančiča. Budak nije zamijenjen Župančičem po nekom svjetonazorskom ili, nedaj Bože, estetskom kriteriju, nego naprosto zato što je najduža ulica u Budakovu kvartu odranije nosila Župančičevo ime. A onda je 29. ožujka 2017, kada je nestalo razloga za kolektivnu mimikriju i lažna predstavljanja i ideološka legitimiranja, Oton Župančič uklonjen. Ali umjesto da bude vraćen Mile Budak, bez nepotrebne, također mimikrijske i lažne atribucije “hrvatskog književnika”, mjesni je odbor prozvan imenom – Janka Matka.
Ime Otona Župančiča se među imenima zagrebačkih i hrvatskih lokacija pojavilo u ona već jako davna jugoslavenska vremena, i do danas nije bilo načina da ga se iskorijeni. Naime, iako je pripadao partizanskom odjeljku našega zajedničkog kulturnog imaginarija, Župančič je bio neusporedivo veća i značajnija pojava: jedan od najznačajnijih slovenskih književnika i književnih prosvjetitelja dvadesetog stoljeća, gromadna i dominantna figura kakve se javljaju pogotovu u malim kulturama i slabo frekventnim jezicima. A odnosi sa Slovencima do danas još nisu tako loši, niti je stvorena takva ideološka osnova za mržnju prema njihovoj kulturi, e da bi se prebrisala imena slovenskih značajnika, kao što su već izbrisana sva srpska imena iz nazivlja zagrebačkih ulica. Eto, tako je i moguće da se jedna vrlo lijepa zagrebačka ulica još uvijek zove imenom Otona Župančiča, premda su već odavno Župančičevi tekstovi očišćeni iz čitanki, a rijetki se još sjećaju “Cicibana”, u izdanju zagrebačke Mladosti, biblioteka Vjeverica, s ilustracijama Nives Kavurić Kurtović.
Ali nije Župančič važan samo kao dječji pjesnik, a ustvari i kao utemeljitelj slovenske književnosti za djecu. Zajedno s Ivanom Cankarom, Dragotinom Ketteom i Josipom Murnom utemeljitelj je slovenske moderne. Na preporađanje nacionalne književnosti on nije utjecao samo svojim književnim tekstovima i stilom, nego i društvenim djelovanjem. Nakon što je početkom dvadesetog stoljeća kratko radio kao nastavnik u klasičnoj gimnaziji u Ljubljani, otisnuo se najprije u Pariz, pa u Beč i Njemačku, gdje ostaje sve do 1910, kada se po povratku kući zapošljava najprije kao kazališni redatelj, a zatim kao ravnatelj Gradskog arhiva.
Oduvijek je bio svjesni Slovenac, ali ne i politički pretjerano borben. Bio je čovjek koji se znao prilagođavati, sve dok to ne bi prelazilo onu mjeru koju bi on sam postavljao u srcu i u glavi. U političkom je smislu stasavao kao liberal i lijevi katolik, a s vremenom se sve više prilagođavao i približavao režimu Kraljevine Jugoslavije. Nakon uvođenja Šestojanuarske diktature, zauzeo je šokantan stav da nestanak i odustajanje od slovenskog jezika ne bi automatski značilo i nestanak slovenske nacije. Ali čim su Nijemci i Talijani okupirali Sloveniju, znao je jasno i nedvosmisleno odabrati stranu. Iako već starac, djelovao je na liniji Osvobodilne fronte, surađivao u podzemnim slovenskim kulturnim i književnim publikacijama, bio partizan. Iako nije učinio ono što je učinio Vladimir Nazor, nije se otputio u šumu, Oton Župančić je na simboličkoj razini za slovensku kulturnu politiku komunističkoga razdoblja značio otprilike ono što je hrvatskoj značio Nazor.
Bio je veliki prevoditelj: preveo je većinu Shakespeareovih komada na slovenski, i ti su prijevodi, uglavnom, još uvijek kanonski, prevodio je Dantea, Tolstoja, Goethea… zapravo, cijelu jednu veliku europsku književnost, sa svih najfrekventnijih europskih jezika.
Rodom iz Bele krajine, iz sela Vinica, blizu granice s Hrvatskom, Župančič je bio pjesnik pastoralne idile, sela i prirode, ali predstavljenih na način koji s pučkom i prostrosrdačnom poezijom epohe nije imao baš nikakve veze. Moglo bi se reći da u njegove zasluge spada i to što je prirodi i selu u slovenskoj književnosti trajno zadao iznijansirane intelektualne i emocionalne sadržaje, a narodnoj pjesničkoj tradiciji poslužio kao most prema visokoartikuliranoj umjetničkoj književnosti.
U svakom drugom slučaju to bi, možda, bilo i manje važno, ali u ovoj priči i to vrijedi spomenuti: Župančičeva mati zvala se Ana Malić, i bila je Hrvatica. Ona je, kao i otac Franci, bila iz dobrostojeće kuće.
Kada bismo o imenima i o simbolici nazivlja razmišljali samo kroz estetske i književne kategorije, dakle kada bismo zaista povjerovali da je mjesni odbor u Folnegovićevom bio nazvan po hrvatskom književniku, a ne po ustaškom doglavniku Mili Budaku, tada bismo mogli reći da je prelazak s Budaka na Župančiča bio značajan estetski i književni iskorak. Ali kako u takvo što ne vjerujemo, onda nećemo reći ništa. Osim što bismo rado pročitali ili čuli objašnjenje sljedećeg preimenovanja, onog iz Otona Župančiča u Janka Matka.
Ulica Janka Matka nalazi se u Stenjevcu. Riječ je o jednoj prilično neuglednoj uličici, usred kvarta koji je urbanistički slabo izveden, tako da nema logičkog prostornog objašnjenja zašto bi se kvart na rubu Peščenice nazivao imenom ulice s drugoga kraja grada, ukoliko ovaj put razlozi doista nisu – estetske prirode.
Janko Matko bio je urar, iz Kačićeve ulice broj 7. Polazio je vukovarsku gimnaziju, ali je, što zbog siromaštva, što zbog rata, a što i zato jer baš i nije bio za gimnazije, prekinuo školovanje i otišao na zanat. Završio je za urara, i doselio se 1923. u Zagreb. Skroman i skrušen, bavio se obrtom, surađivao u pjevačkom društvu, a u slobodnom se vremenu bavio maštanjem. Nije mnogo čitao, ili se ne bi primalo to što je pročitao, nego je odmah počeo pisati. Najprije, sentimentalne i avanturističke romane iz hrvatske povijesti, a onda klasične roto-ljubiće. Bio je nešto poput Zagorke, samo bez njezina znanja i obrazovanja, a bogme i bez talenta.
Sve je kod Matka bilo unaprijed jasno: zli su ružni, antipatični i bezbožni, a dobri su lijepi, jedri, simpatični i bogobojazni. Kod njega nema ničega neočekivanog i nepredvidljivog, ničega što huli ili se protivi unaprijed postavljenoj istini, tako da su ga mogli čitati samo oni koji su, kao i on, bili u stanju uživati u tome da će dobro na kraju ipak pobijediti u priči u kojoj je prva i osnovna žanrovska karakteristika da dobro na kraju uvijek pobjeđuje. Janko Matko bio je dobar katolik, a možda i dobar urar. Ali književnik, naprosto, nije bio. Činjenica da je, ipak, pisao lijepa je i ganutljiva. Toliko lijepa i ganutljiva da sam, zajedno sa svojim dobrim drugom, arhitektom Goranom, kojeg već dugo nema među živima, prije dvadesetak godina na dovratku u Kačićevoj broj 7, uz pomoć šablona što ga je Goran izradio, crvenom bojom utisnuo natpis: “Ovdje je živio Janko Matko”. Uz slova su bila otisnuta i dva zaljubljena srca. Tada sam vjerovao da nikome neće na um pasti da išta u Zagrebu ili bilo gdje nazove imenom Janka Matka. Bila je to mjera sjećanja. Tko god bi ušao u kafić Sedmica, morao je pročitati da je tu, na toj adresi živio on.
Preimenujući mjesni odbor koji je nosio ime velikog slovenskog književnika Otona Župančića imenom Janka Matka, maloga, i savršeno beznačajnog hrvatskog skribomana, koji je pisao iz čistog veselja, i svoje knjige objavljivao u samizdatu, oni koji su to učinili ne samo da nimalo nisu naudili slovenskoj kulturi, niti su Župančiča učinili manje važnim, nego su hrvatsku književnost učinili mnogo, mnogo beznačajnijom nego što ona zapravo jest. A ovo doista jest mala književnost, koja već prvim susjedima jedva da išta znači, i od koje neće ostati gotovo ništa nakon što iz nje budu odstranjeni svi komunisti i ljevičari, skupa sa Srbima, ali je, ipak, i njoj tako okljaštrenoj i opustošenoj uvredljivo da joj Janko Matko postane mjera. A jest joj mjera ako se nešto što se zove Župančičevim imenom može prezvati po Matku. Bez imalo ironije: puno bi, puno politički čestitije, ali čak i estetski vjerodostojnije bilo da je vraćen Mile Budak. Jer taj je, za razliku od Janka Matka, bio nekakav hrvatski književnik. Ili je, možda, Mjesni odbor Otona Župančića trebalo preimenovati u Mjesni odbor hrvatskog urara Janka Matka. To bi bilo sasvim u redu. Zajednicu koja ne drži do vlastite književnosti i kulture možda mogu još samo urari spasiti
jergović
